Foto: Shutterstock
Jednom prilikom dok je cijela moja obitelj bila pričešćivana, najmlađi član od dvije i pol godine stajao je sa strane. Na početku je malo zbunjeno gledao što se točno događa. Nakon što nas je dvoje primilo pričest, ovaj je najmlađi sudionik odjednom počeo ići oko svakog od nas i prema samom djelitelju pričesti ponavljajući riječi „Meni! Meni! Daj! Daj!“
Isprva nisam obraćao preveliku pozornost jer sam pokušavao cijelim srce izgovoriti one tri riječi koje uvijek izgovaram kad dođem na svoje mjesto nakon pričesti. U njima se, vjerujem, krije sve što mogu dati i tražiti…
Da se razumijemo, nije to bio nikakav nadnaravni trenutak spoznaje nego jednostavna činjenica da je vidio nešto što svi dobivaju osim njega i htio je sudjelovati u tome. Kako mu se želja, nažalost, nije mogla ispuniti, sjeo je sa strane stavivši ruke jednu preko druge bacajući klasične dječje ljute poglede svakom članu obitelji. Isprva nisam obraćao preveliku pozornost jer sam pokušavao cijelim srce izgovoriti one tri riječi koje uvijek izgovaram kad dođem na svoje mjesto nakon pričesti: Oprosti, hvala i pomozi.
Dok sam to pokušavao, pogled mi nije silazio s Davida, iz meni nepoznatog razloga…
U njima se, vjerujem, krije sve što mogu dati i tražiti. Dok sam to pokušavao, pogled mi nije silazio s Davida, iz meni nepoznatog razloga, i toliko mi je bila zanimljiva ta njegova reakcija protivljenja da je nisam mogao prestati promatrati. Liturgija je bila gotova, prošlo je bilo već nekoliko dana i tek tada mi je sinulo zašto ne mogu taj događaj izbaciti kako iz glave, tako i iz srca.
Iako sumnjam da on još zna što hostija jest, ali jednako tako ne bi me čudilo da zna i bolje od mene…
Naime, sinule su mi dvije stvari: činjenica da se je u jednom trenutku cijeli njegov život nalazio samo u jednoj jedinoj hostiji, iako sumnjam da on još zna što hostija jest, ali jednako tako ne bi me čudilo da zna i bolje od mene. Druga stvar bio je njegov vapaj i razočaranje.
Kada je zadnji put cijeli moj život, cijeli moj svijet, kada su zadnji put sva moja nadanja i čežnje bile utkane u toj jednoj hostiji?
Da budem malo jasniji…Gledajući njegov pogled i vapaj, pitao sam se kada sam zadnji put pristupio Kristu takva stava, kada je zadnji put cijeli moj život, cijeli moj svijet, kada su zadnji put sva moja nadanja i čežnje bile utkane u toj jednoj hostiji? Iskreno, pomalo razočaravajuće, ali zadnji takav događaj kojeg se sjećam bio je prije gotov šest mjeseci.
Uvijek pokušavam na pričest ići u nekakvom „skrušenom“ stavu i stanju iščekivanja, rekao bih sada, kad gledam iz ove pozicije, kao u stavu neke lažne mističnosti pokušavajući na razumski način dokučiti ono što se nalazi ispred mene, i sâm sebe na silu staviti u stanje divljenja, iščekivanja i radovanja tom susretu. Kakav promašaj.
Štoviše, sjetio sam se koliko puta nisam mogao sudjelovati na pričesti zbog odluka koje sam donio, zbog grijeha koje sam na trenutak zavolio više od milosti i križeva
Gledajući njegovo razočaranje, pitao sam se kada sam zadnji put toliko čeznuo Njega da sam bio razočaran što ga nisam primio. Štoviše, sjetio sam se koliko puta nisam mogao sudjelovati na pričesti zbog odluka koje sam donio, zbog grijeha koje sam na trenutak zavolio više od milosti i križeva, zbog smrti koja je na trenutak bila slađa od života vječnoga. Nažalost, mogu reći, nije u meni bilo neke prevelike tuge, nisam dušom i srcem patio što sam odbacio mogućnost da postanem malo više Kristolik.
