Foto: Pixabay
Gabrijel je kao dijete imao zečju usnu. Između osmero braće i sestara bio je zapostavljan od roditelja zbog toga. Kad bi netko dolazio, oni su se hvalili ostalom djecom, ali njega nisu hvalili, nego bi ga se stidjeli ili ga udaljili. U prikladno vrijeme tjelesni je nedostatak otklonjen operativnim zahvatom, ali on se i daje nije osjećao prihvaćenim u obitelji.
…najbolje je učio, igrao tri sporta istovremeno i u svima postigao najbolje rezultate. Donosio je odlikovanja kući, ali sve nije pomoglo i dalje je osjećao da ga otac ne priznaje i ne voli
U osmogodišnjoj školi nije mogao dobro izgovarati sva slova i djeca su mu se rugala. Zbog svega toga on se veoma rano počeo dokazivati, postao je vrijedan, najbolje je učio, igrao tri sporta istovremeno i u svima postigao najbolje rezultate. Donosio je odlikovanja kući, ali sve nije pomoglo i dalje je osjećao da ga otac ne priznaje i ne voli.
Iz te rane formirao je pogrešne stavove, kako se ne isplati biti dobar i truditi se, jer bolje prođu oni koji se ne trude, zatim da on nije valjan te da se ljubav zaslužuje.
„Što sam ti učinio da me voliš?”
Kad je ipak susreo osobu koja ga je voljela, oženio se i žena mu je jednog dana rekla:
„Ja te volim.” On ju je upitao: „A što sam ti učinio da me voliš?”
„Nisi mi ništa učinio, ali ja te jednostavno volim.”
“Kako me možeš voljeti kad ti nisam ništa učinio?“
„Kako ti pogrešno misliš da se ljubav zaslužuje. Ne moraš ništa učiniti, volim te i točka.” Tad je shvatio svoj pogrešan stav i to je bio početak ozdravljenja.
Iz knjige „Lijek ranjenom čovjeku našega vremena“ autorice s. Biserke Jagunić. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Preporučamo i ovaj ulomak iz iste knjige:
SESTRA BISERKA JAGUNIĆ: Bila sam preosjetljiva; činila sam ono što nisam željela
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
