Svjedočanstva

ISKUSTVO VJERE

„Kako je ređenje mojeg brata u meni ponovo probudilo ljubav prema vjeri“ „Nakon što je Luis odjenuo dalmatiku (đakonsku gornju haljinu), pošao je pozdraviti roditelje. Bila sam iznenađena što je umjesto kratka zagrljaja moja majka dugo i nježno grlila Luisa, a otac mu je dao poljubac u čelo. Ne moram ni reći da je to bio trenutak kad su se moje oči ispunile suzama…“

„Kako je ređenje mojeg brata u meni ponovo probudilo ljubav prema vjeri“

Foto: Shutterstock


 

Već je prošlo 13 godina otkad je moj brat Luis odlučio biti svećenik. Prošle je godine ta njegova želja ostvarena. U svibnju je zaređen za đakona, a u prosincu za svećenika.

Da budem iskrena, nisam mislila da će đakonat biti nešto više od nevažne, iako neizbježne formalnosti. No kad je došao dan ređenja, bila sam iznenađena i dirnuta liturgijom. Bila je toliko impresivna da sam se ponovo vratila vjeri u kojoj sam rođena.

Evo tri razloga zbog kojih se je to dogodilo:

  1. Ono što je kardinal Tagle rekao o tome da služenje donosi radost

U svojoj propovijedi kardinal je rekao da ministerijalno svećeništvo počinje đakonatom jer riječ đakon dolazi od grčke riječi diakonos, što znači poslužitelj. Objasnio je da su u Crkvi vođe pozvani nasljedovati Isusov primjer, koji je bio svima sluga, a ne da im drugi služe. To je važan podsjetnik, pogotovo na Filipinima, gdje se mnogi svećenici ponašaju kao aristokracija, a ne kao pastiri.

Ono što je njegovu poruku o služenju učinilo još upečatljivijom, bio je njegov širok, očaravajući osmijeh. Njegova radost bila je u središtu drugog dijela propovijedi, u kojoj je govorio o tome da kršćaninu služenje donosi radost. Bilo je to na blagdan Pohođenja Marijina te je kardinal ukazao na Marijin veseo himan kojim je pozdravila Elizabetu, poznat kao Veliča, što je biblijski primjer radosna služenja.

  1. Način na koji su moji roditelji zagrlili i poljubili mojeg brata

Nakon što je Luis odjenuo dalmatiku (đakonsku gornju haljinu), pošao je pozdraviti roditelje. Bila sam iznenađena što je umjesto kratka zagrljaja moja majka dugo i nježno grlila Luisa, a otac mu je dao poljubac u čelo. Ne moram ni reći da je to bio trenutak kad su se moje oči ispunile suzama.

Više od osjećaja u tom su mi trenutku navrle misli da smo ja i moja braća najvažnije duhovno sjeme primili od roditelja, a ne od svećenika.

Kao i mnogi katolički roditelji, mama i tata vodili su nas na misu svake nedjelje i naučili nas prve molitve. No za njih to nije bio samo nekakav obred. Moja se je mama uvijek trudila uputiti nas u istine naše vjere i razviti u nama osoban odnos s Bogom. Ona i moj otac naučili su nas da se vjera mora živjeti i izvan crkvenih zidova i obreda. Za njih je izvorna vjera bila poziv na služenje drugima, posebno onima najpotrebitijima, te su to i činili u svakodnevnom životu.

Trenutak u kojem su moji mama i tata zagrlili i poljubili mojeg brata za mene je bila živa slika vjere, ljubavi i služenja koje sam upila u svojoj obitelji. Pogotovo što znam da za njih nije bilo nimalo lako dati najstarijeg sina u svećenike. U azijskoj kulturi od najstarijeg sina očekuje se da bude poput drugog oca obitelji. Osim toga zbog svojeg zvanja Luis neće biti tjelesno nazočan u našem domu i živjet će skromno, pa se nećemo moći osloniti na njega u našim potrebama. No bez obzira na tu žrtvu moji su roditelji svojom nježnošću pokazali da su potpuno prihvatili njegov poziv.

U tom sam trenutku bila ponesena osjećajima i sjećanjima i postalo mi je jasno što to znači kada Crkva poziva obitelji da budu male crkve.

  1. Luisovo prostiranje pred oltarom

Na svakom je ređenju vrhunac kad se ređenik prostre pred oltarom dok zbor pjeva Litanije svih svetih. Za mene je to bio još i posebniji trenutak jer je litanije predmolio moj drugi brat. Gledati jednog brata kako je prostrijet, dok je drugi brat molio zagovor svetaca za njega, bilo je veoma dirljivo.

Međutim najsnažnije me se je dojmilo kad sam shvatila da će po njegovoj žrtvi mnogi doživjeti Boga i na dubok i preobražavajući način. Kad je Luis ušao u sjemenište, rekao mi je da je prikazao svoje zvanje za one koji još uvijek žeđaju za Bogom. Tog dana, dok sam gledala kako su mnogi nazočni pognuli glave dok je on ležao prostrt, razmišljala sam o tome kao će mnogi iskusiti Božju ljubav na osjetan i otkupljujući način po prikazanju njegova života.

U tom sam trenutku začula kako mi Bog šapće u uho: „Vidiš li sada kako mi je dragocjena žrtva velikodušna srca?“

Autor: Simone Lorenzo (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh