Jozefina Bakhita pretrpjela je najokrutnija mučenja i poniženja, spoznala Boga i postala redovnicom I tu se događa čudo: prvi put čuje da se govori o Bogu, a kada joj kažu da i ona krštenjem može postati kćer Božja, „i ja, jadna crnkinja!“, luda je od radosti. Ona, baš ona koja je pretrpjela najokrutnija mučenja i najveća poniženja, bila je kći Gospodara svemira? Ako je on bio njezin otac, onda je ona, dakle, princeza? Ta je vijest za Bakhitu postala najvažnija stvar, shvaća da je to najdragocjenije u životu i ne želi je više izgubiti.

Jozefina Bakhita (ilustracija)/ foto: Luis Fraga Shutterstock

Oteta kada je imala 6 godina

Bakhita, koja se tako nije zvala, bila je djevojčica crne kože koja je živjela u afričkome selu i, kada je imala šest godina, oteli su je trgovci robljem i odveli na tržnicu. Istrgnuta iz majčinih ruku i odvojena od braće i sestara (imala je i sestru blizanku), stavljena u lance i bičevana do krvi, toliko je uplašena da sve zaboravi, čak i svoje ime, kao i ime svoje mame. Svjedoči neopisivim okrutnostima, poput prizora majke koja ne uspijeva utišati svoje dijete priljubljeno za grudi u kojima više nema mlijeka uslijed iscrpljujućega pješačenja i koja doživi da joj iz ruku istrgnu mališana.

Bakhita – što znači „sretnica“ – i to joj je ime iz poruge dao jedan čuvar

Trgovac robljem hvata ga za noge, vrti u zraku i baca na stijenu pri čemu mu se glava razmrskala. Majka, iako iznemogla, u tome trenutku postaje hijena i baca se na trgovca koji je ubija udarcima nogama, šakama i bičevima. Bakhita – što znači „sretnica“ – i to joj je ime iz poruge dao jedan čuvar – u očima ima uklesane brojne ovakve prizore. I ona sama podnosi udarce svih vrsta, prelazeći iz ruke u ruku raznih vlasnika.

Naposljetku je kupuje talijanski konzul: napokon je u jednoj pravoj obitelji, po prvi put u životu, s osamnaest godina, daju joj tuniku da se odjene (do tada je živjela gola). Po prvi put doživljava ljudsko ophođenje, više je ne tuku…

Gola je živjela do 18. godine života

Na koži su joj, prema vlasničinu hiru, bili urezani dekorativni crteži na uvijek golome tijelu, kao što je bio slučaj sa svim robinjama. Nakon urezivanja, unutar rane načinjene britvom, stavlja se i utrljava sol kako bi nastali veći i neizbrisivi ožiljci, a zatim se robinje, u deliriju i krvave, bacaju na rogozine u vrućici izazvanoj infekcijom. Mnoge od njih umiru. Bakhita se oporavlja nakon dva mjeseca i tako „urešena“, ponovno staje na noge i služi, trpeći još mnogo toga u kući turskoga generala gdje je završila u službi. Naposljetku je kupuje talijanski konzul: napokon je u jednoj pravoj obitelji, po prvi put u životu, s osamnaest godina, daju joj tuniku da se odjene (do tada je živjela gola).

Upoznaje neku vrstu dostojanstva

Po prvi put doživljava ljudsko ophođenje, više je ne tuku. S njome se zasigurno ne postupa kao sa slobodnom ženom, ali barem kao s osobom, po prvi put upoznaje neku vrstu dostojanstva. A onda, kada se konzul vraća u Italiju, „poklonjena“ je obitelji njegovih prijatelja. Novi vlasnici imaju malenu djevojčicu koja se jako veže uz Bakhitu koja spava s njom u istoj sobici i brine se o njoj kao mama. Nakon tri godine obitelj odlučuje preseliti se u Afriku, no prije je potrebno obaviti pripreme i razne provjere na licu mjesta: mjesecima Bakhita i djevojčica ostaju kod časnih sestara u Veneciji.

