Foto: Shutterstock
(…) Iznenada, bila je zora. Čuo sam kosove iz dvorišta. Sjeo sam sa zaprepaštenjem. Čuo sam, što? Prošle su mnoge godine od kada sam čuo pjev ptica.
Skočio sam na noge, osjećajući se predivno zdrav i živ i uletio u svoju odjeću. Bilo je prošlo pet sati. Tata i ja trebali bismo se naći u stajama za mužnju u pola šest. Kad sam tog veličanstvenog jutra otvorio vrata, čuo sam kako cvrče jaja dolje u kuhinji.
Zveket posuđa, pjesma ptica, štropot vlastitih nogu dok sam jurio niza stube od crvenih opeka – to su bili tihi zvukovi za koje nisam ni shvatio da mi nedostaju. Uletio sam u kuhinju. „Tata, mama! Ja čujem!“
„Znam da kada ti ozdravljaš ljude, tada imaš za njih neki posao”
Ozdravljenje nikad nije bilo potpuno. Kad smo se mama i ja vratili doktoru, on je ustanovio da čujem 90 posto. Zbog čega je ostalo tih 10 posto nesposobnosti ne znam i ne brinem se zbog toga. Sjećam se da sam kasnije tog istog ponedjeljka ujutro, kada sam završio muzenje, otišao sam u svoju zelenu katedralu. Pšenica je bila visoka, zrela za žetvu. Sjeo sam na zemlju između dva reda, otkinuo jedan klas, oljuštio ga i grickao bijele mliječne sjemenke. „Gospodine“, rekao sam, „Znam da kada ti ozdravljaš ljude, tada imaš za njih neki posao.“
„Pokaži mi, Gospodine, posao koji imaš za mene.“
U početku – dok su ostali dječaci iz razreda maštali o tome da postanu veliki igrači bejzbola – ja sam htio postati prorok. Bio sam, na kraju krajeva, samo malo stariji nego što je bio Dječak-Prorok kad je dobio svoju viziju.
Godine su prošle, a nisam dobio taj predivan dar. Proročanstvo je odigralo značajnu ulogu u tvom životu, kao da je Gospodin govorio, ali ti nećeš biti prorok.
Tada, jednog dana, doživio sam nešto što me navelo da se pitam je li moja služba iscjeljivanje. Moja najmlađa sestra Florence imala je šest godina kada je pala u školi i smrskala desni lakat. Kad su kirurg i specijalisti za kosti završili svoj posao, bili su uvjereni da će se Florence ponovno služiti tom rukom. Ali lakat je ostao iskrivljen i ukočen. „Kada skinemo gips, počet ćemo s terapijom. Uz mnogo strpljivosti, on će povratiti deset, čak i dvadeset posto mobilnosti, ali to je najbolje čemu se možemo nadati.“
Jedne nedjelje u crkvi, ubrzo nakon ovog događaja, ponovno sam osjetio dodir toplog, teškog pokrivača na ramenima. Nisam morao pitati tko je to, niti sam ispitivao što trebam raditi. Trebao sam proći kroz prostoriju i moliti se za ozdravljenje Florencine ruke.
„Pa to je… kao da ruka nikad nije ni bila slomljena!“
Dok su svi pjevali, tiho sam ustao s klupe i odšetao do ženskog dijela. Nagnuo sam se prema Florence, koja je sjedila u zadnjoj klupi s rukom obloženom gipsanim ovojem. Toplina iz pokrivača spustila se niz ruke u šake.
„Florence“, šapnuo sam, „molit ću se za tvoj lakat.“
Njezine velike crne oči ozbiljno su me gledale. Spustio sam ruke na gips. U stvari, malo sam se zapravo molio; samo sam tamo stajao osjećajući kako vatra teče kroz moje ruke i šake u gipsani ovoj oko Florencina vrata.
„Osjećam nešto“, šapnula je Florence. „Vruće je.“
To je bilo sve. U trenutku me napustio osjećaj dodira omotača i ja sam se vratio na svoje mjesto. Sumnjam da je više od pet-šest ljudi nešto primijetilo.
Za nekoliko tjedana, gips je bio skinut. Za vrijeme večere, mama nam je ispričala kako je specijalist stavio jednu ruku na bijelu, naboranu kožu Florencina lakta, uhvatio zglob drugom i pažljivo kušao ispraviti ozlijeđenu ruku. Kada se podlaktica pokrenula u ispravan položaj, zatim opet naprijed a onda u krug, njegovo je lice ozario osmijeh nevjerice. „Odlično…“, ponavljao je. „Vrlo dobro! Bolje nego što sam očekivao. Mnogo bolje! Pa to je… kao da ruka nikad nije ni bila slomljena!“
I tako sam se, daleko u polju jednog ljetnog dana, našao u molitvi pitajući Gospodina je li iscjeljivanje njegov posao za mene. Opet kao da sam dobio odgovor: Naravno. Želim da cijela moja Crkva to čini. Vidjet ćeš mnoga divna iscjeljenja, neka i kroz svoje ruke. Ali, Demose, ni to nije moj naročiti posao za tebe.
„Moj sine, ti si posuda izabrana za posebnu službu…“
(…) Slijedeći neki osjećaj, upao sam na tjedni sastanak u jednoj crkvi što se nalazila u dijelu grada u kojem nikad ranije nisam bio. Na završetku propovijedi upućen je poziv. Možda zbog toga što sam znao da moj duhovni život nije kako treba, otišao sam naprijed i kleknuo na pod. Propovjednik je išao redom i na svakog od klečećih ljudi polagao ruke. Kad je došao do mene, rekao je glasom koji se razlijegao po cijeloj crkvi:
„Moj sine, ti si posuda izabrana za posebnu službu. Ja te usmjeravam. Posjetit ćeš visoke državnike u mnogim dijelovima svijeta u Gospodinovo ime. Kad doputuješ u neki grad, vrata će se otvoriti i ni jedan ih čovjek neće moći zatvoriti…” (…)
Iz knjige J. i E. Sherrill „Najsretniji ljudi na svijetu”. Do nedjelje, 18. ožujka, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 56 kuna (redovna cijena iznosi 80 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!
Autori: J. i E. Sherrill
O knjizi „Najsretniji ljudi na svijetu“
Ovo je istinita priča o poslovnome čovjeku koja je snažno motivirala laike širom svijeta da se organiziraju i uključe u evangelizaciju!
Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?
Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.
Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.
Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)
