Koliko je Isus savršen u ljubavi prema nama ako u njegovu ljubav imamo povjerenja! Kako to da Isus nekoliko puta u Evanđelju hvali vjeru satnika, Sirofeničanke, vjeru ove žene – dakle vjeru ljudi koji ga nisu poznavali, dok se mi, vjernici, koliko god godina išli u crkvu, nekako mučimo s pitanjem je li naša vjera dobra?

Foto: Shutterstock

»Silan je narod išao za njim i tiskao se oko njega. A žena neka dvanaest godina bolovala od krvarenja. Mnogo je pretrpjela od pustih liječnika i potrošila sve imanje, a nije od toga imala nikakve koristi. Štoviše, bilo joj samo još gore. Ona ču što se govori o Isusu, dođe među narod straga i dotače se njegova ogrtača. Govorila je u sebi: „Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!” Odmah joj prestade teći krv, i ona na svom tijelu osjeti da je ozdravila od bolesti. Isus odmah osjeti u sebi da je sila izišla iz njega, okrenu se narodu i reče: „Tko mi se dotače haljina?” „Vidiš narod što se tiska oko tebe – odgovoriše mu njegovi učenici – i pitaš: ‘Tko me se dotače?’” On baci pogled naokolo da vidi onu koja to učini. A žena, puna straha i sva dršćući, jer je znala što se s njom dogodilo, dođe, pade preda nj te mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, tvoja te vjera spasila! Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!”

Evanđelje po Marku 5,24-34

„Ozdravit ću…”

Kolika je postojanost ove žene: dvanaest je godina trpjela od vrlo iscrpljujuće bolesti krvarenja, od strašne slaboće, neugodnosti, potrošila je sve svoje imanje za koje se je mukotrpno morala boriti, a ipak, od svega toga nije imala nikakve koristi, štoviše, bila je u još gorem stanju nego prije. A onda, nakon svega, govori u sebi: „Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!”

Danas, naprotiv, često čujemo: „Ma ne trebaju nam ozdravljenja…”

Koraci do vjere

Jučer sam na misi slušao antifonu koja je uzeta iz Poslanice Solunjanima; dotaknula me je pa sam cijeli ovaj ulomak iz Markova evanđelja promatrao drugačije. Antifona glasi: „Riječ koju ste od nas primili nije riječ ljudska, nego kakva uistinu jest, Riječ Božja”.

Razmatrajući ovaj ulomak iz Evanđelja, postavio sam si ovo pitanje: „Kako to da Isus nekoliko puta u Evanđelju hvali vjeru satnika, Sirofeničanke, vjeru ove žene – dakle vjeru ljudi koji ga nisu poznavali, dok se mi, vjernici, koliko god godina išli u crkvu, nekako mučimo s pitanjem je li naša vjera dobra?” Postavio sam ovo pitanje u nekoliko svojih grupa i svi smo se složili da bismo s obzirom na to koliko godina idemo u crkvu, trebali imati puno više vjere nego što je imamo. Zanimljivo je to da Isus nije pohvalio ni vjeru apostola, jer Marko se odvažio završiti svoje evanđelje Isusovim prijekorom učenicima da su nevjerni i tvrda srca.

Ako razmatramo ovaj ulomak, primijetit ćemo da je on ubačen u onaj dio Evanđelja koji govori o nadstojniku sinagoge čija je kći bolesna. Marko je mogao ovaj ulomak staviti izvan tog dijela koji govori o Jairovoj kćeri – ulomak bi bio potpuno isti a i dijelu o Jairovoj kćeri ne bi ništa nedostajalo. Zašto ga je Marko ipak umetnuo u drugi događaj? Možda zato da nama koji razmatramo živu Riječ Božju pokaže kako je u jedan ulomak umetnuto nešto drugo, nešto što Duh Sveti želi da vidimo. Ako u sâm događaj uđemo srcem, vidjet ćemo da se 27. redak opisuje kao da je radnja već dovršena: „…dođe među narod straga i dotače se njegova ogrtača”, dok u idućem, 28. retku radnja kao da još nije dovršena: »Govorila je u sebi: „Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!” Očito je da bi ovaj događaj imao jasniji slijed da 27. retka nema. Ali on je ovdje s razlogom. Naime, ako promatramo situaciju u kojoj se ova žena nalazi i njezino stanje, vidimo da ona do 27. retka uopće nema vjere, jer kaže se da joj je stanje bilo još samo gore. Kada pogledamo 28. redak, vidimo da se je u njoj vjera pojavila. Taj redak počinje ovako: „Govorila je u sebi, dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!” Marko želi u 27. retku pokazati da se je u njoj pojavila vjera: „Ona ču što se govori o Isusu, dođe među narod straga i dotače se njegova ogrtača.” Taj je redak podijeljen u tri dijela – svaki od njih jedan je korak u vjeri:

