Kard. Müller prihvaća nauk pape Franje o razvedenima koji imaju uvjet za pričest!
Knjiga Rocca Buttiglionea, bliskog suradnika Ivana Pavla II., pod naslovom Prijateljski odgovori kritičarima Amoris Laetitia, izazvala je veliko zanimanje u Crkvi, posebice u Italiji. U nekoliko članaka analizirat ćemo tu knjigu u kojoj autor prikazuje kako je mogućnost pričesti za razvedene u neregularnoj situaciji, koju papa Franjo spominje u 8. poglavlju Pobudnice, na liniji tradicionalnog učenja o grijehu i krivici, na tragu antropologije Ivana Pavla II. Knjiga je posebna po tome što je predgovor za nju napisao kard. Müller, poznat po stavu da pričest za razvedene u neregularnoj situaciji proturječi tradiciji. No, njegova pozitivna ocjena knjige skida stigmu krivovjerja s učenja pape Franje i pokazuje kako je dobrom voljom i teološkim rasuđivanjem moguće rasvijetliti crkveni nauk i približiti različite teološke struje.
Kardinalima koji kritiziraju Papu: Papa Franjo ne donosi promjene u učenju Crkve
U predgovoru kard. Müller piše da je Buttiglione kao autentični katolik dokazane kompetencije na području moralne teologije, jasan i uvjerljiv u tumačenju kontroverzi 8. poglavlja pobudnice Amoris Laetitia (o mogućnosti pričesti za razvedene u neregularnom stanju). Na temelju klasičnih kriterija katoličke teologije on nudi argumentiran odgovor na pet Dubia (Sumnji) kardinalâ (koji su posumnjali da papa Franjo prekida s tradicijom). On pokazuje da teški prigovor koji je Papi uputio Josef Seifert (on kaže da Papa ne donosi ispravno teze pravoga nauka), ne odgovara stvarnim činjenicama. Müller naglašava kako Papina pobudnica ne donosi promjenu u učenju Crkve u smjeru etike situacije, niti je ona proturječna enciklici Veritatis Splendor sv. Ivana Pavla II. (Prijateljski odgovori…, str. 10-11). Naime, Amoris Laetitia (str. 300-305) ne uči da kršćanin u stanju smrtnog grijeha može primiti odrješenje i pričest bez pokajanja i odluke da više ne griješi – tako Müller odgovara na prvu u nizu Dubia koju su kardinali pisali Papi (Isto, str. 14). Štoviše, svaki katolik mora s poštovanjem prihvatiti učenje Pape i biskupa u zajedništvu s njime, te iskreno uz njega pristati (Isto, str. 15).
Umanjena i dokinuta krivica za grijeh
Analizirajući tri uvjeta za smrtni grijeh koja donosi Katekizam Katoličke Crkve (br. 1854), te antropologiju Karola Wojtyłe, Buttiglione primjenjuje njihova načela na situaciju u kojoj se razvedena osoba u neregularnoj situaciji može naći. Objektivni vid pojedinog čina (teška stvar, kao prvi uvjet za težak grijeh) presudan je za prosudbu dobrote i težine čina, dok subjektivna strana (puna svijest i slobodni pristanak, kao druga dva uvjeta) određuju razinu odgovornosti počinitelja. Kako bismo razumjeli, tj. razlučili određeni čovjekov čin, moramo uzeti u obzir čovjeka u njegovu povijesnom i kulturnom kontekstu, u svijesti koju on ima o sebi i o svijetu. Čovjek pod utjecajem svoga vremena ili zajednice, posebno kad je njezin rob, nema punu odgovornost za ono što čini, jer vrijednosti koje njegov povijesni kontekst ne poznaje ne može priznati; subjektivno, on može biti potpuno bez krivnje (S. Th., I-II, q. 19, a. 5) ili mu je krivnja umanjena. Ako u Franjinoj pobudnici ima što nova, to je upotreba „stare” kategorije „strukture grijeha” Ivana Pavla II.: premda je grijeh uvijek individualan, sveti Papa govori i o grijesima društva koja navode na počinjenje zla (Reconciliatio et Paenitentia, br. 16).
