Foto: Shutterstock
Nalazimo se u korizmi. Razmišljamo o vlastitom obraćenju. Barem mi koji mislimo da nam ga nedostaje, koji mislimo da uz Božju pomoć možemo u mnogočemu biti bolji.
Neki sam se dan sjetio situacije koju sam proživio kao šestogodišnjak: otac me je povrijedio i ja sam, prvi i zadnji put u svojem životu, opsovao Boga. Iako je otac bio kriv, jer me je nepravedno osudio i kaznio, nisam se naljutio na njega već na Boga; nisam ocu rekao da je nepravedan, već Bogu. Zašto? Zato jer nisam razumio evanđelje. A nisam ga razumio jer mi ga nitko nije objasnio na shvatljiv način. Čini se da su mnogi umrli, a da nisu povjerovali evanđelju. A kako su mogli vjerovati ako nisu razumjeli?
Kako djeci objasniti evanđelje ili svrhu ljudskog života?
Bog nas je stvorio u vječnosti. Stvoreni smo da živimo vječno i nikad nećemo prestati postojati, nikad nećemo prestati živjeti. Stvorio nas je za sebe, za svoje nebesko kraljevstvo ljubavi, pravednosti i mira. Svoj smo vječni život započeli u vječnosti, a ne na zemlji. Nakon što je stvorio naš besmrtni dio, naš duhovni dio, Bog nas je poslao da u sadašnjosti, u vremenu, u tijelu, u svijetu provedemo vrlo kratak period svojeg života; začećem smo samo ušli u ovaj svijet. Svijet je u vlasti Zloga i svijet nije naša domovina. Svijet je za nas kršćane neprijateljski teritorij (usp. Iv 17,14). Zašto smo onda poslani na neprijateljski teritorij? Zato da bismo kroz to vrlo kratko vrijeme zemaljskog života sami odredili svoju vječnu sudbinu, da bismo svojim životnim odabirima sami odredili koju ćemo poziciju imati na nebu ili u paklu. Niti ćemo svi u nebu biti jednako sretni, niti ćemo u paklu svi biti jednako kažnjeni.
Spašavamo se po vjeri, po poslušnosti Božjoj riječi. Jer, ako vjerujemo u raj i u pravednu nagradu za dobra djela, onda ćemo svoj život usmjeriti prema vjeri u Boga i prema činjenju dobrih djela.
Domovina
Naša je domovina na nebesima. Iz nje smo došli i u nju bismo se trebali htjeti vratiti. Bog svakom čovjeku progovara kroz savjest i potiče nas da činimo dobro i da izbjegavamo činiti zlo. Bog se objavljuje svakome čovjeku i tko god ga iskreno traži, taj će ga i naći, tko god iskreno kuca, tome će se i otvoriti. Bog je neke od nas izabrao da se rodimo u kršćanskim obiteljima i time nam je dao dodatno poslanje. Neki od nas živimo u Crkvi, koja tvrdi da ima puninu istine. Mnogo nam je dano i od nas će se mnogo i očekivati. Time ne mislim da se od nas očekuje da oholo preziremo i osuđujemo one kojima je dano manje.
Poslao nas je u svijet kako bismo najprije sami povjerovali njegovu evanđelju, jer nam je ono naviješteno na vjeronauku i u obiteljima ili smo barem postali svjesni da ono postoji. Od nas se očekuje da se ne prilagodimo ovome svijetu, da se ne stopimo s njime, već da svijetu navijestimo istinu evanđelja; od nas se očekuje da onima koji nisu imali prilike čuti (pa makar bili i katolici) donesemo radosnu vijest o njihovoj pravoj domovini, da im navijestimo Božje kraljevstvo. Mi smo svojevrsne elitne vojne postrojbe poslane u svijet da đavlu preotmu što je više moguće zarobljenih duša. To je naše glavno poslanje u ovom tako kratkom ovozemaljskom životu. Ako ga ozbiljno shvatimo, život će nam biti neprestana žrtva, svijet će nas ismijavati, mrziti, klevetati, a možda čak i ubiti. Doživjet ćemo sudbinu koju nam je predvidio sâm Isus. Naši najveći neprijatelji bit će kršćani koji nisu htjeli prihvatiti svoje pravo poslanje. Bog nam nije obećao lagodan život, ali nam je obećao da svaki put kad se osjetimo umornima i opterećenima, možemo doći k njemu; nije nam obećao zaštitu od drugih ljudi, ali nam je obećao dati snagu da neprestano praštamo, da ljubimo neprijatelje, da činimo dobro onima koji nas mrze i progone; nije nam obećao zemaljski uspjeh ni zemaljske naslade već nam je samo obećao puninu svoje radosti (v. Iv 17,13). Ako budemo živjeli po istini, proganjat će nas; ako budemo evangelizirali, sprečavat će nas; ako budemo činili sve da spasimo što više duša za nebo, nikada nećemo imati ovozemaljskog odmora.
U situaciji koju sam opisao trebao sam doći Bogu po utjehu i snagu da oprostim ocu, a umjesto toga sam Boga okrivio za nešto što ga je povrijedilo jednako kao mene.
