Cijelog sam prosinca prošle, 2016. godine, imao problema s kihanjem i kašljanjem. To mi se znalo događati i prije, no prošlo bi samo od sebe, pa sam bio uvjeren da će tako biti i sada. Umišljen, pun povjerenja u sâma sebe i svoj imunitet nikad se nisam cijepio protiv gripe. Ustvari se nikad nisam cijepio protiv gripe. I kad me naš mladi župnik sredinom prosinca prošle godine upitao mogu li ga i ove godine pratiti u blagoslovu kuća i obitelji (za „moj” dio župe), prisjećajući se kako sam se prošle godine za njim „naklipsao”, pokušao sam se izvući „na finjaka” tvrdnjom da sam prestar i da ima mlađih koji će ga rado pratiti! Ta župnik je dvostruko mlađi od mene. No nije odustao.
„Ne brinite, velečasni, ovo je za Vas namijenjeno!”
Tako smo nas dvojica 30. prosinca prošli najveći dio, kako je on i planirao. Moj je zadatak bio zvoncem najavljivati svećenikov dolazak, a nakon blagoslova uručiti domaćinima naljepnicu „GMB”, biskupovu prigodnu poslanicu, te ponuditi katoličke kalendare za 2017. godinu. Sve sam to nosio u župnikovoj torbi, kao i novac od naplaćenih kalendara, a novac koji je župnik dobivao, on ga je i uzimao, ali uvijek uz vrlo obzirno pitanje: „Imate li dovoljno za svoje potrebe?” Odgovor je uvijek bio isti: „Ne brinite, velečasni, ovo je za Vas namijenjeno!” U svakoj smo kući bili dobrodošli.
„
U tom trenutku sjećanje nestaje! Počinje „viđenje”. Dogodilo se nešto nestvarno, nadnaravno! Više nije kraj mene tata nego On osobno! Sâm Isus!
Drugi dio obilaska bio je planiran za poslijepodne 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja. Po dogovoru čekao sam župnika kod prve kuće od koje smo trebali krenuti i kad je stigao, dao mi je torbu. „A zvono, velečasni, gdje je zvono?” upitah ga. „Izgubila ga je ekipa koja me pratila jučer”, odgovorio mi je mirno. „Pa kako ću najavljivati naš dolazak?” „Pjevat ćemo”, odvrati on.
Već u prvoj kući, od koje smo krenuli, domaćica nas je upitala imamo li kalendar ‘na listanje’ i koliko stoji. „15 kuna”, odgovorih. Ona stavi na stol 20 kuna i ja iz torbe izvadim 5 kuna da joj vratim ostatak. „A ne”, reče ona, „kume” (svi moji prijatelji Bosanci zovu me „kume”), to je za tebe.” Na to će župnik, polušaljivo: „Josipe, iz torbe ste izvadili, u torbu i vratite, jer sve što dobijemo stavljajte u nju!” „A neće ići, moj velečasni”, odvratih. „To sam dobio ja osobno, i ide u moj džep, jer novac koji uđe u župnikovu torbu, iz nje ne izlazi!” (Kad smo završili s blagoslovom i kad me župnik dovezao pred moju kuću, slavodobitno sam podigao u zrak „svojih” 5 kuna!)
„Neobične misli, slike i viđenja stalno su mi prolazile pred očima”
Ušavši u kuću, osjetio sam jak umor i neku čudnu težinu u nogama, te sam već u devet sati bio u krevetu. Te noći porasla mi je temperatura i tresla me groznica. Bio sam kao u nekom čudnom stanju koje mi je teško opisati. Je li to bio san ili java ili nešto treće nije mi toliko važno koliko jasnoća onoga što sam vidio i čuo! Dok pišem ovo svjedočanstvo, nisam siguran jesam li cijelo vrijeme bio svjestan da ležim u vlastitom krevetu. Vrlo čudne i vrlo neobične misli, slike i viđenja stalno su mi prolazile pred očima. Da sam bio u stanju sve zapamtiti i zapisati, od toga bi se dala sastaviti pristojna knjižica. Ali od svih tih misli, slika i viđenja, u neizbrisivom su mi sjećanju ostale dvije: ‘slika datuma’: 11 lipnja, koji sam jasno „vidio” kao na ekranu, i viđenje, snažan, nadnaravni doživljaj zbog kojeg i pišem ovo svjedočanstvo.
