Foto: Shutterstock
Otkako su nam djeca poodrasla, moj muž i ja volimo ljetovati u osami, takoreći robinzonski.
U tišini i divnoj prirodi najbolje se čuje. Čistimo se od nečistoća koje smo na raznorazne načine sakupili u svojim sivim moždanim stanicama, bolje komuniciramo i bliži smo našem Stvoritelju.
Ima jedan lijepi otočić, koji stranci zovu „raj na zemlji”. Naši ljudi to, doduše, ne vide, jer takvih mjesta ima svuda po Lijepoj našoj, pa valjda misle da je svagdje tako, a nije.
Otkrili smo mi taj raj još davnih dana kad smo bili tek na početku našeg braka, no tu mi je ljepotu remetio jedan visokoobrazovani gospodin koji je pričao od ranog jutra do kasne večeri, 200 na sat. Meni je to jako smetalo i moram priznati da je nadmašio i najpričljivije žene ovoga svijeta, jer se ta vještina upravo njima pripisuje.
Iz pristojnosti nisam rekla da mi to smeta, ali narušilo mi je ljepotu ljetovanja i prekrasne prirode.
Kako smo muž i ja radoznala bića, svake smo godine mijenjali mjesta naših ljetovanja i tako smo upoznali gotovo sve naše otoke, a i zbog toga što su nam draži od kopna, zbog manjih gužvi na plaži i većih mogućnosti nalaženja osamljenih mjesta za opuštanje od svakodnevne vreve grada…
Kad su nam djeca bila mala, birali smo upravo manje otočiće a kad su poodrasli i željeli su izlaziti, birali smo kampove koji su blizu većih mjesta, gdje je bilo mladosti i raznolikih sadržaja.
Ostavši sami, moj je muž opet poželio otići na onaj otočić s početka priče. Nisam baš bila oduševljena ponajviše zbog onih opisanih nezgoda s visokoobrazovanim gospodinom a i zbog činjenice da tamo više nema kampa. Volim ja osamu, ali ne bi mi baš bilo ugodno da tamo budemo sami, no, vidjela sam da bi Tomu to puno značilo (tako se naime zove moj muž), pa smo pronašli kompromisno rješenje: ako bismo tamo bili sami, potražili bismo neko prikladnije mjesto.
Aktivni odmor
Moj dragi voli aktivan odmor što podrazumijeva više aktivnosti negoli je potrebno, ali što se može, ljeto je njegov element.
Tako smo se mi prebacivali s kopna na otočić našim gumenjakom natovarenim do zuba svim mogućim i nemogućim stvarima; doduše, kod tih prebacivanja ja uglavnom pasivno gledam ili samo čuvam stvari. Moj dragi ima tako razrađenu strategiju slaganja stvari u čamčić, da bih mu ja u tome samo smetala.
I, tako natovareni, pristadosmo mi uz mali mol, i ja primijetih da ima ljudi, da nećemo biti sami. Doduše, šatori su razbacani na dosta velikim udaljenostima jedan od drugog, ali to je baš ono što mi volimo. Dakle nije ni trebalo pričati o nekoj drugoj soluciji, jer je moj uvjet bio zadovoljen. Baš sam se veselila ovakvom tipu odmora. Oboružala sam se literaturom, koju nemam vremena čitati preko godine, i zadovoljno krenula za Tomom tražiti mjesto koje će nam najbolje odgovarati. Pojavio se tu i čuvar koji je rekao da bi možda bilo bolje da se pomaknemo malo dalje, jer da vlasnik ove parcele traži neku naknadu za korištenje zemljišta. Meni se teren svidio i rekla sam da nije sporno da vlasniku damo naknadu, da je to sasvim u redu. Bilo mi je drago da imamo i čuvara, znači da ipak netko vodi brigu o gostima. To mi je ulijevalo dodatnu sigurnost, s obzirom na činjenicu da je kamp „divlji”: nema vode, struje i sanitarnog čvora.
Potrajalo je dok smo sve stavili na svoje mjesto a onda je nastupilo zasluženo opuštanje.
Pomislila sam kako su moje sumnje bile neopravdane i da mi je sada drago da sam došla na ovaj otočić. Večer je bila romantična, na stoliću je u staklenci tinjala voštana svijeća, koja je stvarala zanimljive sjene oko nas, a mi smo u okrilju noći ispijali vino, opijeni ljepotom. Iako smo bili umorni, nismo htjeli prekinuti tu ljepotu do sitnih sati. Imamo vremena za spavanje. Odlučili smo spavati do kad nam bude volja… ta sad smo na odmoru i ne treba se ponašati na isti način kao i kod kuće.