Sud
Bog je silno milosrdan i milostiv. Sve do suda. Na sudu će biti strog i pravedan, bit će potpuno nepristran. Neka se nitko od nas ne nada milosrđu na sudu. Sad je vrijeme milosrđa. Na sudu će biti kasno. Dakle, poslani smo da živimo život drukčiji od onoga koji žive oni koji su od svijeta. Nažalost, mnogi kojima evanđelje nije naviješteno, žive svetijim životom od nas kršćana; žive tako jer su prihvatili glas savjesti, jer su spoznali da je svrha života u žrtvovanju vlastite komocije iz ljubavi prema bližnjemu. Mi kršćani trebali bismo živjeti iz Božje ljubavi koja bi se trebala prelijevati u ljubav prema bližnjemu i to prvenstveno na način da za bližnjega učinimo najviše što mu možemo dati – da mu pomognemo vratiti se u nebesku domovinu. Na sudu ćemo morati dati račun o tome jesmo li izvršili svoje poslanje, jesmo li vrijeme, talente, sposobnosti, novac i sve druge povjerene nam resurse koristili u poslanju i jesmo li ih uložili u evangelizaciju. Možemo li ući u nebo ako Bogu nismo zahvalni na poslanju, na povjerenju koje nam je dao?! Nitko nezahvalan neće ući u raj. Hoće li nam izgovor da nismo znali koje je naše poslanje ublažiti presudu? Mnogima neće, jer će na sebe natovariti i krivnju što nisu htjeli saznati istinu, što nisu htjeli prihvatiti svjetlo koje je došlo na svijet, koje je došlo svojima a oni ga nisu htjeli prihvatiti.
Kako to da u nebu nećemo svi biti jednako sretni?
Mogu li oni koji su jedva spasili sami sebe biti jednako sretni kao oni koji su do kraja ispunili svoje poslanje; kao oni koji su svojom životnom žrtvom doveli druge duše sa sobom u raj?! Mogu li oni koji su povjerovali Božjem Sinu biti jednako blizu Ocu kao oni koji su sebično marili samo za sebe i svoju djecu, koji su izbjegavali evangelizirati jer se nisu htjeli odreći komocije ovog života – jer nisu htjeli, kako Isus kaže, izgubiti svoj ovozemaljski život? Apostol Pavao nam daje do znanja da će se spasiti oni koji ustraju do kraja, oni koji neće ući u duhovnu mirovinu već će i zadnju životnu muku ugraditi u Isusovu žrtvu.
Kakvo nam je stanje i što činiti?
Nažalost, Božje smo poslanje u nekim župama pretvorili u čistu lakrdiju. Sretni smo ako na kraju godine statistički utvrdimo da je polovica umrlih primila sakramente prije smrti, bez obzira što su mnogi od njih bili potpuno nepripremljeni. Vrijeme nam je da se ozbiljno obratimo i da povjerujemo evanđelju. No kako ćemo povjerovati kad većina nas bježi od evanđelja; bježimo od čitanja i razmatranja Božje riječi kao vrag od tamjana. Spremni smo činiti bilo što, vršiti bilo kakove pobožnosti, no nismo se spremni suočiti s Božjom riječju, po kojoj bismo mogli razumjeti svoje stvarno poslanje. Crkve su nam pune ljudi koji se nekoliko minuta poslije mise ne sjećaju apsolutno ničega što su čuli u misnim čitanjima ili molitvenim obrascima. Nismo naučili ni slušati ni razmatrati; nismo naučili ljubiti Isusa (usp. Iv 14,23-24), nismo naučili donositi roda. Nismo naučili jer se to ne može učiti, to se prenosi, to se usađuje svjedočenjem. Kad ćemo konačno početi slušati propovijedi o duhovnim iskustvima propovjednika, o tome kako se bore za vlastito spasenje i za spasenje drugih? Kad ćemo u njima prepoznati da žive od Riječi i euharistije? Kad ćemo vidjeti kako odlaze, traže i dovode izgubljene ovce? Kad ćemo vidjeti da vrše svoje poslanje? Odgovorimo si najprije na pitanje tko su ti koje trebamo vidjeti da ovo čine? To smo mi sami. To sam prvo ja sâm. Ja sam taj koji trebam uzeti u ruke evanđelje, Božju riječ, ja sam taj koji trebam krenuti za Isusom s ciljem da ga upoznam kako bih ga mogao nasljedovati; ja sam taj koji trebam povjerovati u svoje poslanje, koji se trebam odreći komocije svijeta kako bih primio silu Duha (Očevu ljubav) kojom ću onda na nebesku gozbu pozivati one koji mi neće moći uzvratiti. Neće moći jer neće saznati da sam ja bio taj koji je za njih u tajnosti molio, da sam ja bio taj koji je u nesebičnoj ljubavi postio i prikazivao različite žrtve za njihovo obraćenje, neće saznati da sam ja bio taj koji ih je ljubio više od komocije svijeta, da sam ja bio taj koji im je posredovao milost obraćenja.
Korizma je. Obratimo se i vjerujmo evanđelju. Izvršimo svoje poslanje spašavanja sebe i drugih. Mi Hrvati znali smo se boriti za svoju ovozemaljsku domovinu i zaista ne vidim nikakav razlog zašto se jednako tako srčano ne bismo borili i za vječnu domovinu; zašto ne bismo dali živote za svojeg Kralja Isusa, zašto se ne bismo borili da što više našeg naroda vječno živi u domovini, u raju, u jedinom pravednom političkom poretku, u kraljevini ljubavi, pravednosti i mira?! Odlučimo se odreći vlastite sebičnosti i živjet ćemo.
Želim vam plodonosan život!