Ne zahtijevati nemoguće
Buttiglione primjećuje da kritičari pape Franje imaju pred očima čovjeka kao dobro formiranog kršćanina, koji svoje strasti i emocije potpuno podređuje razumu i koji živi u društvu koje olakšava ili barem ne otežava percepciju pravilnog poretka moralnih vrijednosti. Papa naprotiv vidi napaćenu čovječnost, oštećene živote, ljude koji često niti nisu kršćani pa stoga treba u obzir uzeti njihove kulture i pripadajuće vrijednosti, jer Bog i njih poziva na zajedništvo s Njim. Ponekad su te osobe krštene, ali su primile površan kršćanski odgoj – kanonisti tu kategoriju vjernika nazivaju „krštenim nevjernicima” i sve više postavljaju pitanje valjanosti ženidbe takvih „kršćana”, razlog zbog kojega papa Franjo predlaže katekumenat kao pripravu za brak. Nije moguće pretpostaviti u svima postojanje jake vjere u koju valja usaditi moralni nauk. Pojedinca se ne smije kompromitirati zahtijevajući od njega ono što još nije spreman razumjeti i prihvatiti – sv. Pavao je zato uvijek tražio promjenu mentaliteta (metánoia), pozivajući da se ne daje meso onome koji je duhovno još dijete potrebno mlijeka (1 Kor 3,1-2).
Duhovni grijesi mogu biti teži od tjelesnih
Slično tome, u razlikovanju težine grijeha, Müller ističe kako grijesi duha mogu biti teži od tjelesnih grijeha: duhovna oholost i krutost unose u vjerski i moralni život dublji nered no što to čini nečistoća koja dolazi od ljudske slabosti. Otpad od vjere i negiranje Kristova božanstva teži su od krađe ili preljuba; preljub, pak, između oženjenih ima veću težinu od onoga između neoženjenih, kao što je teži preljub vjernika od preljuba nevjernika (str. 17). Krist se obraća preljubnicima i želi ih ogrnuti svojim milosrđem, kako bi im pomogao da se oslobode grijeha (str. 21). Buttiglione upozorava da poteškoću u razumijevanju Franjine Amoris Laetitia imaju oni koji smatraju da se prvi i isključivi cilj moralnog života sastoji u nepočinjenju grijeha, no u slučaju Marije Magdalene Isus je rekao: „Oprošteni su joj mnogi grijesi jer ljubljaše mnogo” (Lk 7,47), čime pokazuje da se najteži grijeh sastoji u sterilnom nedostatku ljubavi, ne u bezgrješnosti. U protivnome, dolazi do nepovjerenja u važnost ljubavi jer ona u sebi može nositi rizik grijeha, što je više nalik na ritualnu čistoću nekršćanskih religija nego na kršćansko poimanje grijeha (str. 65).
1. Mogućnost pričesti za obraćenike sigurne u nevaljanost svoga prvog, crkvenog braka
Kardinal Müller navodi konkretan primjer razvedene osobe koja je ženidbenu privolu izrekla u vremenu kad, premda krštena, nije imala vjeru. Kardinal navodi slučaj kršćana koji dožive obraćenje u odrasloj dobi i koji su u svojoj savjesti sigurni da njihov prvi brak, premda sklopljen u Crkvi, nije valjan kao sakrament, a da je njihov novi (građanski) brak, u kojemu imaju djecu i koji se vremenom učvrstio, autentičan brak pred Bogom. To možda neće moći kanonski dokazati, pa upravo ta napetost između objektivnog statusa „drugog” braka i subjektivne krivice, može otvoriti put prema sakramentu pokore i pričesti, preko pastoralnog razlučivanja u unutarnjem (sakramentalnom) području (str. 24).
2. Mogućnost pričesti za muškarca koji se brine za nezakonitu suprugu i djecu
Nadalje, Müller tvrdi da je Bog na poseban način blizu onome tko je na putu obraćenja, tko se npr. brine za djecu žene koja nije njegova zakonita supruga kao i za nju. U slučaju da on, uslijed ljudske slabosti (a ne radi želje da se opire milosti), nije u stanju udovoljiti svim zahtjevima moralnog zakona, ubrojivost njegove krivice može biti umanjena kad on, ponizna srca zavapi: „Gospodine, smiluj se meni grješniku”. Ovdje pastoralno praćenje kao uvođenje u sakrament pomirenja, ima posebnu važnost (str. 30).
Majčinska podrška Crkve
Zaključne misli kard. Müllera pozivaju na čitanje 8. poglavlja Franjine Pobudnice: sa srcem Isusa, Dobrog Pastira i Učitelja istine. On nam upućuje prijateljski pogled i govori: „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu. Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja” (Lk 15,6-7). Čitajmo zajedno Pobudnicu bez međusobnog prigovaranja i sumnji, s osjećajem vjere (sensus fidei), u svjetlu tradicije Crkve i sa žarkom pastoralnom brigom za sve koji se nalaze u teškim bračnim i obiteljskim situacijama, te imaju posebnu potrebu za majčinskom podrškom Crkve (str. 32).
Autorica: Jasmina Juroš