Spavala sam snom pravednika, neopterećena i sretna što ćemo uživati u ovoj ljepoti.
„Eeeej!”
„Eeeej!” začujem prodoran glas pored šatora, trgnem se i okrenem se na drugu stranu, misleći da sanjam. No odmah zatim još jedno „ Eheeeej”, i hladni mi trnci prođu tijelom. Nije valjda došao visokoobrazovani gospodin na odmor? Tom je ustao i izašao van, čula sam riječi: „Kako ste spavali? Jeste li sanjali?”, prepoznala sam glas čuvara od jučer.
„Bože, koliko je sati?” „Nismo valjda spavali cijelo prijepodne? Ne bi ni bilo čudo, ta umorili smo se.” Podignem se na laktove, protrljam snene oči, pronađem naočale i sat u džepiću iznad svoje glave i gledam i gledam i ne mogu vjerovati da je tek 6 sati.
„To je sigurno neka greška. Tko bi tako rano budio snene ljude? Vjerojatno je više sati, možda se baterija ispraznila, ali nije, ta promijenila sam je neposredno pred put. Dobro, čovjek je brižan pa želi znati jesmo li živi i zdravi. Malo pažnje i brige ne škodi. Sad će on otići a ja ću se okrenuti na drugu stranu i mirno ću dalje spavati. Znam da će se oko 7 sati probuditi čvrci, ali ta glazba meni neće smetati. To ide uz šum mora i miris borova”, razmišljala sam ja i okrenula sam se na drugu stranu, kad začuh:
„A, šjor, imate li kakve medicine za popit? Baš mi je nekako grlo suho”, nakašlje se čuvar i ja čuh zveckanje čaša i zvuk tekućine koja klizi iz boce. „O, o, NE!” zavapim u sebi. „Bože, zašto me kažnjavaš? Zar se povijest ponavlja?”
Željela sam mir, naročito ujutro, a ovaj čovjek priča k’o navijen. „Zar na tom otočiću svi tako pričaju?”
Ležala sam bijesna i jadna i nisam htjela izaći iz šatora. Mislila sam da će čovjek popiti čašicu i otići. Ali ne. On se lijepo udomaćio i počeo svoju priču. Nije on bio čuvar kako sam ga ja ocijenila. On je profesor, koji voli prirodu i svake se godine za vrijeme ljetnih praznika povlači u ovu oazu.
„Kakva slučajnost. I ona pričalica od prije 30 godina bila je profesor. Pa zar mu nije dosta pričanja u školi? Zašto malo ne predahne?”
„Reći ću ja tom profi lijepo u lice što ga ide. Kako je samo nepristojan. Kaj si on zamišlja?
Ovako buditi poštene ljude. Baš svašta. Treba njega staviti na njegovo mjesto. Kakav neotesanac!”, bjesnila sam ja u šatoru.
„Kad gospon misli otići? Pa i ne izgleda k’o gospon, sav je obrastao i zapušten. Kako taj odgaja našu mladost?”
Između svoje ljutnje, razabirala sam pokoje riječi kao npr. „žena me ostavila, otišla s drugim…”
„A što si ti mislio? Ako si i njoj stalno ovako klepetao, morala je negdje potražiti mir. Jesi li ti toga svjestan? Je l’ ti netko rekao da ne klepećeš toliko, naročito ne ujutro. Zašto remetiš jutarnji mir?”, postavljala sam ja nečujno njemu pitanja.
Tom se izvukao tako što je rekao da mora čamcem po vodu. Samozvani čuvar plaže otišao je a ja sam odahnula i u miru odspavala još jednu rundu.
Poruka za današnji dan
Sjela sam pod stablo stoljetnog bora i uzela u ruke knjižicu „Kruh naš svagdašnji”, koju izdaje Duhovna stvarnost, i otvorila sam poruku za tadašnji dan, 10. kolovoza.
Trgnula sam se kad sam pročitala poruku tadašnjeg dana i zastidjela se. Ona je glasila ovako:
„Oni koji nam se najmanje sviđaju, trebaju najviše naše ljubavi.”
„Bože, oprosti mi na mojoj ljutnji i hvala Ti na odgovoru na moju srdžbu. Kako sam bila sebična! U iskazivanju poštovanja prema čovjeku nema godišnjeg odmora.”
