…

Duboko korijenje

Dok sam odrastala, bila sam bojažljivo dijete. Sjećam se više događaja i iskustava kada sam se borila s osjećajima straha i brige. Osvrćući se unatrag, jasno vidim koliko daleko moja preosjetljivost seže.
Negdje usput moj je um upio brige koje su dopirale do mene iz svijeta koji me je okruživao. Većina djece čuje na vijestima, primjerice, da je nekomu izgorjela kuća ili su mu opljačkali dom, začudi se i zabrine na nekoliko minuta te ubrzo sve zaboravi.
Ali osjetljiva djeca osjećaju intenzivnije od ostale djece: naginju tomu da se briga svijeta koji ih okružuje ne mogu otresti i proživljavaju ih kao vlastite. Postala sam jedno od one djece koja nisu mogla otići spavati bez uigrane rutine. Prije nego što bismo si zaželjeli laku noć, obišla bih cijelu kuću i uvjerila se da su svi kabeli pravilno uključeni u utičnice, a vrata zaključana dvaput. Morala sam biti sigurna da neće izbiti požar i da lopovi neće provaliti u naš dom dok spavamo.
Čak sam imala i smišljen ritual kako zaželjeti laku noć ukućanima. Bratova je soba bila preko puta i svaku večer prije sna razmišljala sam što mu sve želim reći u slučaju da je ovo posljednji put da ga vidim. U crkvi sam slušala o nenajavljenome Isusovu dolasku i kako će On doći kao lopov u noći te sam htjela biti mirna za svaki slučaj.
„Laku noć, Jonny.”
„Laku noć” odgovorio bi mi.
„Noć.”
„Noć” ponovio bi za mnom.
„Volim te.”
„I ja tebe” rekao bi, već pomalo uzrujan.
„Bog te blagoslovio.”
„Bog te blagoslovio” uzvratio bi mi povišenom tonom, već na kraju sa živcima.
„I tebe!”
„I TEBE!” izderao bi se, posve iscrpljen.
I tako smo, kako bismo izbjegli pričanje nadugo i naširoko svaku večer prije spavanja, odlučili skratiti cijelu priču. Od svake sam fraze uzela prva dva slova i dobila: LANOVOBOIT. LANOVOBOIT je ukratko sadržavao sve što želim reći bratu. To je skratilo naš ritual prije spavanja. Kasnije sam objasnila bratu poantu cijele priče i pokušala s novom pokratom.
“LANOVOBOIT!” vikala sam preko hodnika.
“LANOVOBOIT!” uzviknuo bi natrag.
Sjedila sam u tišini neko vrijeme. Ali onda su moje misli povele veselo kolo…
Što ako je ovo posljednja noć? Ne mogu se oprostiti od brata običnom riječju LANOVOBOIT. Ne može to ostati samo na tome.
“Laku noć, noć, volim te, Bog te blagoslovio, i tebe također!!! LANOVOBOIT!” izderala sam se na njega.
“LANOVOBOIT!!!” odzvanjala je ljutita bratova jeka hodnikom.
Njemu je puknuo film. I to junački! I ton njegova glasa jasno mi je dao do znanja da sam pretjerala.
Brat i ja često se znamo prisjetiti ove zgode kada pričamo s prijateljima o našemu djetinjstvu i smijemo se zajedno koliko smo bili šašavi. Ali sada vidim korijene. Korijene koji su dio mene danas, a sežu unatrag u djetinjstvo.

