Foto: Greg Rosenke, Unsplash
I.
Šetao je i došao do djevojke. Rekao: „Idi i ne griješi više”. To se ne govori stijenama, a ni pijesku. To se ne govori ničemu što nije podložno promjeni.
II.
U Kraljevstvu Riječi kraljevali su Ledara i Razgaz. Možda mislite da je ondje cijelo vrijeme bila zima. Ne, tamo su se redovito izmjenjivala godišnja doba. Kraljevstvo je izgledalo uistinu idilično. Kao i svako drugo Kraljevstvo, osobe na prijestolju određuju pravila. Ledara i Razgaz su ih zajedničkim snagama jako precizno odredili. Pravila su bila jako stroga, a negdje sredinom proljeća povela se rasprava oko Pravila Riječi. Pravila riječi su glasila ovako:
Za valjane izjave, medalja!
Za valjane izjave, medalja!
Za nevaljane, omča!
Što se kaže, to se pamti,
Urezuje u vrijeme,
Da se nikad ne zaboravi!
Čovjek se kroji
Po riječima,
Po riječima se čovjek mjeri!
Čovjek se nikad,
Baš nikad ne mijenja!
III.
Tko je to poveo raspravu oko Pravila Riječi? Bila je to djevojka zvana Zbrčka. Nikako se nije uklapala u standard Kraljevstva, a srce ju je previše privlačilo Kraljevstvu da bi se preselila drugamo. Gledala je razne pravne emisije i u jednom trenutku pomislila: „Paaaaaaaa… Zašto ja ne bih priložila prigovor?” Nije bila tako elegantna poput Ledare i tako oštra poput Razgaza. Sasvim shvatljivo je da ju je hvatala trema kad je išla do Središnjeg Kraljevskog ureda (SKU) priložiti prigovor. Znate li kako je to? Što god kažete, Ledara pamti sve do samooog kraja vašeg života i stalno vam naplaćuje vaše riječi nađe li u njima grešku. Da biste do kraja bili kažnjeni zbog nevaljanih izjava, Razgaz vas emotivno do kraja razgazi. Nitko vas više nakon osude od Ledare i Razgaza ne poštuje niti vam ostane volje da se borite za sebe. Ipak, Zbrčki se to s prigovorom činilo važnim. A kad ti se nešto uistinu čini važnim, teško je to zanemariti. Ali ufff, čekalo ju je mnogo posla! Za doći do SKU morate ispuniti mnogo papirologije, osim ako imate titulu „Netko i nešto”, koja se izdaje pri završetku certificiranog programa u organizaciji Kraljevstva Riječi. Ta titula vam omogućuje izravan pristup navedenom uredu. Zbrčka nije imala ni koncentracije ni vremena da nabavi tu titulu jer previše se bavila pjesmama. Zatim joj pade napamet da svoj prigovor napiše u obliku pjesme! Daaa, ima mnogo ljudi koji su tako bez titule neizravno došli u doticaj sa SKU. Zbilja, ona nije mogla ništa više nego da napiše pjesmu. Uostalom, do SKU bi morala ići jednom cestom koja ima mnogo stuba kao i mnoga druga slična mjesta. Pružao se lijep pogled s vrha, ali njoj se uistinu nije dalo. Uzela je papir i olovku pa izašla van da sklepa nekakvu pjesmu. Nakon promišljanja i očajavanja (standardne faze tijekom pisanja) sastavila je pjesmu.
IV.
Promatram pred sobom stijene.
Divim se njihovoj čvrstini.
Osjećaj sigurnosti me ispunja
Jer znam da mogu
Na njih sjesti
Ili se na njih osloniti.
One su tako nekako
Stalno stjenaste,
Ali čovjek,
Zar je čovjek stijena,
Da se baš nikad ne mijenja?
Pisano je nešto kao
„Dok bijah dijete, mislio sam kao dijete…”
Možeš li čovjeka mjeriti po tome?
Po tome što je rekao dok je
„mislio kao dijete”?
Je li čovjek poput pijeska
Iz pješčana sata?
Uvijek isti?
Uvijek pješčan?
Gdje je pravda
Da se čovjeka gleda jednako
Kao što se gleda stijena?
Ili kao što se gleda pijesak?
Zar se čovjek baš nikad,
Baš nikad ne mijenja?
V.
Zbrčka je pročitala svoju pjesmu u lokalnom polupraznom kafiću. Imali su nekakvu večer poezije. Za sobom je ostavila raznovrsne poglede. Od podsmjehivačkih do zamišljenih. Bilo joj je drago da je napisala pjesmu i podijelila ju s nekim drugim ljudima, iz jednostavna razloga što joj se činilo važnim. Za sve je ‘kriv’ onaj njezin prijatelj koji je pokazao da su promjene moguće kad joj je rekao: „Idi i ne griješi više”.
Za Book.hr odabrala A. P.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
