Foto: Pixabay
Kao da si ne mogu pomoći da se ne osjećam krivim kad god tražim vrijeme za sebe. Prekoravam se: trebao bih moći dati više. Trebao bih biti manje sebičan
„Igrat ću se s tobom za pola sata, mila, obećavam”, mrmljam svojoj djevojčici dok polako, ali čvrsto zatvaram vrata spavaće sobe, ostavljajući je s druge strane. „Tati treba samo nekoliko minuta odmora.”
Srce me boli dok zatvaram vrata svojoj kćeri, ma koliko god nježno to činio. Ali iscrpljen sam. Upravo sam proveo jutro s njom igrajući se s lutkama, pripremajući doručak, čitajući knjige i igrajući društvene igre koje ona zapravo niti ne zna igrati.
Odavno sam naučio: moram dobro paziti na svoje unutarnje emocionalno stanje, inače počnem upadati u depresiju i melankoliju. No, kao da si ne mogu pomoći da se ne osjećam krivim kad god tražim vrijeme za sebe. Prekoravam se: trebao bih moći dati više. Trebao bih biti manje sebičan. Tad se u mislima mučim slikom svoje kćeri koja drži lutku i čeka da se igram s njom.
Da stvar bude još gora, dobro znam da će doći dan kada će djeca odrasti i otići i da će mi očajnički nedostajati vrijeme koje sam provodio s njima.
Nisam htio slušati, razgovarati, sastajati se, zapravo nisam htio ništa raditi. Bio sam bez ljubavi, prazan da išta dam
Apsolutna i iscrpljujuća roditeljska predanost
Moja predanost mojoj djeci je apsolutna. Toliko da sam, ne tako davno, kad je moja kći pala i slomila zub, plakao više od nje, jer sam osjetio bol što je nisam mogao zaštititi ili ublažiti joj bol. Volio bih da sam ja slomio taj zub.
No, problem je u tome što naša djeca svakodnevno trebaju toliko toga od nas – vrijeme i pažnju, kuhane obroke i čišćenje, slušanje njihovih beskrajnih priča, posredovanje u njihovim svađama, brisanje njihovih suza, razumijevanje njihovih izljeva bijesa, grljenje do točke klaustrofobije, ljuljanje na ljuljački…
Uglavnom to cijenim i strepim od dana kada ih više neće biti u blizini. Međutim, ponekad sam uvjeren da sam loš roditelj jer mi je na trenutke potrebna samoća. Često pregrizem jer mi je to dužnost, ali iznutra ne uživam, dosadno mi je. Zbog toga se osjećam još gore. Zašto mi je dosadno kada bih trebao biti oduševljen užitkom roditeljstva? Ali ne mogu dati ono što nemam. Što se više trudim, ruke kao da su mi praznije.
Stres se u meni znao tiho gomilati sve dok se, prije nego što bih to shvatio, ne bih razljutio na sasvim slučajnog, nevinog župljanina jednostavno zato što mi je trebalo malo odmora
Briga o sebi
Znam da mnogi ljudi, poput liječnika, medicinskih sestara i učitelja, imaju isto iskustvo. Na dnevnoj bazi njihov posao zahtijeva suosjećanje. Nakon nekog vremena jednostavno se potroše i kao da više nemaju suosjećanja.
Kao svećenik, imao sam to iskustvo. U određenim periodima imam posla s teškim ljudima, ili sam s obiteljima u emocionalno nabijenim okolnostima kao što je pogreb ili bračno savjetovanje. Stres se u meni znao tiho gomilati sve dok se, prije nego što bih to shvatio, ne bih razljutio na sasvim slučajnog, nevinog župljanina jednostavno zato što mi je trebalo malo odmora. Nisam htio slušati, razgovarati, sastajati se, zapravo nisam htio ništa raditi. Bio sam bez ljubavi, prazan da išta dam.
Svaki dan, prije Svete Mise, imam malo vremena tijekom kojeg se pozabavim samim sobom. Predajem svoje aktivnosti tog dana Bogu, razmišljam o tome na čemu sam zahvalan i molim Ga da bude prisutan sa mnom tijekom dana
Kako spriječiti da se to dogodi, kako razvijamo i održavamo suosjećanje
Iskreno sam zastao i razmotrio što mi je potrebno da bih ostao zdrav. Svaki dan, prije Svete Mise, imam malo vremena tijekom kojeg se pozabavim samim sobom. Predajem svoje aktivnosti tog dana Bogu, razmišljam o tome na čemu sam zahvalan i molim Ga da bude prisutan sa mnom tijekom dana. Ako se osjećam emocionalno iscrpljeno, odvojim dodatno vrijeme koje mi je potrebno. Ako se, zato što izdvajam to vrijeme, u meni pojavi krivnja, samo je ‘odgurnem’ na stranu. To mi ne uspijeva uvijek savršeno; ponekad budem možda previše lijen, a ponekad i dalje radim, iako sam iscrpljen, ali ide mi puno bolje nego prije.
Također sam počeo bolje razumjeti i napetost koja se pojavljuje u nama zbog empatije. Empatija zapravo može dovesti do toga da emocionalno izgorimo jer, dok nosimo terete drugih, ti tereti nas opterećuju čak i ako problemi nisu naši. Trebamo obraditi ne samo svoje emocije već i previranja koja su se pojavila dok smo s nekim suosjećali. Ovo, pretpostavljam, otkriva snagu empatije i zašto je to tako vrijedan dar koji dajemo jedni drugima.
Ako povremeno trebamo zatvoriti vrata, znamo da je to zato kako bismo ih ponovno otvorili
Konkretan plan
Konačno, više se ne ispričavam kada postavljam razumne granice. Nije pogrešno svaki dan uzeti vrijeme za sebe, osobito ako na taj način punimo rezervoar empatije. Nemojte se osjećati krivima kada svome malom djetetu kažete da vam treba 15 minuta. Iako, moram priznati, shvatio sam da je bolje jednostavno se probuditi prije kako bih ujutro imao tih pola sata mira. Tada sam obično dobar za taj dan.
Učinite ono što trebate da ostanete zdravi. Dobro jedite. Vježbajte. Pročitajte knjigu. Sjedite na suncu. Plodovi brige o sebi također su namijenjeni i drugima. Imajmo na umu, ako imamo više energije, bit ćemo bolje raspoloženi i imat ćemo više za dati drugima.
Ovu ravnotežu kojoj težimo nije lako ostvariti. Ta ravnoteža predstavlja našu potrebu da čuvamo svoj unutarnji život kako bismo mogli uspostaviti istinske, plodonosne odnose jedni s drugima. Ona otkriva koliko je usko naš unutarnji život povezan s našim vanjskim djelovanjem. Sve izvire iz istog izvora.
Zbog toga je tako važno njegovati i obnavljati empatičnost i suosjećanje. Čuvajmo ih kao što bismo čuvali žeravice u hladnoj, tamnoj noći – spremne u svakom trenutku, da planu. Ako povremeno trebamo zatvoriti vrata, znamo da je to zato kako bismo ih ponovno otvorili.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
