Koliko te znaju povrijediti pobožni ljudi, to je nešto posebno Dubrovački glazbenik na svom je Facebooku objavio jedan poduži post koji potiče na razmišljanje. „Jer danas se Njegovo sveto Ime puno spominje, a jako siromašno utjelovljuje. U nama.”

Foto: Unsplash, Mahdi Bafande

Koliko te znaju povrijediti pobožni ljudi, to je nešto posebno.
Kad kažem povrijediti ne mislim da sam, eto sad ranjen i umirem, nego da zbog toga što sam čovjek ne ostajem ravnodušan. I od svojih vlastitih a i od tuđih iskustava.

Uvijek se sjetim one iz Evanđelja „kome je puno dano, od njega će se puno tražiti”.
Pobožnost ne znači i duhovnost, kao što i duhovnost ne znači ljubav i poniznost.

Uska su vrata.
Ne samo zbog toga što su ta vrata Isus. Nego zbog Njegove osobnosti, karaktera, lika i djela.
Sveukupne Osobe.
Ona jesu uska ali su po širini savršenstva najšira.
Zapravo jedina.
Jer danas se Njegovo sveto Ime puno spominje, a jako siromašno utjelovljuje. U nama.
Mi namjesto da postajemo slični Njemu, mi Njega činimo na svoju sliku.

I kakva je ta naša slika?
Eto takva. Da ne pričamo s rođenim roditeljima. Da smo s bratom u zavadi oko zemlje. Da dane i sate provodimo u razgovorima o drugima, u naravno negativnim konotacijama. Da sebe vidimo savršenima. Da smo brutalni, neodmjereni, uznositi, vezisti i karijeristi, osobe od interesa, mrzovoljni i nezahvalni, zlopamtila, pametni i mudri za druge, a za sebe smo slabašni… Pametujemo drugima, a o sebi ne razmatramo. Ili siromašni, a gramzivi, ili bogati i neobazrivi. Gledamo da nas cijene posebno „viskoki” ljudi. Naravno, pri tom ne mislim na fizičku visinu. Za sve loše imamo opravdanje ili loše uopće ne vidimo.

Faceappiramo se, „usavršavamo se”, dokazujemo se, kome? Sebi ili drugima? Pa velimo, ne. Mi nismo takvi. Nismo. Ali činimo onda nešto drugo što ne vidimo. Možda gore. Možda lošije.
Ljude koji su zapali u neku ovisnost imenujemo po ovisnosti, ljude koji boluju imenujemo po bolesti.

O, kako je jadan život kad nemamo hrabrosti, ma prvo sebi u zrcalo kazat: „Alo brale, trzni se malo”. Drugome reći što nam smeta. Što nas vrijeđa. Ali ne javno. Osobno. Smeta ti što je rekao župnik, pa reci mu. Nije Bog. Idi kaži. Oprosti to mi smeta. Biskup. Nije Bog. Pođi, kaži mu. Ne vrijeđaj. Javno.
Mater, otac. Direktor. Bilo tko. Pa nije Bog. Braća smo. Poštovanje nije licemjerje.
To što jesi poštujem. Ali upravo zato što te poštujem reći ću ti to u oči. U ljubavi.
Svi smo braća i sestre.

Jedan moj pokojni frend, Jure Stanić May koji je za Olivera Dragojevića napisao nekolicinu prelijepih pjesama i s kojim sam puno vremena proveo u lijepim razgovorima o Božjim stvarima, a napisao je tako lijepe pjesme npr. Tko sam ja da ti sudim, Pismo moja, i druge, napisao je i jednu pjesmu „Učini kao Bog i čovjek postani”.
Bog nas uči biti čovjek.

Jadni smo mi ljudi. Počevši od mene sama.
Zato, molimo Duha Svetoga da nas svaki dan, ma ne svaki dan, svaku sekundu, probudi oda sna.
Kako bi pogodili ta uska vrata.
Taj život koji je zagonetka.
Zagonetka koja je nekima uživancija i ispucavanje ega, a nekima zaista patnja i muka.

I za kraj, sestre i braćo moja, prijatelji, vjernici i nevjernici, braćo ljudi, sjetimo se da smo čovjek.
A čovjek nije stroj. Ranjivi smo. Nismo od čelika. Trošimo se.
Potrebna nam je Božja ljubav i snaga. Svima.
I, lako je drugima pričat i propovijedat, ali kad tebe prijatelju zvizne, što onda. Jesmo li onda Rambo?
E, kako je onda teško propovijedat samome sebi.
Kako ti onda treba zagrljaj. Podrška. Milosrdni Samarijanac.
Nema nijednog tko jednom nije dobro zaplakao i zavapio.

I ne brini, ti što čitaš. Najjači su vapili i plakali.
Padali. Gubili nadu.
Ali ih je uvijek nešto tj. netko podizao na kraju.
Bog.
Sad puno toga ne razumiješ. Nije ti jasno.
Razočaran si.
Ali budi tvrdoglav.
I vjeruj.
Nemaš što izgubiti.
A kad nemaš što izgubiti, možeš samo dobiti.

Živio! I uzdaj se! Ne u sebe. Nego u onog tko te je pozvao vamo ne kako bi ovdje ostao zauvijek i patio, nego kako bi došao tamo. Tamo gdje u malome krajičku duše ipak vjeruješ da postoji bolji svijet. Samo zbog rane na srcu, razočaranosti u ovaj tužan svijet sebi ne želiš to priznati.
Toliko smo umorni od svega da smo formirani tako da ne vjerujemo u dobro.
Ima ga. Ima. Zato je tako teško.
Duša nam se formira.
Bog još radi.
Kako. Pojma nemamo.
Ali sigurno savršeno.
I znam reći ćeš, ma ne, o čemu ovaj priča. Poludio je. A lažeš sam sebe.
Ili si toliko daleko pošao da si sam sebe uvjerio da si potpuno sretan i oduševljen svime i ne vidiš nikakvu manu i potrebu za boljim, ili si u drugoj krajnosti, da je sve crno, jadno i nevoljno.
A istina je zapravo na sredini.
Patnja i radost. Slano i slatko.
Dok jednom ne bude okus kakav još nismo okusili.
„Za sada vidimo kroz zagonetku, a onda ćemo gledati licem u lice.
Sad ostaju vjera, nada i ljubav ali najveća između te tri je ljubav”.
Ljubav.

Book.hr