Foto: Pixabay
Franjina revolucija ima ime: „Misionarsko preoblikovanje Crkve“. Obvezno je „napuštanje ugodnog pastoralnog kriterija koji glasi ‘uvijek se tako radilo’…“. Prvi korak je obnova motivacije u kleru, koja se ne smije birokratizirati ili oslanjati na traženje disciplinarnih rješenja ili „na obnavljanje već nadiđenih oblika koji nemaju više ni kulturalno značenje“.
Franjo želi kler koji neće pasti u napast ideologiziranja evanđeoske poruke ili autoritativnog vođenja župe
Svećenici se ne smiju ograničiti na utvrđivanje „planova“ koima je cilj izrađivanje statistikei provjere rezultata. Franjo želi kler koji neće pasti u napast ideologiziranja evanđeoske poruke ili autoritativnog vođenja župe. „Fenomen klerikalizma – podsjeća papa u Rio de Janeiru u govoru latinsko-američkom biskupskom vijeću – objašnjava, velikim dijelom, nedostatak kršćanske zrelosti i slobode u određenome dijelu latinsko-američkog laikata“. To je kritika koja ne vrijedi samo za kontinent iz kojega dolazi, nego koja se primjenjuje na mnoge regije katoličkog carstva.
Franjo postavlja pitanje: dajemo li mi, biskupi i svećenici, pravu slobodu vjernicima, „podupiremo li ih i pratimo, nadilazeći bilo koju napast manipulacije ili nedozvoljenog podređivanja sebi?“
Talijanska biskupska konferencija već desecima godina priječi stvaranje predstavničkog tijela udruga vjernika katolika, koji bi se slobodno izrazili i komunicirali s hijerarhijom, bez određivanja unaprijed onoga što moraju reći. Franjo postavlja pitanje: dajemo li mi, biskupi i svećenici, pravu slobodu vjernicima, „podupiremo li ih i pratimo, nadilazeći bilo koju napast manipulacije ili nedozvoljenog podređivanja sebi?“
Franjo želi otvorenu Crkvu koja ide prema svijetu
To je zlo, upozorava, kad Crkva umjesto da bude u misiji, u službi vjernicima i ljudima dobre volje, sposobna približiti se dalekima, nastoji, naprotiv, biti „središte i kontrolor“. Franjo želi otvorenu Crkvu koja ide prema svijetu.
„Podsjećam da ispovjedaonica ne smije biti sala za mučenje, nego mjesto Gospodinovog milosrđa koje nas potiče da činimo dobro koje možemo činiti“
Kritizira nepristupačne crkvene strukture i župe koje se ograničuju na dijeljenje sakramenata. Provocira ispovjednike: „Podsjećam da ispovjedaonica ne smije biti sala za mučenje, nego mjesto Gospodinovog milosrđa koje nas potiče da činimo dobro koje možemo činiti“. Jedan mali korak usred velikih ljudskih ograničenja – upozorava – može biti Bogu draži od izvanjski urednog života onoga koji se nikad ne susreće s ozbiljnim poteškoćama.
Franjo uporno potiče hijerarhiju na ponovno obraćenje. Biskupi moraju voditi, ne gospodariti. Moraju biti blizu ljudima, kao očevi i braća, strpljivi i milosrdni, te živjeti nutarnje i izvanjsko siromaštvo, izbjegavajući ambicije i vodeći jednostavan i skroman život
Vrlo je oštra njegova osuda integralizma. Još kao nadbiskup je opominjao: „Ne pretvarajmo se u robove gotovo paranoične obrane naše istine (ako je imam ja, nema je on; ako je može imati on, ne mogu je imati ja). Istina je dar preširok za nas… povećava nas, uzdiže“. Franjo ne želi Crkvu koja demonizira sadašnjost u ime prošlosti. „Današnje tužaljke o tome kako je svijet „barbarski“ ponekad uzrokuju želju za redom u Crkvi, na konzervativan način… Ne: Boga moramo sresti danas“.
Franjo uporno potiče hijerarhiju na ponovno obraćenje. Biskupi moraju voditi, ne gospodariti. Moraju biti blizu ljudima, kao očevi i braća, strpljivi i milosrdni, te živjeti nutarnje i izvanjsko siromaštvo, izbjegavajući ambicije i vodeći jednostavan i skroman život.
Namjesto biskupa koji zapovijeda, Franjo želi figuru pastira koji zna biti ispred stada kako bi pokazao put, u sredini, kako bi ga držao na okupu, te iza stada kako nitko ne bi zaostao
Namjesto biskupa koji zapovijeda, Franjo želi figuru pastira koji zna biti ispred stada kako bi pokazao put, u sredini, kako bi ga držao na okupu, te iza stada kako nitko ne bi zaostao, no „najviše zato što samo stado posjeduje vlastiti njuh za pronalaženje novih puteva“. Lik biskupa koji uči od njuha vjernika, nečuven je, posebice kad dolazi iz usta jednog pape.
Crkva na koju misli Franjo nije zaluđena nekoordiniranim prenošenjem niza učenja koje nastoji „nametnuti inzistiranjem“. Naprotiv, spremna je na rizik suočavanja sa suvremenim čovjekom
Crkva na koju misli Franjo nije zaluđena nekoordiniranim prenošenjem niza učenja koje nastoji „nametnuti inzistiranjem“. Naprotiv, spremna je na rizik suočavanja sa suvremenim čovjekom, takvim kakav jest, kako bi odgovorila na njegovu žeđ za Bogom. Toj je Crkvi potrebna reformacija struktura. Franjo navodi konkretne ciljeve, koji obuhvaćaju čitavu crkvenu piramidu: papu, kuriju, sinode, biskupske konferencije, savjetodavna tijela u biskupiji, ulogu vjernika i službe koje treba povjeriti ženama.
Iz knjige „Franjo među vukovima. Tajna jedne revolucije“ autora Marca Politija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
