Pater Augustyn Pelanowski: „Josipov dom” „Napisao sam ovu knjigu jer mi se ne sviđa model društva u kojem si transseksualne djevojke briju brade a dječaci se igraju lutkama. ... Među brojnim opasnostima koje danas prijete ulozi oca, i tako ugrožavaju nas današnje ljude, nalazimo spasonosni primjer – lik skromnog graditelja koji je živio prije dvije tisuće godina...” (pater Augustyn Pelanowski)

Zašto sam napisao ovu knjigu

Napisao sam ovu knjigu jer mi se ne sviđa model društva u kojem si transseksualne djevojke briju brade a dječaci se igraju lutkama. Zagledan u lik svetog Josipa u Bibliji, vidim ga kao nekoga kome njegova muškost i identitet nisu nepodnošljivi teret, već uzvišeno breme koje ga jača, ne samo tjelesno nego i duhovno. Ne fasciniraju me muškarci s pletaćim iglama u rukama niti žene koje treniraju boks. Da Isus živi u 21. stoljeću, vjerojatno ne bi ispričao prispodobu o razmetnom sinu nego o razmetnom ocu, ili o ocu kojeg nema ili o ocu koji ni ne zna da je otac. Na koncu, Isus je apostole naučio molitvu koja započinje riječima „Oče naš”. Zašto? Najdublja čovjekova potraga, kako tvrdi Thomas Wolfe, je potraga za ocem, ali ne toliko za biološkim, koliko za ocem koji je slika mudrosti i koji nikad ne gubi snagu, snagu koja mu omogućuje da, čak i nakon poraza, ustane s vjerom. Očinstvo, unatoč velikom strahu, zahtijeva hrabrost jer svi mogu biti očevi, ali samo su rijetki tate. Među brojnim opasnostima koje danas prijete ulozi oca, i tako ugrožavaju nas današnje ljude, nalazimo spasonosni primjer – lik skromnog graditelja koji je živio prije dvije tisuće godina – svetog Josipa.

Autor

Evo nekoliko ulomaka iz knjige:

Danas nam on je neuobičajeno potreban

U svijetu kao što je naš lik se svetog Josipa pojavljuje kao neuobičajeno potreban. Gdje iznova pronaći ljubav, obiteljsku povezanost, duhovnu zaštitu, ponovno se osjetiti voljenim, odbaciti preteške osjećaje i sjećanja? Bog je oduvijek određivao iznimna mjesta za susrete sa sobom, u kojima je dijelio plamen koji obnavlja život.

Biblija govori o posebnim mjestima njegova dodira, koji je uspio obnoviti razbijen ljudski život. U najgorim mukama sudbine hramovi ljudima pružaju sklonište i zacjeljenje kao najbolja duhovna bolnica. Hram je poput lječilišta duše.

Svi želimo dobro, ali Bog želi najbolje. Nitko ne sumnja na što je sve spremno čovječanstvo – ratovi, društveno ugnjetavanje, iskorištavanje, ropstvo, nepravednost, nasilje, razuzdanost, laži i čitavo mnoštvo zala koja se nameću uime dobra. Samo Bog može vratiti mir, ali ne onakav kakav predlaže ovaj svijet. Samo Bog ozdravlja i oslobađa, samo Bog zna što je sreća i može ju dati čovjeku. Ako je on u središtu naše pozornosti, sve se vraća na svoje mjesto. Ako bi Sunce, središte Sunčeva sustava, kakvom silom bilo zamijenjeno kojim planetom, primjerice, Jupiterom, orbite bi se svih planeta ispreplele te bi došlo do svemirske kataklizme. Slično tomu, ako je Isus odbačen na udaljenu orbitu naših života, sudbina nam je podložna kaosu. Dok klečimo pred Presvetim Sakramentom, koji je u pokaznici, što svojim oblikom često podsjeća na sunčev radijalni štit, postoji mogućnost vraćanja na svojstveno mjesto svih vrijednosti koje tvore naše postojanje. U Bibliji se može pronaći smisao života, u klanjanju iskusiti ljubav, u ispovijedi neopisivu utjehu. Sve je to dostupno u hramovima.

Prvi je kršćanski hram bio dom u Nazaretu, Josipov dom u kojem su se nastanili Marija i Isus. …

Nemoj nikada svojemu djetetu reći: „Nisi ni za što!”

