Foto: Pixabay
Ježac je primitivni sisavac koji leže jaja, a živi jedino u Australiji i Novoj Gvineji. Jedini rođak mu je čudnovati kljunaš, ali, za razliku od njega, ježac je kopnena životinja, premda je i on odličan plivač i dobro se snalazi u vodi. Postoji nekoliko vrsta ježaca, a svima su upadljivo obilježje žute ili crno-žute bodlje na leđima i bokovima, koje podsjećaju na ježeve, s kojima uopće nisu srodni, iako se i jedni i drugi bodljama uspješno štite od grabežljivaca. Imaju dugu njušku, dok im smećkasto krzno može biti i duže od bodlja. Dosegnu masu i od sedam kilograma. Kao zaklon koriste špilje i udubine te napuštene jazbine drugih životinja. Aktivni su pretežno u sumrak. Osim u vrijeme parenja, pravi su samci. Hrane se gotovo isključivo mravima i termitima, koje skupljaju ljepljivim jezikom. Nemaju zube, a hranu usitnjavaju rožnatim pločicama na jeziku i nepcu. Ženka polaže jedno, rijetko dva ili tri jaja, koja zatim nosi u kožnom naboru na trbuhu još 10 dana. Mladunci se legu iz jaja i ostaju u majčinu naboru – tobolcu još osam tjedana. Nakon toga, kad mladuncu počnu rasti bodlje, napušta tobolac, a majka ga skriva na neko sigurno mjesto i doji ga do dobi od sedam mjeseci. Poput kljunaša, ni ješci nemaju mliječne bradavice, nego mladunci ližu mlijeko s mliječnih žlijezda ispod kože. Ta kombinacija gmaza, mravoždera, ježa i tobolčara uistinu je neobično stvorenje. Bi li ono moglo nastati slučajnim evolucijskim razvojem? Čemu bi služilo njezino čudno donošenje mladih na svijet? Na što bi to bila prilagodba?
Mudr 13,1