Vi kao dijete

“Ispričajte nam neku zgodu iz djetinjstva koja odražava ono što ste vi danas.”
Večerali smo jednom zgodom s prijateljima kada je netko od gostiju započeo ovu temu. Bilo je jako zanimljivo slušati tuđe dogodovštine iz djetinjstva koje su otkrivale njihovu osobnost, mušice i temperament sada kad su već odrasli. Moj suprug John ispričao je zgodu kada je kao srednjoškolac dizao utege u teretani dan prije odlaska na faks. Jedan se od utega na spravi zaglavio dok je on namjeravao napraviti vježbu za bicepse. Vukao ga je toliko jako da mu se zabio u lice i slomio dva prednja zuba. Nakon što se oporavio od šoka izazvana udarcem, osjetio je da mu se nešto tvrdo miče u ustima. Ispljunuo je dva povelika komadića prednjih zubi. Izgledao je kao prava krezubica. Pitate se koji mu je bio sljedeći korak? Ja bih kao srednjoškolka POLUDJELA, istrčala iz teretane u panici, nazvala mamu i tražila je da mi brzo sredi termin kod najbližega zubara! A John? Uzeo je dva komadića prednjih zuba, stavio ih u džep i ležerno dovršio trening. Ne zafrkavam se. Moji dragi čitatelji, takav vam je moj muž.
On je tako opušten i flegmatičan (ponekad previše opušten, pitate li mene!). Morate se pošteno namučiti kako biste ga uzrujali. Pribran je i smiren pod pritiskom i zanimljivo je pratiti korijene osobe od onda do osobe kakva je danas.
Osoba koja ste bili nekoć utječe na osobu koja ste danas. Što ste iskusili tada, utječe na vas danas. Vaša osobnost u djetinjstvu, iskustva i sjećanja, zajednički su oblikovali vas danas. Baš me zanima koju biste priču iz djetinjstva vi ispripovjedili o sebi da ste se tada našli s nama za stolom. Neke su priče benigne i smiješne, poput Johnove priče o dizanju utega. Druge priče ukazuju kako se poteškoće djetinjstva zrcale u poteškoćama sadašnjice, poput moje prikrivene anksioznosti. U drugim su pričama naratori bol ili odbačenost, nesigurnosti ili sram, trauma ili tragedija, zlostavljanje ili odbačenost. Život kakav smo iskusili nekoć uvelike utječe na način na koji živimo život danas. Nismo li svjesni svoje prošlosti, ne shvaćamo kako nas je oblikovala, nikada nećemo moći prepoznati obrasce. Nikada se nećemo moći osloboditi okova prošlosti.

Nacrtaj svoju vremensku crtu

Nacrtaj svoju vremensku crtu. Razmisli o iskustvima koja su jako utjecala na tebe ili čak promijenila tijek tvoga života od djetinjstva do danas. … Može biti bilo što – od sukoba s teškim roditeljima do dolaska u novu župu ili pada na prijemnome ispitu. Može biti smrt voljene osobe ili čak sna. Možda je žalac toksične veze, razna iskustva u braku ili borba s neplodnošću. Toliko vas stvari može oblikovati i isklesati u osobu koja ste danas. Uzmite si vremena kako biste se prisjetili tih stvari i zabilježite ih u obliku vremenske crte, počevši od najranijih sjećanja. Kako bi vam bilo lakše vizualizirati, nacrtajte crtu prema gore za pozitivna iskustva, a prema dolje za loša iskustva. Da ste moj klijent, time bismo započeli naš prvi susret, raščlanjujući detalje svakoga događaja. Tražili bismo poveznice, način i smisao kako je sve to utjecalo na vaš život i razvoj. Željeli vi sebi priznati ili ne, svaki je djelić prizme važan.

Svako malo dođe mi klijent koji ne želi zadirati u to.

„Kakve veze prošlost ima s mojim sadašnjim problemima?” pitaju se.

„Itekakve”, glasi moj odgovor.

Prosječna osoba ne shvaća potpuno koliko snažno prošlost oblikuje njezino emocionalno zdravlje. Većina problema s kojima se suočavamo danas ima korijene u iskustvima iz prošlosti. Kada se previše fokusiramo na sadašnjost, a ne osvrnemo se na prošlost, ponašamo se poput vrtlara koji čupa korov samo na površini, a korijena se i ne dotiče. To će nam pružiti samo kratkoročno olakšanje. Taj će se korov neprestano vraćati dok ne dođemo do korijena.

U Poslanici Filipljanima 3,13 sveti Pavao podsjeća nas što je važno: „(…) što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem.“ Problem nas ljudi jest što jednostavno ne možemo „zaboraviti“ dok ne priznamo, ne shvatimo i ne naučimo iz prošlosti. Kako prošlost više ne bi imala moć nad nama, moramo se vratiti unatrag prije nego što krenemo naprijed. Moramo se suočiti s prošlošću kako bismo se oslobodili njezinih veriga.

Iz knjige Jesi li stvarno dobro?, koja uskoro izlazi u našoj Biblioteci Figulus.

Book.hr