„
Tada se dogodilo nešto još nevjerojatnije: u istom bezvremenskom trenutku „poletjeli” smo prema gore! Gospodin, i ja, čvrsto se držeći za Njegov pojas, ravno u vis! I to na takvu udaljenost da sam, pogledavši dolje, „vidio” našu planetu Zemlju!
Sljedećih dana, malo oporavljen, zaključio sam da moram pronaći vezu između datuma i viđenja. Sam datum 11. lipnja ništa mi nije značio, i nisam ga mogao povezati ni s kakvim važnim događajem kojeg bih se sjećao. No nikako nisam htio odustati. Noćima sam slabo spavao, što od bolesti, što od traženja odgovora na pitanje: zašto 11. lipnja? I zašto nisam vidio godinu? Što se dogodilo 11. lipnja i koje godine? Prošlo je još nekoliko takvih teških noći dok mi nije konačno sinulo: ako taj događaj nije u mojem sjećanju, mora da se zbio tako davno da sam ga zaboravio, i da je bio toliko neugodan da sam ga potisnuo u potpuni zaborav! I još nešto sam shvatio: taj je događaj povezan s mojim odrastanjem i mojim ocem! I: moj je otac i u tome događaju imao ključnu ulogu. Još je samo trebalo otkriti što se tako važno dogodilo (zbog čega sam i imao viđenje) i kada, koje godine?
Zbog toga sam u traženju odgovora na ova dva pitanja krenuo od oca. Tata je bio veoma vezan uz obitelj i kuću u kojoj je nekad služio. Volio im je i pomagati na imanju koje je tako dobro poznavao, ali kako je i on bio zaposlen i cijeli tjedan radio, mogao im je pomoći samo one subote kad nije morao raditi. Tako sam zaključio da bi bilo dobro na internetskom kalendaru pretražiti sve datume 11. lipnja koji padaju u subotu! I našao sam, vrlo brzo! I dok pišem ovo svjedočanstvo, još sam nešto važno shvatio: u traženju odgovora nisu se otvorila sva vrata odjednom nego jedna za drugima! Kad sam otvorio jedna, došao sam do drugih!I tako redom – korak po korak! I evo me pred ciljem.
11. lipnja 1955.
11.lipnja 1955. godine. Toplo subotnje jutro. Imam sedam i pol godina. Tata me biciklom vozi u svoje rodno mjesto Ivanec, k svojem nekadašnjem gazdi. Treba kolima dovesti sijeno sa sjenokoše. Veselim se vožnji s tatom i posjetu kući koju sam i ja zavolio najviše zbog dobrote ukućana, ali i zbog blaga i bogatstva što ga je kuća imala. Bila je to blagoslovljena, smirena i tiha obitelj. Nisu imali djece i jako su voljeli mene, pa i moju braću.
Mama mi je obukla hlače zvane „špilhoze”, koje je sama sašila. Bile su to kratke hlačice od karirane svijetlosive tkanine s naramenicama, koje su se naprijed kopčale, a otraga bile ušivene „u križ”. Bile su vrlo praktične, jer sam ih mogao lako i brzo i obući i svući. Na nogama sam imao plitke tenisice izrađene od čvrste plave tkanine. Tata je (uz obaveznu cigaretu), u kuhinji pio kavu s mamom, a meni je rekao da izguram bicikl iz šupe i čekam ga vani. Bio je to plavi muški bicikl kojim se tata svaki dan vozio na posao. Na njemu sam učio voziti. Kad mi je tata dopuštao.
Popivši kavu i popušivši cigaretu, tata je primio volan bicikla, lijevom nogom stao na pedalu a desnom se dva-tri puta odgurnuo kako bi bicikl dobio ubrzanje i ravnotežu, a onda je desnu nogu prebacio preko sjedala i tako smo krenuli. Prije toga ja sam skočio na vodoravnu prečku, primivši se za volan ali držeći ruke bliže sredini da ne smetam tati kad okreće volan. Morao sam paziti i da noge odmaknem od prvog kotača kako ne bih zapeo u njega.
Od naše kuće do kuće kamo smo pošli treba nam oko deset minuta vožnje, cestom. Srećom, postojala je i poljska staza, koja je znatno skraćivala put. Kako je presijecala polja, nije baš bila najravnija i bilo mi je teško držati ravnotežu. Staza je završavala pred živicom, koja je bila premošćena daskom da se može proći pješice i još prenijeti bicikl.