1. dio: „Ona ču što se govori o Isusu…”

Što je čula? (Imajmo na umu da joj se je stanje do tada samo pogoršavalo.) Čula je kakav je Isus čovjek, koliko ima ljubavi za ljude, kako ozdravlja sve koji mu dolaze, čula je živa svjedočanstva onih koji su ga susreli. Pavao nam u Poslanici Rimljanima 10,17 kaže: Vjera dolazi od propovijedanja (slušanja Božje Riječi), Ako „dolazi”, znači da još nije tu, da ju još nemamo. Imat ćemo ju kada ju čujemo s vjerom. Jedno je slušati, drugo čuti a treće poslušati ili čuti s vjerom u srcu (povjerovati). Vidimo da ova žena do tada nije imala vjere, ali nakon što je čula, počela je gledati drugačije. Pavao nam u Poslanici Rimljanima 5,4-5 kaže da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, prokušanost nadu a s nadom se u nama rađa Božja ljubav. Tako je ona odjednom počela svoju bolest promatrati drugačije.

2. dio: „dođe među narod straga”

Ovaj nam dio rečenice pokazuje koliko je ovoj ženi bilo teško i da je milost Božja, u bilo kakvoj teškoj situaciji, još veća. Budući da je neprestano krvarila, bila je nečista, stoga nije ni smjela doći među ljude a kamoli koga dodirnuti, jer koga bi god dodirnula, i taj bi postao nečist. Mogao ju je primijetiti netko tko ju je poznavao pa joj je jedino bilo moguće doći odostraga da ju nitko ne vidi.

3. dio: „dotače se njegova ogrtača”

Nije dotakla Isusa, nego haljinu, dok je sila izašla iz Isusa, a ne iz haljine. Njezina odluka pokazuje izvanredno veliku vjeru. Nigdje u Evanđelju nisam vidio da je netko napravio ovako nešto. Ona je išla tako daleko da je zaobišla Isusovu volju, isključila ju je, nije ga ništa pitala. Samo je dodirnula njegovu haljinu, a on je osjetio da je iz njega izašla sila. On joj je u svojoj ljubavi to dopustio zato što nam želi pokazati koliko je savršen u ljubavi prema nama ako u njegovu ljubav imamo povjerenja. Ništa joj nije zbog toga predbacio, nego je, kada je iz njega izišla sila, htio vidjeti tko je ona koja ima takvu vjeru.

Isus se je svjesno uključio tek između ozdravljenja i iscjeljenja, jer je ona dovoljno vjerovala da po toj svojoj vjeri primi ozdravljenje, no nije znala da to nije dovoljno i za iscjeljenje. Isus pogledom traži tko je ona ‒ ne zato što je znatiželjan ili da joj zaprijeti zato što ga nije ni pitala, nego zato što u svom srcu zna da joj je potrebno i iscjeljenje. Kada se je njezin pogled susreo s Isusovim, ona pade na zemlju, jer Riječ nam pokazuje da je bila sva u strahu i trepetu. A tko je pun straha, treba i puno ljubavi pa joj se tako Isus obraća s „kćeri”. Iako joj po godinama vjerojatno nikako ne može biti otac, on joj tako pokazuje koliko je ljubi i da joj daje upravo onu ljubav koju nije primila od svoga oca. Sada je ona ispunjena tom ljubavi, jer trebala se je susresti sama sa sobom kako bi shvatila tko je ona, kako bi shvatila da je ljubljena Božja kći.

Zato ulomak i završava riječima: „Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!”

Autor: Mario Halužan

Božja riječ je biser koji treba pronaći i otkopati jer samo se po njoj može u svakom od nas događati bolji svijet.

Biblijski tekstovi opisuju konkretne događaje no Božja riječ kroz njih istovremeno progovara srcu onoga tko ih čita i razmatra. Božja riječ nas uzdiže, opominje, tješi i poučava!

Priključite se „Školi molitve” i izgradite svoju osobnu te zajedničku (grupnu) molitvu. Više o „Školi” možete saznati ovdje!