Foto: Pixabay
Biti pretjerano agresivan ili nasrtljiv znači prijeći granicu. Ne kažem da nećete disciplinirati svoju djecu ili ih dovesti u red (više o tome u 7. poglavlju: Disciplina). Ali ne smijete izgubiti strpljenje i smirenost i biti agresivni prema djetetu, verbalno ili tjelesno. Lako je podići glas da bi vas čuli ili ih zgrabiti i naguravati da bi vas slušali. Neka djeca moraju podnositi i puno gore stvari. Primam mnogo pisama od roditelja koji su bili zlostavljani kao djeca i znam iz osobnog iskustva što su strah, frustracija i bijes, jer sam kao dijete gledao kako moj otac verbalno zlostavlja moju majku. Koje god dobi bilo, oštar jezik ili grubo postupanje mogu izazvati srdžbu kod djeteta i ono će se zatvoriti prema roditelju.
Kršenje obećanja može biti prelazak granice, čak i kada mama i tata vjeruju da imaju dobar razlog zašto ne ispune ono što su bili obećali. Jedan od najgorih scenarija jest dijete koje čeka na roditelja koji se više neće vratiti. Moj se prijatelj sjeća kako je njegova mama otišla nakon što je obećala da će se vratiti za dva tjedna. Mjesecima je gledao kroz prozor, a njegovo srce je zaigralo kad bi prošao plavi auto sličan njezinu. On pripovijeda: „Bolje da mi je rekla: ‘Ja sam alkoholičarka i neću se više vratiti, ali baka će se brinuti o tebi.’“ Ovako je njegovo malo srce bilo slomljeno njezinim prekršenim obećanjem.
Ali svako prekršeno obećanje – neodlazak na dječju priredbu ili utakmicu, zaboravljanje obećanja o igrački koju ste trebali donijeti – bez obzira na to koliko se to nevažno činilo, može razljutiti i ogorčiti vaše dijete. Stvar je jasna: držite svoja obećanja koja ste dali svojoj djeci pod svaku cijenu. Sveto pismo kaže: „Tko se diči lažljivim darom, on je kao oblak i vjetar bez kiše.“ (Izr 25, 14)
>>>Biblioteka Figulus na 44. Interliberu: Posjetite naš štand i ostvarite popuste do 60%!
Ali ako ne možete ispuniti obećanje, zbog okolnosti koje su izvan vaše moći, tražite oproštenje i učinite nešto kao nadomjestak. Donosim vam e-pismo koje čuvam, a koje sam napisao Joy kad joj je bilo 11 godina, nakon što sam morao otkazati zajedničko druženje koje smo planirali:
Draga Pinky!
Moj raspored za danas popodne od 13:00 do 5:00 je popunjen. Ali to ću ti nadoknaditi. Mama i ja odlučili smo, budući da u ponedjeljak nemaš školu, da možemo učiniti tri stvari: 1. ići u atletski klub, 2. ručati zajedno vani i 3. ići u kupovinu. Žao mi je što ćeš do toga morati čekati još nekoliko dana. U dobi od 11 godina to se može činiti dugo. Ali barem se imamo čemu veseliti!
Joy mi kaže da se ne sjeća kako je reagirala na moju poruku, ali da ju je ona utješila. Svaka napisana ili izgovorena riječ isprike dat će djeci do znanja da ste svjesni onoga što ste učinili i da su njihovi osjećaji važni.
nikada nemojte svoju djecu nazivati pogrdnim imenima ili ćete izgubiti njihova srca
Vrijeđanje prekoračuje granicu veoma lako, čak i ako se radi o šali – „samo za šalu“. I ako svoje dijete zovete pogrdnim imenima kad ste uznemireni ili ljuti, to će samo štetiti. Moj me je otac često nazivao beskorisnim, a to je bio jedan od razloga zašto sam zatvorio svoj duh za njega za mnoge godine. Znam da bismo se jedan drugomu ispričali da je moj tata danas živ. Vjerujem da duboko u svojem srcu nije htio tako reagirati, ali me je njegova reakcija svejedno pogodila.
Ponavljam: nikada nemojte svoju djecu nazivati pogrdnim imenima ili ćete izgubiti njihova srca. Čudim se emocijama koje me preplavljuju dok ovo pišem.
Pogrđivanje u obitelji nije dobra stvar. Istina je da „jezik je vatra“ (Jak 3, 6).
Lažne ili ishitrene optužbe bez provjere ili saslušanja mogu biti posebno štetne. Kad je Joy bila tinejdžerica, zatekao sam ju kako se hrva sa svojim prijateljem na podu naše dnevne sobe. Samo su se zabavljali, ali to je za mene bilo ozbiljno upozorenje. Pozvao sam ju na stranu (barem sam se toliko pribrao) i pokušao joj objasniti kako takav blizak dodir može djelovati na mladića. Joy je bila zbunjena i šokirana. Za nju i njezina prijatelja to je bila sasvim nevina igra i samo je čula da ju krivim za nešto što se nije dogodilo. Bila je ljuta i zaplakala je te se je zatvorila za mene za dugo vrijeme.
Jesam li kriv što sam ju upozorio? O tome se može raspravljati (ta samo sam htio biti brižan otac), ali ono što nije za raspravu jest to da sam trebao postupiti drugačije. Mogao sam stati na trenutak i zapitati se: „Kako će se Joy osjećati ako sada nešto kažem? Trebam li to pustiti na miru? Što bi Sarah rekla?“ Sarah mi je kasnije rekla da sam pretjerao i morala se je dosta potruditi da mi Joy oprosti.
