Foto: Shutterstock
Grupa Škole molitve koju su Kristofori vodili u zagrebačkoj župi Nart Savski ostala je trajno u njihovu župnom pastoralu. Grupu sada vodi župljanin Šimo Đulić a u nastavku pročitajte svjedočanstvo jedne njihove polaznice
Da, ja sam ta. Bez imena. Ona koja još uvijek luta kroz vrijeme i prostor, ali prvi put u pravom smjeru.
Ljudi su u moj život ulazili i odlazili iz njega, prilazili s osmijehom, a odlazili s komadom mog srca među zubima.
Dolazim iz jedne nesređene, mnogobrojne obitelji. Okolina je bila okrutna, dani surovi. Iz djetinjstva i mladosti nemam ni jedne lijepe uspomene. Tek na nekoliko fotografija nijemo svjedoči prazan pogled dječjih očiju.
Ljudi su u moj život ulazili i odlazili iz njega, prilazili s osmijehom, a odlazili s komadom mog srca među zubima. Neki su još uvijek tu, vezani za moju desnu ruku. Čekaju da podignem glavu, da mi mogu pljunuti u oči. I pljuju, a ja više ni ne trepnem.
A usudila sam se sanjati. Uvijek iznova. Možda me je vodio prkos, možda nešto drugo. Ne znam. Rušili bi oni i moje kule tkane nitima nade uz zloban smijeh, koji probada i najtvrđe srce, a ja bih, klečeći, ponovno gradila kako bih mogla ustati.
Život me je prilično osakatio. Nije me naučio voljeti, niti prihvaćati ljubav. Izgradila sam tako neki svoj svijet, za ljudske pojmove – grub, a meni tako ugodan i funkcionalan. Ne znam drugačije. I nije bilo potrebno. Naučila sam ipak biti sretna, jer sreća je stvar izbora. Prihvaćala bih svaki križ i zahvaljivala što nije gore jer uvijek može biti. I rekla bih: „Samo daj, mogu ja to…” Pa bih dobila još teži križ. Jer ja to mogu i treba me ‘udarati’, da bih zastala. Očito.
Jučer sam u Školi shvatila koji je odgovor na sva moja pitanja
Do jučer… Moj se je mali, sigurno svijet počeo urušavati. Mogu stajati i promatrati. Plakati ne vrijedi, suze su privilegij hrabrih. A jučer je bio dan kad sam u Školi molitve shvatila da je ljubav odgovor na sva moja pitanja.
Ljubav.
Hrabrost je zapravo otvoriti srce. Hrabrost je i pustiti suzu. Hrabrost je maknuti povez s otvorenih rana.
Da. Ono od čega cijeli život bježim, a istovremeno tražim. Ono što prezirem, a u dubini čeznem uroniti u tu nepoznatu emociju. I shvatila sam. Moram tražiti oprost i oprostiti sebi i drugima da bih mogla naučiti voljeti sebe. Tek tada mogu iskreno voljeti svoje bližnje i Boga. To je početak i kraj: ljubav. A On mi kaže da moram srušiti svoj sigurni svijet i ispočetka učiti hodati, govoriti, ljubiti, osjećati, čak i misliti.
Nije lako. Veći je to izazov od pokušaja da ne trepneš dok ti pljuju u oči. Hrabrost je zapravo otvoriti srce. Hrabrost je i pustiti suzu. Hrabrost je maknuti povez s otvorenih rana. I vjera. Trebam vjerovati da Njemu mogu otvoriti srce, da mi daje snagu da promijenim sebe. Jer želim biti milosrdna i topla osoba, kći, sestra, majka, supruga, prijateljica i neznanka… I ja želim da u mom srcu vide Njega, a ne odsjaj teških okova. I onda mogu hrabro, jer On je taj u čije dlanove mogu nasloniti glavu i bezbrižno sklopiti oči.
Upoznali su me s Bogom vrlo rano, pogrešno mi ga predstavili, pogrešno svjedočili. Bio je On samo netko „tko sve vidi i zna i kažnjava”.
Upoznali su me s Bogom vrlo rano, pogrešno mi ga predstavili, pogrešno svjedočili. Bio je On samo netko „tko sve vidi i zna i kažnjava”. „Bezbroj krunica je potrebno kako bi se čovjek iskupio i svakodnevna misa, milom ili silom.” Takvi koji žive s krunicom u rukama i Njegovim imenom na usnama, a u isto vrijeme uništavaju osobe oko sebe uništili su i mene. Još i danas imam strah i otpor prema fanaticima svake vrste. Što je najgore, donedavno sam mislila da svi postanu takvi kad se približe Njemu. Nije imalo smisla. I odlutala sam. I lutala. I postala sam jedna od njih, vjernik koji ne živi vjeru i koji pogrešno svjedoči. Možda sam i ja ta koja je na nečijem putu prema Njemu pomiješala putokaze. Potaknuo bi On mene s vremena na vrijeme kada bih zastala premorena od lutanja, pokušao bi mi nešto reći. Ali ja nisam slušala. Nisam bila spremna. Ni sada nisam spremna. I bojim se, jako se bojim. Ali danas to želim. U Školi molitve nalazim mir, odgovore na pitanja koja me muče i dobar dio snage. Pomaže mi, da ne odustanem. Naučili su me da se vjera živi, a ne propovijeda i da nas na kraju puta Bog neće prije svega pitati koliko desetica po danu je prošlo kroz naše prste. Upoznaju me s Bogom, s njegovom ljubavi i milosrđem. Lijepo je biti s ljudima koji svoju vjeru žive i u njihovim očima ne biti zalutala ovca, već netko tko se vraća Ocu.
Danas znam da mogu biti i bez imena, a nazivana svakakvim imenima jer ja sam dijete Božje. On je tu. On ne odustaje od mene. I On me voli. Dug je i težak put preda mnom. Korak po korak idemo ja i moj Gospodin.
Posvjedočila N. N. (Podaci poznati uredništvu.)
Svjedočanstvo voditelja Šime Đulića možete pročitati ovdje.
Detaljnije o tečaju „Škola molitve” možete pogledati ovdje, a on se trenutno održava u: Zagrebu, Splitu, Rijeci, Zadru, Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Našicama, Kninu, Koprivnici, Križevcima, Varaždinu, Bjelovaru, Ivanić Gradu, Sisku, Petrinji, Donjem Miholjcu, Plitvičkim Jezerima, Ravnoj Gori… Ako niste iz spomenutih mjesta, ne brinite, pošaljite nam upit kako bismo se o svemu dogovorili.