Iduće jutro, nije mi više smetala profesorova prisutnost. Shvatila sam da je vrlo osamljen i da sam mu ja jedino društvo za slušanje, jer su u uvali bili samo stranci.
Ispričao mi je tužnu priču djeteta bez roditelja, koje je odraslo po domovima. Patio je što su ga roditelji bez imalo grižnje savjesti ostavili državi da se brine o njemu. Te traume ostavile su duboki trag u čovjeku, nije se znao nositi s njima, nije mogao ostvariti kvalitetnu vezu sa svojom suprugom, jer nije znao, nije imao od koga to naučiti.
Našao se u zvanju profesora i učenici su ga jako voljeli, tako da su preko vikenda znali navratiti u kamp i prespavati u šatoru koji je on podigao za svoje mlade prijatelje. Oni su mu bili utjeha i nada.
„No camping”
Kad sam tako upoznala patnje tog nesretnog čovjeka, nestalo je mojeg sebičnog odnosa prema provođenju godišnjeg odmora.
Nakon nekoliko godina, ponovno sam se našla na otočiću. Profesor je bio tamo. Sada je zauzeo pola plaže. Nekako se promijenio. Sama kost i koža, zarašten, pogrbljen, nekako čudno kašlje…
Kad smo se iskrcali i podigli šator, nije došao. Pojavio se tek drugi dan oko podneva. Nije me prepoznao. Počeo je pričati na engleskom, misleći valjda da sam strankinja, pogled mu je bio zamućen i gledao je negdje preko mene. Rekao je da je ovo mjesto rezervirano. Ja sam se smiješila a on je uporno ponavljao: „No camping”.
„Profesore, što je? Zar me ne poznaš?”
Trgnuo se, usmjerio pogled prema meni i rekao: „Al si me prešla” i otišao. Nije pokazivao želju da sjedne i popriča. Sažalio mi se.
Idućeg dana, raspitala sam se u mjestu što se to dogodilo profesoru.
„Morao je po sili zakona otići u penziju. Nije mu se išlo, ali zakon je tu neumoljiv. Nekako je postao čudan. Svi to primjećuju. Hoda uokolo, razgovara sam sa sobom, naplaćuje turistima smještaj predstavljajući se kao da je zadužen za red u zaljevu. Ljudima se to ne sviđa, naročito vlasnicima zemljišta. Vjerojatno kao profesor ima malu penziju pa se tako snalazi”, objasnila mi je jedna mještanka…
Ražalostila sam se nad sudbinom učenog profesora. Znao je on cijelu našu povijest i onu propisanu kao i onu nepisanu. Bio je načitan i moglo se s njim o svemu lijepo pričati.
Ljudi su ga počeli ogovarati. Biti drugačiji u maloj sredini to je kao da si si potpisao smrtnu presudu. Jedino utočište pronalazio je u jednom bračnom paru koji ga je poštivao i cijenio i štitio ga od mještana koji su ga napadali.
Bilo mi je teško gledati čovjeka koji tone, a nema nikoga da ga spasi; jedina slamka spasa u onom bračnom paru nije bila dovoljna…
Jer se u ovom našem okrutnom svijetu nije našla niti jedna ruka spasa
I ove godine nešto me vuklo na otočić. Približavajući se uvali, odmah sam uočila da nema više velikog šatora koji se prošle godine tako kočoperio da si ga morao primijetiti.
Profesor se nije pojavio. Nekako sam se rastužila, jer mi je on postao dio otočića. Što se dogodilo? Nisam zatekla ni bračni par koji se družio s profesorom. Tri dana nisam ništa znala o profesoru a onda sam se uputila u mjesto gdje sam saznala da je živ i da negdje pijan spava u jednom napuštenom šatoru na rubu zaljeva. Vraćajući se natrag, prolazeći pored opisanog šatora, shvatih da je to profesorov, zaviknuh njegov poznati „Eheeej”, zavirih unutra te primijetih da se nešto pomaknulo. Bio je to profesor, mali zgureni raščupani starac, koji je malo podigao glavu, nešto promumljao i uvukao se u svoje krpe.
Potonuo je u očaj alkohola i depresije, jer u ovom našem okrutnom svijetu nije se našla niti jedna ruka spasa.
„Težak je to čovjek”, rekli su mještani i time skinuli dio svoje odgovornosti za čovjeka koji je u djetinjstvu doživio samoću i koji u jesen svog života nije znao sagraditi veze koje bi mu obogatile život…
Autorica: Anamaria Glorinić; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