Bit će vam jasno kako je taj incident utjecao na Joy ako vam kažem da, kad sam svoju odraslu djecu tražio da mi navedu primjere kad sam pretjerao tijekom proteklih godina, odmah se je toga sjetila. Ponovo sam se zaledio na trenutak i nadošle su mi razne sumnje u to trebam li uopće govoriti o odgoju. Nasreću, danas Joy i ja imamo otvoren i prijateljski odnos oca i kćeri. Kad joj se povjerim da osjećam krivnju i nemir što sam ju povrijedio, ona kaže: „Tata, zaboravljaš sve ono što si dobro učinio. Osim toga, ako ćeš govoriti roditeljima kako da prihvate Božju milost, onda i sam moraš prihvatiti Božju milost i moje oproštenje.“
lažno optuživanje vlastite djece u bilo kojoj dobi, bez uvida u činjenice, neminovno će ih ogorčiti i razljutiti
Lažne ili prenagljene optužbe mogu biti posebno štetne za tinejdžere, jer su oni u potrazi za svojim identitetom i pokušavaju sami sebe razumjeti i postati neovisni. Ali lažno optuživanje vlastite djece u bilo kojoj dobi, bez uvida u činjenice, neminovno će ih ogorčiti i razljutiti. Kao što Pismo kaže: „Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu.“ (Jak 1, 19) Drugim riječima, pozorno slušajte i proučite činjenice prije nego što nešto kažete ili učinite. Mudre izreke mudro savjetuju: „Tko odgovara prije nego što sasluša, na ludost mu je i sramotu.“ (Izr 18, 13)
Budući da da je moja doktorska disertacija o obitelji uključivala i veliko poglavlje o „pomnu i pozornu slušanju“, mislio sam da poznajem osnove, ali moja su me djeca naučila više o tome negoli moj poslijediplomski studij.
Naprimjer, pozorno slušanje obično podrazumijeva gledanje u oči. U dobi od tri i četiri godine Joy bi me primila za lice i okrenula ga prema sebi, govoreći: „Tata, gledaj me.“ A kad su moji sinovi primijetili da ne gledam u njih dok su mi nešto govorili, znali bi mi reći: „Uopće me ne slušaš. Ne zanima te što govorim.“ Možda sam mislio da ih slušam, ali moja djeca su me upozorila na to da sam zabrljao.
Više smo reagirali nego odgovarali. Prečesto smo pretpostavljali da znamo, umjesto da provjerimo znamo li
David mi danas kaže da je kao dijete osjećao da mu ja uvijek želim objasniti zašto mu govorim nešto što sam mu htio reći. Znao je da ga želim razumjeti, ali rijetko mu se je činilo da sam ga razumio. To je jedan od mojih propusta, koji me bole. I Sarah i ja smatramo da smo puno propustili na tom području. Više smo reagirali nego odgovarali. Prečesto smo pretpostavljali da znamo, umjesto da provjerimo znamo li. Nastojali smo davati brze odgovore, umjesto da kažemo: „Moram prvo razmisliti.“
Slušanje je umijeće, i još i danas ga svladavam. Ali jedno sam naučio: odgoj se ne sastoji u tome da vaša djeca razumiju vaše upute, savjete i vodstvo, nego u pokušaju da vi razumijete njih – kako se osjećaju i što vam žele reći.
Možda možete nešto naučiti iz mojih pogrešaka. Ono što vaša djeca trebaju i za čim teže jest da ih razumijete, a za to nema boljeg načina od slušanja.
Nerazumna očekivanja i zahtjevi također su česta pogreška i prelaženje granice koju roditelji čine, i to stoga što nisu svjesni da njihova djeca ne mogu ispuniti ono što se od njih traži.
Roditelji ne mogu vidjeti stvari kroz dječje oči jer su previše zaposleni nastojeći živjeti svoje živote u svojoj djeci. Otac trenira kćerinu nogometnu ekipu i zato što je ona najbolja igračica, previše ju forsira. Iako tvrdi da je to za njezino dobro, on na taj način ispunjava svoju potrebu za važnošću. Djevojčica odrasta umorna i u stalnu pritisku te na kraju prestaje igrati, zbog čega otac pobjesni, jer to doživljava kao nepoštovanje. Ona se zatvara u srdžbi i izgubi srce.
Početak začaranoga obiteljskog kruga često se nalazi u preveliku očekivanju od djece
Početak začaranoga obiteljskog kruga često se nalazi u preveliku očekivanju od djece. Ako ih pritiskasmo preko mjere, djeca mogu (i hoće) pobjesnjeti (Ef 6, 4) ili postati potištena (Kol 3, 21). Jedna je žena napisala da je uvijek htjela biti tatina djevojčica, „ali bez obzira na to koliko se trudila biti savršena, nijednom nije rekao da je ponosan na mene niti me zagrlio … što god da sam napravila, nikada nije bilo dovoljno dobro za njega“. „S vremenom sam se počela praviti kao da mi nije stalo. Nisam marila za njega.“
Na razne načine može se prijeći granicu i ožalostiti svoje dijete. Korisno načelo jest vagati svoje riječi i postupke pitanjima poput ovih:
„Hoće li ono što ću reći moje dijete prihvatiti s ljubavlju?“
„Trudim li se sagledati stvari kroz oči malog čovjeka pred sobom?“
„Sjećam li se kako je bilo biti dijete?“
Malo se zaustavite i postavite si ta pitanja. To je dobar početak, ali još morate puno toga naučiti o dječjoj potištenosti.
Nastavak čitajte u knjizi „Ljubav i poštovanje u obitelji“, autora dr. Emersona Eggerichsa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
