Foto: Shutterstock
Ne znam zašto bolničke čekaonice moraju biti tako ružne. Posebno bi se u klinici za bolesti dojke trebalo osjećati nešto što daje dostojanstvo i podiže raspoloženje.
Nešto u meni tjeralo me je da inzistiram na tomu da sam nešto vidjela i rekla sam im za rupicu
Sjedile smo ondje, nas dvadeset, i pitale se što nas čeka dok smo čekale i pokušale izgledati spokojno. Prelistavale smo hrpe naslaganih časopisa i sa zebnjom čitale različite letke koji su nam trebali objasniti što nas čeka. Prozvali su me i odveli u liječničku sobu, gdje je osim liječnika bio i mlad student. Malo su me promatrali.
Kao nastavnica, svjesna sam važnosti učenja i potrebe poučavanja studenata, ali taj put sam htjela biti nasamo s doktorom, pa i imati njegovu punu pozornost, ali nije mi bilo moguće. Kao i kod moje liječnice, nakon pregleda rečeno mi je da sve izgleda dobro i da se čini da nema ničega. Iako sam htjela u to vjerovati, nešto u meni tjeralo me je da inzistiram na tomu da sam nešto vidjela i rekla sam im za rupicu ili oznaku koja se vidi pod određenim svjetlom i iz određenih kutova.
Ne moraš biti atomski fizičar da bi znao da si u krivoj skupini i da se nalaziš na sumnjivu području
Zbog toga su pristali da idem na mamografiju. Bila je veoma bolna. Stiskanje grudi metalnim pločama nije nimalo ugodno. Bol je kratkotrajna, ali bilo mi je drago kad je završilo. Vratila sam se u čekaonicu.
Ondje je već bilo manje žena, a sve smo bile blijede i uznemirene. U tom trenutku ne moraš biti atomski fizičar da bi znao da si u krivoj skupini i da se nalaziš na sumnjivu području. Slijedio je ultrazvuk. Radiolog je bio stariji čovjek s ljubaznim licem. To su posebni ljudi, koji se svaki dan susreću s opakim i po život opasnim bolestima. Gledala sam pozorno što radi. Također mu je pomagao mlad student. Vidjela sam da pokazuje studentu što vidi. Sjećam se da sam razmišljala: „To je moje tijelo! Ako tko treba vidjeti što je otkriveno, to sam ja.“ Rekla sam: „Nešto ste pronašli, zar ne?“ „Da, bojim se da da!“ odgovorio je.
Duboko u mojoj desnoj dojci bila je izraslina, moj rak, lijep na svoj način, ali smrtonosan. Upitala sam: „A što sada?“
„Mogu li vidjeti?“ Bez riječi mi je okrenuo ekran i vidjela sam sve jasno pred sobom. Dok pišem ove riječi, još uvijek sve vidim pred očima. Duboko u mojoj desnoj dojci bila je izraslina, moj rak, lijep na svoj način, ali smrtonosan. Kad sam pitala: „A što sada?“, radiolog mi je počeo objašnjavati da mora uzeti dvije biopsije.
…uređaj poput pištolja, kojim se upuca u grudi i izvadi malo dubokog tkiva. Buka koja nastane strašan je šok
Prva će biti biopsija iglom, a druga biopsija jezgre. Upozorio me je da će me zaboljeti, ali ne previše. Biopsija iglom i nije nešto strašno. To je sasvim tanka kružna igla i samo ju se malo osjeti kako probada kroz kožu. Biopsija jezgre sasvim je druga stvar. Za nju se koristi uređaj poput pištolja, kojim se upuca u grudi i izvadi malo dubokog tkiva. Buka koja nastane strašan je šok, iako su me za to pripremili. Mislim da su mi živci bili tako tanki u tom trenutku da mi je i sasvim malen pucanj zvučao poput eksplozije bombe. Htjela bih naglasiti da različiti liječnici i različite bolnice rade stvari drugačije. Nedavno je moja prijateljica prošla to isto, ali nije imala biopsiju iglom, nego pet biopsija jezgre. Ne znam zašto, samo vam mogu predložiti da potražite odgovor zašto. (…)
Iz knjige „Imam rak, ali on nema mene” autorice Kate Dooher. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