Isusove riječi o kamenju koje su odbacili graditelji a koje je iskorišteno za izgradnju kuće, pokazuje znanje koje je naučio od Josipa (Mt 21, 33 – 46). Josip je umio iskoristiti svaki materijal, čak i onaj s manom, onaj procijenjen kao nevrijedan ni za što. Neuobičajeno neprocjenjiva uputa očevima da nikada svojemu djetetu ne kažu: „Nisi ni za što!“ Isus sam sebe naziva kamenom koji odbaciše graditelji (Mt 21, 42 – 44). Zahvaljujući tomu, svako odbačeno dijete postaje jednako samomu Kristu. Odbačeni kamen postaje kamen zaglavni onako kako se odbačeno dijete može ufati u Josipa, pronaći sličnost s Isusom.

On iznova gradi uništen osjećaj vrijednosti odbačene djece

Jasna je potreba za hramom, mjestom koje su izgradile ljudske ruke, neophodnim da bi ruke Boga Oca mogle dosegnuti odbačenu djecu. U hramu postoji mjesto za svu djecu, bila ona zaboravljena, nepotrebna, proklinjana ili odbačena. A onaj koji umije iznova izgraditi uništen osjećaj vrijednosti odbačene djece jest Josip, Isusov staratelj. Mogao je graditi domove, može rekonstruirati obitelji, a zasigurno svojim zagovorom može odbačene učiniti kamenjem zaglavnim u zgradi Crkve.

Možemo ga moliti za sve svoje potrebe

On je stvorio prvo utočište za Sina Božjega i njegovu Majku. Moleći se svetomu Josipu, može se dobiti jedinstvo obitelji, isprositi vlastiti dom, životnu hrabrost i pobjedu nad tamom besmisla. Može se izmoliti hrabrost za potomstvo, spasiti ugrožen život djece koja su još uvijek pod majčinim srcem, čak i izmoliti financijska sredstva za uzdržavanje obitelji. Sve se je to dogodilo dok se Josip brinuo o Mariji i Isusu.

…

Isus samom činjenicom da se je dao izučiti u graditeljskom ili stolarskom obrtu kod Josipa ukazuje na pravednu osobu, koju je sam izabrao da bi postala posrednikom u okolnostima životne brige za gradnju obiteljskih domova ili njihovu obnavljanju. Moramo se dati upravo u Josipov zagovor.

Ruke u koje se vrijedi predati

Zapanjujuće je da Bog „vjeruje“ u čovjeka! Toliko mu je vjerovao da se dao u njegove ruke – dao se ženi imena Mirjam i muškarcu imena Joasaf – ‘Bog dodaje’ ili ‘Bog daje plodnost’. Potonji je bio, kao što saznajemo, graditelj domova (grč. ho tekton). Njihove ruke – ruke Marije i Josipa – nikada nisu iznevjerile Sina Božjega. Ako se Bog pouzdao u njihove ruke, trebamo li se mi bojati učiniti isto?

Što se događa kad se predaš u Božje ruke

Bog se neprestano daje u naše ruke, vjerujući da ćemo ga nakraju ljubiti kao Marija i Josip. Daje se u naše ruke i čeka da se sami bacimo u njegovo naručje. Bog nam se daje i žudi, o kako žudi, da se predamo u njegove ruke – a već ima pouzdane posrednike, Mariju i Josipa.

U poljskom jeziku postoji simbolički idiom prepustiti se komu, koji znači davanje nekomu da rukovodi tobom, primjerice u nevolji, ili kad se pak radi o dječjem prepuštanju roditeljima. U objema situacijama, iako dviju krajnosti, motiv davanja vjerovanje je onomu u čije se ruke prepuštam. Stoga se dati u Božje ruke znači toliko mu vjerovati da mu se sve dopušta. On i normalan hod mijenja u utrku i poraz u pobjedu. Rastrojenost mijenja u osvajanje novih životnih prostora, nepravdu u nagradu, propust u odličje, poraz u uzdizanje, stid u pohvalu, a samoću u odnos s njim. On je Bog čudesnih promjena.

Božji poslanik u svim okolnostima obiteljskog života

Upravo Josipu Bog povjerava brigu nad samohranim majkama i usamljenom djecom. On je efikasan i utjecajan Božji poslanik u svim okolnostima obiteljskog života, u kojemu Đavao izaziva međusobne osude, svađe i zamjeranja. Molitva upućena njemu mijenja uzajaman pogled supružnika – odbacuju kušnju za optužbe i svađe, a javlja se volja za odvjetničku obranu. Ne žurimo s osudama. Čak su i Rimljani govorili auditur alter pars – potrebno je strpljivo poslušati i drugu stranu, a ne samo koncentrirati se na svoju. U braku nije riječ o tome tko je u pravu, nego o istini slaganja, sili dogovora, o ljubavi, a ne o osudi. …