Roman Kluska/ foto: Facebook
Uhićen u svom domu
2. srpnja 2002. godine u svojemu domu uhićen je Roman Kluska, bivši šef i osnivač Optimusa, jednoga od najvećih proizvođača računala u sredini 90-ih godina u Europi. Svezan lisicama, poput šefa mafije, prevezen je u zatvor gdje je ostao pritvoren u ćeliji s drugima prijestupnicima. Optužen je za fiktivni uvoz računala iz Slovačke s ciljem prevare carine i porezne kako bi izbjegao plaćanje poreza u iznosu od 8 milijuna zlota.
Apsurd spomenute optužbe najbolje oslikava činjenica da je prije toga, vlastitom voljom, Roman Kluska platio 28 milijuna američkih dolara poreza od prodaje Optimusa, dakle od ukupnih 64 milijuna dolara – kada to nitko od njega nije tražio, a sada su ga optuživali za neplaćanje poreza.
Postoje različite interpretacije kome je zapravo trebao taj atentat na jednoga od najmoćnijih i najpoštenijih poljskih poduzetnika. Kada sam na televiziji ugledao materijale koji se tiču njegovoga uhićenja…
U bespravnom uhićenju Romana Kluske sudjelovala su četiri ministarstva. Neću sada ulaziti u detalje te podvale sramotne za poljski narod. Romana Kluskoga na kraju je oslobodio Vrhovni upravni sud, ali nikad nije primio nikakvu zadovoljštinu za moralnu i materijalnu štetu koju je pretrpio. Postoje različite interpretacije kome je zapravo trebao taj atentat na jednoga od najmoćnijih i najpoštenijih poljskih poduzetnika. Kada sam na televiziji ugledao materijale koji se tiču njegovoga uhićenja, odmah sam pomislio kako je to udarac na svetište u Lagievniku i posredno na papu jer to je svetište, koje je ubrzo trebao posvetiti Ivan Pavao II., u velikoj mjeri bilo financirano od prljavoga novca porezne prijevare.
Jedan visoki politički predstavnik blizak vladi rekao je Romanu Kluski: Znam da si nevin, ali zašto si pomagao Crkvi? Naravno, ovdje se neću baviti tom pričom s obzirom na njezin političko-koruptivni aspekt. To što se dogodilo 2. srpnja 2002. godine važan je povod za priču o milosrđu.
Upitao sam bivšega šefa Optimusa kako je reagirao kada su ga pritvorili sa zločincima.
Bio je to najgori udarac koji su mi mogli zadati. I tu sam došao do pitanja – hoću li se uspjeti predati Božjoj volji? Vjera da me Bog voli ovome trpljenju daje smisao. Zapravo to ne razumijem, ali unatoč svemu, vjerujem
– Povjerovao sam – bio je to test. Lako je vjerovati kad je čovjeku dobro. Tada me snašla najveća moguća nepravda. Htjeli su me uvjeriti da sam obična nula i porezni prevarant. Radije bih izgubio ruku ili nogu, nego se složio s takvima insinuacijama. Bio je to najgori udarac koji su mi mogli zadati. I tu sam došao do pitanja – hoću li se uspjeti predati Božjoj volji? Vjera da me Bog voli ovome trpljenju daje smisao. Zapravo to ne razumijem, ali unatoč svemu, vjerujem. To je bio test i mislim da sam ga položio.
Faustina pobjeđuje šefa
Roman Kluska priznaje da je tek nakon 2. srpnja 2002. shvatio na čemu se temelje sreća i dubina vjere.
– Jeste li toga danas sreli Faustinu? – upitao sam, znajući za njegovu fascinaciju autoricom Dnevnika.
– Ne. Bio je to odlučujući test vjere, ali moje oduševljenje milosrđem nastupilo je mnogo ranije. Zašto Faustina? Bilo je to baš neobično. Pao sam na skijanju te sam neko vrijeme morao strogo mirovati. Nisam se smio kretati, a liječnik je rekao da me ništa neće spasiti dođe li ugrušak do srca. Oko mene nije bilo ni jedne knjige osim sažetka Dnevnika. Uzeo sam ga u ruke i pomislio da ga ipak neću čitati, da je to nešto dosadno. Problem je bio u tome što ne znam ništa ne raditi. Očajan, na kraju sam počeo čitati tu knjigu. I toliko me oduševila da je uistinu počela mijenjati moj život.
– Kako?
Za mene je bilo nemoguće da djevojka s tri razreda osnovne škole napravi takvo dosljedno predavanje o milosrđu. Kada bi se u tom Dnevniku nalazio ikakav pokušaj malverzacije, odmah bih ga uočio. Tu je djelovala moja psiha – svjestan sam svoje intelektualne vrijednosti, obrazovao sam Amerikance u Poljskoj (prodavali smo više računala nego sve američke firme zajedno), Japance, sve po redu – i tu bi me trebala intelektualno razoružati nekakva sestra Faustina?