Tako smo začas došli do našeg odredišta. Mladi gazda i njegova žena već su bili na polju prikupljajući sijeno u kupove radi lakšeg i bržeg utovara. Kod kuće gazdina je mama pripremala ručak. Tata je trebao s konjima i kolima doći na polje po sijeno. Upregnuvši konje rekao mi je da sjednem na prečnu dasku na kolima i pridržim uzde dok on otvori dvorišna vrata. Kad ih je otvorio, pokazao mi je rukom da polako cimnem uzde i izvezem kola na cestu kako bi on za nama zatvorio vrata. Vjerojatno sam malo jače cimnuo uzde jer kad su konji povukli kola, ja sam gotovo pao natraške u kola! Iako sam se jako uplašio, ipak sam nekako izvezao kola na cestu, povukao uzde, i dobri, pitomi i pametni konji odmah su stali! I to tako da je rudo bilo usmjereno točno prema raspelu pored kojeg smo morali proći da dođemo na polje! Zatvorivši dvorišna vrata, tata je skočio na kola, sjeo na prečku do mene i trgnuo uzde kako bi konji krenuli. I u tom trenutku sjećanje nestaje! Počinje vizija!
Više nije kraj mene tata nego On osobno! Sâm Isus!
Dogodilo se nešto nestvarno, nadnaravno! Više nije kraj mene tata nego On! Osobno, sam Isus! „Gospodin je”, kao što reče apostol Ivan! „Vidio” sam doduše samo srednji dio Njegova tijela, malo iznad i malo ispod pojasa. „Vidio” sam da na sebi ima gornju haljinu, sličnu onoj kakvu su nosili seljaci, koja se tkala i šivala kod kuće od domaćeg platna. I „vidio” sam da ima pojas koji je bio kao isprepleten također od domaće tkanine, boje izblijedjele cigle. Ali taj mi je pojas izgledao preslab, sastojao se od nekoliko isprepletenih niti i nije izgledao čvrst! Kao da je tu bio više radi ukrasa! I tada, u tom sam bezvremenskom trenutku „začuo” glas: „PRIMI SE!” Prva mi je pomisao bila: Pa kako ću se primiti? Jer pojas mi je izgledao tako slabašan, dvodimenzionalan, kao na crtežu, nestvaran, a da bih se za njega mogao primiti! Svejedno, bez imalo oklijevanja, poslušao sam glas, uvukao ruku ispod pojasa i čvrsto ga obujmio! Na moje veliko zaprepaštenje ruka je ušla ispod pojasa, lagano, baš „po mjeri”! Tada se dogodilo nešto još nevjerojatnije: u istom bezvremenskom trenutku „poletjeli” smo prema gore! Gospodin, i ja, čvrsto se držeći za Njegov pojas, ravno u vis! I to na takvu udaljenost da sam, pogledavši dolje, „vidio” našu planetu Zemlju! Kao da je gledam iz satelita! Bila je veličine rukometne lopte i sjajila prekrasnim sjajem s prevladavajućim plavim tonovima na tamnoplavoj pozadini! Bili smo u svemiru! Ne mogu točno odrediti koliko je sve to trajalo, ali tri će mi slike ostati zauvijek u sjećanju.
Prva: da kraj mene sjedi On, Gospodin Isus!
Druga: kad mi je rekao: „PRIMI SE!” i kad sam to učinio, osjetio sam tu prisutnost i nevjerojatnu sigurnost.
Treća: prekrasna slika Zemlje!
Kako je „viđenje” nastalo, tako je i nestalo. Tata i ja kolima smo došli na polje. I dok su oni trpali sijeno u kola, ja sam tražio prepeličja gnijezda, slušao pjevanje ptica i povremeno granom, s konja tjerao dosadne obade. Iako danas više nisam siguran gdje se ta livada točno nalazi, kad god prolazim tom cestom, zahvati me, potaknuta sjećanjima, nekakav neobičan, nadnaravni, nezemaljski osjećaj koji ne mogu tako jednostavno opisati. Umro je moj otac, umrla je njegova stara gazdarica, umro je i mladi gazda, a njegova supruga, bolesna, gotovo nepokretna, živi sama u onoj ogromnoj kući. Njihova polja više nitko ne obrađuje; štale i svinjci, jasle i kokošinjci odavno su prazni. Samo pauci, plijesan i tragovi nekadašnjeg bogatstva i blagostanja.
I to je ispraznost.
