Foto: Pixabay
Negodujemo nad onime što imamo, a sve zato što nismo strpljivi sami sa sobom
Želimo toplije dane, dane bez kiše i oblaka, dane u kojima je jako toplo, ali opet ne prevruće jer ni tada nije ugodno živjeti. I tako u krug. Što god imamo, nije nam dovoljno i postajemo nezadovoljni. Uvijek negodujemo nad onime što imamo, a sve zato što nismo strpljivi sami sa sobom – ne stignemo uživati u određenim blagodatima koje su nam pružene nego odmah trčimo na sljedeću stepenicu jer: „moram(o) biti najbolji” i „moram(o) postići više”.
Strpljenje znači predati sve u Božje ruke
Strpljenje koje tražimo, sami sa sobom, ne raste na stablu i ne ubiremo ga tako lako. Ono raste na zemlji punoj korova, teško prepoznatljiva ploda. Najčešće ga ne ubiremo jer ga nismo svjesni, ne prepoznajemo ga. Strpljenje znači prepustiti se i predati sve u Božje ruke.
Koji je naš kamen spoticanja?
Potrudimo se biti drugačiji od onoga što nam nameće svijet, nastojmo biti Božja originalnost. Nužno je da budemo svoji ako smo jedni od izabranih. Nužno je da se predamo, strpljeni, u Božje ruke „jer anđelima svojim zapovjedi da nas čuvaju na svim putima našim. Na rukama će nas nositi da se ne spotaknemo o kamen.” (Ps 91,11-12)
Sada je na nama da razmislimo koji je naš kamen spoticanja.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]