– Da bih to objasnio, moram početi od objašnjenja kako funkcionira šef tako velike tvrtke. Imao sam otprilike stotinu podređenih predsjednika. Svaki od njih vodio je svoju politiku. Bila je to moćna igra interesa. Mogao sam samo paziti je li smisleno i logično to što mi se predstavlja. Ne mogu svaki problem ocjenjivati prema tehničkim i relevantnim pitanjima. Uostalom, nisam stručnjak za sve, ali pazim da oni nešto ne pogriješe. Um direktora moćne tvrtke izvježban je u hvatanju najmanje nedosljednosti. I u tome smislu u Dnevniku me oduševilo što tamo nema stvari koje bi bile proturječne. Za mene je bilo nemoguće da djevojka s tri razreda osnovne škole napravi takvo dosljedno predavanje o milosrđu. Kada bi se u tom Dnevniku nalazio ikakav pokušaj malverzacije, odmah bih ga uočio. Tu je djelovala moja psiha – svjestan sam svoje intelektualne vrijednosti, obrazovao sam Amerikance u Poljskoj (prodavali smo više računala nego sve američke firme zajedno), Japance, sve po redu – i tu bi me trebala intelektualno razoružati nekakva sestra Faustina? Faustina je mogla biti samo autentični Božji govor jer samo je On mogao razoružati mene, savršenoga šefa, svjesnoga spretnosti vlastitoga uma. I tu počinje moja avantura učenja veličine toga poslanja, dubine onoga što oduševljava. (…)
Iskustvo nepomičnoga ležanja na krevetu bilo je nepojmljivo, no prava potvrda o prihvaćanju milosrdnoga poslanja, ostvarila se u zatvoru. Te noći – ili ću povjerovati ili neću.
Spasila me korupcija
Godine 2000. Roman Kluska prodao je svoj dio tvrtki Optimus. Rekao sam mu da bi trebalo osnovati nagradu: Onima koji su se uspjeli zaustaviti. I on bi tu nagradu trebao prvi dobiti. Znao je da će razvoj tvrtke – u beskonačnost – značiti njegovo samouništenje, približavanje propasti njegovoga obiteljskog života. Osmjehnuo se i okrenuo glavom.
– Da nije bilo korupcije koja mi je onemogućavala pošteno funkcioniranje na tržištu, nikada ne bih prestao. Čak ni Dnevnik sestre Faustine ne bi bio ta kočnica. U normalnima tržišnim uvjetima uspjesi su toliko privlačni i teško je stati i prestati.
– Dakle, spasilo Vas je nešto iznutra, zle sile?
– I tu dolazimo do lijepoga razmišljanja. Iz svakoga zla treba izvući nešto dobro. Moglo bi se reći da me, u nekome smislu, spasila korupcija – zbog nje sam izašao iz svega toga i posvetio se djelima milosrđa. Nisam mogao funkcionirati na tržištu u kojemu je trebalo podmićivati da bi se dobili ugovori. (…)
Za vrijeme jednoga seminara Kluska je svjedočio o noći provedenoj u zatvoru 2. srpnja 2002. godine. Borio se protiv sebe da ne proklinje, isprovociran sramotom ljudi koji su ga tamo zatvorili. Spasilo ga je to što je cijelo vrijeme ponavljao…
Šefov recept
Roman Kluska, otkada je prodao svoje dionice tvrtki Optimus, mogao je slobodno upravljati svojim imetkom. Ranije su njegovi novci bili dio tvrtkine imovine i morali su biti investirani u razvoj tvrtke. Po odlasku iz Optimusa, veliku većinu preusmjerio je u humanitarne svrhe te je podupirao različita djela milosrđa. Njegovu dobrotu iskusile su i faustinke. U Misliboru je utemeljio predivan samostan, opremljen modernim prostorijama, od kojih su neke za vođenje duhovnih obnova i seminara. To je jedini objekt koji trenutno može smjestiti sve časne sestre. Prije dvadeset godina bilo je trideset sestara, danas oko dvjesto.
Za vrijeme jednoga seminara Kluska je svjedočio o noći provedenoj u zatvoru 2. srpnja 2002. godine. Borio se protiv sebe da ne proklinje, isprovociran sramotom ljudi koji su ga tamo zatvorili. Spasilo ga je to što je cijelo vrijeme ponavljao: Isuse, uzdam se u Tebe.
Sestra Małgorzata ohrabrila se i upitala Klusku:
– Što je potrebno da se dobije toliko povjerenje prema Bogu?
– Potrebno je da vas zatvore u pritvoru – realistično je odgovorio direktor.
Iz knjige „Čamac s rupama. Priče o milosrđu“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