Postao sam ravnodušan, nisam prepoznao sjaj i ljepotu blaga koje mi je nuđeno. Zar je moguće da sam toliko oslijepio?
To nije potpuna istina, istina bi bila da nisam ni svjestan koliko sam patio, da sam oglušio na vapaje i boli svoje duše koja čezne za Njim u svakom trenutku, kao zemlja suha za vodom živom. Postao sam ravnodušan, nisam prepoznao sjaj i ljepotu blaga koje mi je nuđeno. Zar je moguće da sam toliko oslijepio, da je dijamant jednako važan kao pijesak, zar je moguće da sam toliko žedan i gladan pomislio i na trenutak da sam sit i napojen? Zar je moguće da ne čujem sam sebe kako vapim, kako čeznem, kako se nadam, kako iščekujem, kako žeđam i gladan bivam kruha živoga…? Zar je moguće?
Poželio sam da mogu zavapit, da mogu kriknut krikom želje za slobodom, da to bude krik koji će probuditi sve uspavano, oživjeti sve umrtvljeno…
Nažalost je… slušam, a ne čujem, gledam, a ne vidim, izgubih kontakt sa svojim nutarnjim osjetilom i zamijenih ga s kontaktom onih vanjskih i počeh malo-pomalo umirati sebi, ali ne za sebe, nego sebi i u sebi, bez sebe jer sam bez Njega. Poželio sam da mogu zavapit, da mogu kriknut krikom želje za slobodom, da to bude krik koji će probuditi sve uspavano, oživjeti sve umrtvljeno, napojit sve žedno, nahranit sve gladno, zapalit svaku nadu koja je bila ugašena, osvijetlit svaku tamu srca… Htio sam izgovorit taj vapaj, ali nije izlazio iz mene, ništa, tek riječi bez srži, bez srca u njima, zaboravio sam biti dijete.
Dijete koje vapi, plače, ljuti se i biva razočarano kada nije u prisutnosti Očevoj i Majčinoj
Tada je sam shvatio što Uskrs je. On koji dolazi naučit me kako biti dijete. Dijete koje vapi, plače, ljuti se i biva razočarano kada nije u prisutnosti očevoj i majčinoj. A Majka – ona je bila uvijek tu. Čak i kada ja nisam čuo svoje patnje, ona ih je čula. Kao prava Majka, malo-pomalo me budila, pozivajući me na Ljubav, pripremajući me po Njegovoj dobroti na život i borbu.
Njega koji me ljubi, koji mi prašta, koji me čeka, koji je sve to radio, radi i radit će dokle god me ima…
Uskrs je dan kada je vječna borba pobijeđena, kada su sve moje bitke izvojevane, kada su svi moji krikovi postali jasni i životvorni, kada sam napokon čuo i vidio samoga sebe jer sam vidio Njega. Njega koji me ljubi, koji mi prašta, koji me čeka, koji je sve to radio, radi i radit će dokle god me ima… Svoju pobjedu učinio je i mojom prije negoli sam se uopće priključio borbi. On mi je dao da vapim, on je vapio prema meni gledajući riječima „Gledaj, slušaj, okusi, diši Ljubav koju ti dajem…“
Nauči me da kao dijete vapim Tebi i tvojoj Ljubavi: „Meni! Meni! Daj! Daj!
Dakako Uskrs je puno više od svega toga, a ja sada na kraju svega mogu reći samo dvije stvari…
Oprosti, hvala ti i pomozi mi.
Nauči me da kao dijete vapim, Tebi i tvojoj Ljubavi: „Meni! Meni! Daj! Daj!“ kako bih onda mogao barem nešto dati i drugima od tebe, koji daješ sve.
Stoga, još jednom: „Meni, meni. Daj, daj…“
Autor: Matej Deur
Izvor: facebook
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
