Foto: Unsplash, Volkan Olmez
Prije nekoliko sam se godina odvažio na dvanaestomjesečni post. Inspirirala me moja asistentica, Sarah Piercy, koja je odlučila ne trošiti ostatak nepotrošena novac na sebe godinu dana. Znam potrošiti većinu toga novca, a čini se da je moj apetit za potrošnjom konstanta u mome životu. Zato sam mislio da bi godina bez potrošnje ostatka novca bila dobra stvar. Moja osnovna pravila nisu uključivala novu odjeću (samo rabljenu), nikakvu novu tehnologiju (taj je dio bio težak) i nove neobavezne predmete; osim toga, sve poklon bonove koje sam primio morao sam pokloniti ili potrošiti u korist drugih. Moje najdraže pitanje koje je proizašlo iz ovakva trošenja bilo je od ljudi koji su me pitali: „Pa jesi li ti uopće kupovao hranu?” Ne, zapravo nisam ni jeo ni pio bilo što čitavih godinu dana. (Pa naravno da sam kupovao hranu!)
Moram ići kupiti nove hlače
Tri mjeseca nakon moga posta, nalazio sam se otprilike sat vremena od kuće, vozio sam se na sastanak, kada mi je vrući čaj koji sam pijuckao iskliznuo iz ruke. Ovo nije bilo nikakvo malo izlijevanje. Hlače su mi bile natopljene. Bilo je to kao da je nevidljiva ruka posegnula i izlila tekućinu po čitavoj mojoj odjeći. Mrlja je bila učinkovito postavljena kako bi izgledalo kao da nisam mogao stići do kupaonice na vrijeme ili možda kao da sam nekoliko tjedana spavao na ulici. Odmah sam pomislio: Imam sastanak. Moram ići kupiti nove hlače. Ovo se definitivno kvalificira kao iznimka od moga brzog trošenja. Ne mogu nositi hlače koje su jako umrljane. Nema druge alternative.
Providnost je htjela da sam prolazio pored Walmarta…
Providnost je htjela da sam prolazio pored Walmarta, pa sam skrenuo na parkiralište. Parkirajući auto, počeo sam raspravljati sâm sa sobom. To je izgledalo ovako: „Mogao bi nositi te hlače, znaš. Samo su umrljane.” “Ne, to bi bilo sramota. Nikad se ne bih tako odjenuo.”
„A i stvarno su umrljane, na kraju krajeva. Ako si hlače kupio u Walmartu, to se čak i ne kvalificira kao prekid potrošnje, zar ne? Walmart nije mjesto gdje inače ideš kupovati odjeću. Ionako nije kao da kršiš nekakva pravila.”
Previše ti je neugodno biti onaj lik s velikom mrljom na neugodnome mjestu. I sad se pak držiš kao dio elite jer si previše elegantan da bi u Walmartu kupovao odjeću
„Što se zapravo ovdje događa, Carey? Ti, u biti, želiš zaštititi svoju imidž. Previše ti je neugodno biti onaj lik s velikom mrljom na neugodnome mjestu. I sad se pak držiš kao dio elite jer si previše elegantan da bi u Walmartu kupovao odjeću.”
„Začepi, ja.”
Vidite li kako se ovdje pokazuje ponos? Mislim, nitko od nas ne želi biti viđen u javnosti s umrljanim hlačama. Bojimo se da ćemo biti osuđeni, odbačeni ili poniženi. Nitko ne želi da se na njega gleda s visoka. Imamo reputaciju koju treba zaštititi i sliku koje želimo projicirati, čak i u Walmartu.
Ponos me gurnuo kroz vrata Walmarta. No, kako sam ulazio, još sam se više lomio, a zatim sam se sve više osuđivao
Što je još gore, upravo sam dan prije napisao na blogu kako sam uspješno završio prvu četvrtinu svoje potrošnje i nisam prekršio nijedno pravilo. Sad sam preslagivao pravila u svojoj glavi kako bih mogao tvrditi da nisam varao. Vidite što ponos radi?
Ponos me gurnuo kroz vrata Walmarta. No, kako sam ulazio, još sam se više lomio, a zatim sam se sve više osuđivao. Popustio sam. Umjesto u odjel s muškom odjećom, otišao sam u muški toalet.
Srećom, uočio sam jednu od onih turbo sušilica postavljenih na zidu. Rukama sam zahvatio puno vode i nanio je na zahvaćeno područje nogavica i međunožja. Ako je netko mislio da sam možda smočio hlače prije, upravo sam tada otklonio svaku sumnju. Hlače su mi sada bile mokre. Sjajno.
Proveo sam deset minuta kod automatskoga sušila za ruke, izvijajući se i okrećući kako bih osušio hlače. Da stvar bude zanimljivija, sušilica je bila postavljena malo pored vrata, dajući kupcima na nekoliko kasa pogled iz prvoga reda. Super. Mrlja je uvelike nestala, a iz dućana sam uglavnom otišao suh.
Moja lekcija toga dana?
Moja lekcija toga dana? Vratio sam se u auto shvativši koliko sam ponosan. Zaista nisam želio da me itko vidi u prljavoj odjeći, a kamoli da na ikoga ostavim dojam da sam inkontinentan. Bojao sam se da će me ljudi osuđivati ili misliti loše o meni. Nisam imao poniznosti riskirati da me krivo shvate, osude ili vide kao nekul osobu, čak ni na sat vremena dok se nisam mogao vratiti kući.
(…)
Duboko u sebi, iskustvo je otkrilo kako mislim da nisam dovoljan, da moja odjeća mora govoriti o meni jer nisam sposoban sâm progovoriti o sebi.
Ponos ide tako duboko. On je jedan od glavnih grijeha protiv Boga.
Iz knjige „Ni nakraj pameti“ autora Carey Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