I tu se događa čudo: prvi put čuje da se govori o Bogu, a kada joj kažu da i ona krštenjem može postati kćer Božja, „i ja, jadna crnkinja!“, luda je od radosti. Ona, baš ona koja je pretrpjela najokrutnija mučenja i najveća poniženja, bila je kći Gospodara svemira?

kažu joj da i ona krštenjem može postati kćer Božja

I tu se događa čudo: prvi put čuje da se govori o Bogu, a kada joj kažu da i ona krštenjem može postati kćer Božja, „i ja, jadna crnkinja!“, luda je od radosti. Ona, baš ona koja je pretrpjela najokrutnija mučenja i najveća poniženja, bila je kći Gospodara svemira? Ako je on bio njezin otac, onda je ona, dakle, princeza? Ta je vijest za Bakhitu postala najvažnija stvar, shvaća da je to najdragocjenije u životu i ne želi je više izgubiti. Kada se njezini vlasnici vrate iz Afrike, gdje su otvorili hotel, u Italiju po nju i djevojčicu i dodijele joj ulogu baristice, ona, koja bi na neki način bila „unaprijeđena“ i napokon bi imala plaćen, dostojanstven posao, ne želi napustiti časne sestre koje su joj prve govorile o Ocu, Kralju nad kraljevima, i njegovoj majci, Gospi, nebeskoj i moćnoj verziji one mame za kojom je osjećala toliku nostalgiju, iako je se uopće nije sjećala.

Zatražila da je prime među časne sestre

Ostatak svojega života – uspijeva ostati u Italiji, gdje ropstvo ne postoji i skupi hrabrost zatražiti da je prime među časne sestre – provest će u divljenju i zahvalnosti, obnavljanoj svaki dan tijekom pedeset godina, zahvalna što je smatraju dostojnom ne samo da se prema njoj odnosi kao prema ljudskome biću nego dostojnom ljubavi Boga koji je umro za nju.

Kako joj zavidim na tome divljenju, ja koja zaspim na misama (razvila sam mimetičku tehniku, ali vidite li me s glavom među rukama, odmah ćete znati, ne meditiram) i kako li joj zavidim na poniznosti kojom je govorila o svojim mučiteljima da „nisu bili zli, samo nisu poznavali Boga“, ja koja dok molim u autu i osjećam da sam na vrhuncu ekstaze, ako se samo netko ne zaustavi, duboko poželim zabiti se u njega, izaći i prebiti ga auto dizalicom.

Bila je uistinu slobodna žena, slobodna od svih uvjetovanja i pogleda drugih ljudi jer ju je zanimao samo jedan pogled

Bila je slobodna

Bakhita je napokon sretna i puna zahvalnosti iako za nju ne prestaju poniženja: početkom 20. stoljeća u Italiji se rijetko moglo vidjeti crnkinju. U početku se gadila svojim malim polaznicima u vrtiću, a ako ih je dodirnula, trčali su prati se. Jednom prilikom jedna ju je žena u vlaku pitala jesu li joj dlanovi posvijetlili jer ih je snažno prala, a ona je odgovorila da jesu i da će joj s vremenom i gornji dio ruke posvijetliti. Bila je uistinu slobodna žena, slobodna od svih uvjetovanja i pogleda drugih ljudi jer ju je zanimao samo jedan pogled. Zaboravila sam reći da je na krštenju uzela ime Jozefina, postavši sveta Jozefina Bakhita.

Svi smo mi robovi, prije nego što naš odnos s Bogom postane najvažniji

Na prvi pogled ova priča nema puno veze s onom žene odrasle u dobroj obitelji, ipak i Elena je kao i Bakhita bila robinja i oslobođena. U biti, svi smo mi robovi, prije nego što naš odnos s Bogom postane najvažniji. Prije svega, robovi smo grijeha koji je u nama i spasiti se od toga toliko je ozbiljan pothvat da je Isus umro za to. Inače bi bio došao sa self-help literaturom (op. prev. brošure za samopomoć). Umjesto toga, nije ništa napisao i umro je na križu da nas spasi od smrti i grijeha, odnosno od rizika da promašimo cilj svojega života.

Molitva svetoj Bakhiti

O Bože, Oče milosrđa, koji si nam svima za sestru dao svetu Jozefinu Bakhitu, evanđeoski uzor jednostavne vjere i djelotvorne ljubavi, ojačaj našu volju da evanđeoski vjerujemo i ljubimo. Usliši molitve svakome tko zazove njezin zagovor. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Izvor molitve: Župa Poreč