Foto: Unsplash, Mateus Campos Felipe
Nikada niste mislili da ćete biti cinik, zar ne? Nije kao da ste u drugome razredu srednje škole pored svoje fotografije iz godišnjaka napisali: „Nadam se da ću postati umoran od čovječanstva i nepovjerljiv prema njemu do svoje četrdesete. Također se nadam da će moj cinizam naštetiti mojoj obitelji i učiniti me nemogućom osobom za raditi. Naprijed, Gavrani!”
Da ste to napisali u srednjoj školi, netko bi inzistirao na tome da odete na savjetovanje – odmah. Ali to nije bio vaš način razmišljanja. Bili ste optimistični, čak i puni nade. I do trenutka kad ste dostigli rane dvadesete i odbacili jaram svojih roditelja, bili ste čisti idealisti. Znali ste kako svijet učiniti boljim i namjeravali ste to učiniti.
Od optimista do cinika
To je i moja priča. Kao mladi student prava koji je radio u centru Toronta, odavao sam optimizam u pogledu ispravljanja svijeta. Želio sam se baviti ustavnim pravom i voditi svoj prvi slučaj pred Vrhovnim sudom Kanade prije svoga tridesetog rođendana. Čak sam otkrio kako netko s pozitivnim stavom i zdravom radnom etikom može napraviti promjenu u odvjetničkom uredu u centru grada.
Tek sam se bio oženio i, već na polovici prve godine rada u odvjetničkom uredu, postao sam otac po prvi put. Želio sam biti uspješan, ali ne i raditi prekovremeno kao rob
Tek sam se bio oženio i, već na polovici prve godine rada u odvjetničkom uredu, postao sam otac po prvi put. Želio sam biti uspješan, ali ne i raditi prekovremeno kao rob, po čemu su mladi odvjetnici bili poznati, radeći svaku večer i većinu vikenda. Neke tvrtke u središtu grada imale su čak i dječje krevetiće u uredima i unajmile kuhare koji bi boravili tamo tako da njihovi zaposlenici nisu morali ići kući ili napuštati ured. Nisam želio da to budem ja.
Zbog toga sam se mučio. Stigao bih u ured u sedam sati, radio za vrijeme ručka, a do pet bih se uspio iskrasti iz ureda kada nitko ne bi gledao kako bih mogao doći kući svojoj ženi Toni i našemu novorođenom sinu. Tijekom dana usredotočio bih se na to da budem neizmjerno produktivan i da postignem rezultate koje bi naši klijenti (i moji šefovi) voljeli.
Začudo, uspio sam u tome. Moj je idealizam ubrzo razbio neke barijere. Ne samo da sam izbjegavao raditi nebrojene sate koje si odvjetnici obično natovare na leđa nego sam zapravo zarađivao i novac – nešto što za studente nije bilo uobičajeno. Partneri su mi čak ponudili i posao nakon što završi moja godina naukovanja.
Uspješni i jadni
…bio sam okružen odvjetnicima koji nisu bili sretni. Zapravo, mnogi koji nisu napunili ni četrdesetu postali su potpuno jadni
Međutim, shvatio sam da je moj idealizam kao nadobudnog odvjetnika bio izazvan nečime što sam primjećivao svuda oko sebe: bio sam okružen odvjetnicima koji nisu bili sretni. Zapravo, mnogi koji nisu napunili ni četrdesetu postali su potpuno jadni. Sjećam se jednoga posebnog petka kad je odvjetnik u svojim tridesetima došao u ured mašući srećkom. „Vidite li ovu srećku?”, upitao je. „Ako pobijedim, nikada me više nećete vidjeti.”
Najčudnije u čitavoj ovoj priči bilo je to što je on bio vlasnik odvjetničkog ureda (i bilježio je svake godine velik prihod, važno je dodati). Nikada nije dobar znak kada vlasnik uspješne tvrtke kupi srećku, nadajući se da će je unovčiti i sve ostaviti iza sebe.
Svojim kolegama diplomantima prava govorio sam: „Ako nađete sretnog odvjetnika u ovome gradu, platit ću vam milijun dolara.” Znao sam da je to sigurna oklada jer nitko od nas nije mogao pronaći sretnog odvjetnika.
Kako ljudi koji naizgled imaju sve tako brzo završe umorni i razočarani?
Nastavak čitajte u knjizi „Ni nakraj pameti“ autora Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
