Foto: Shutterstock

Potrebna nam je otvorenost i spremnost kako bismo zamijetili poticaje Duha Svetoga. (…) Adrienne von Speyr piše: „Za kršćanina koji se želi istaknuti pred Bogom, postoji uvijek opasnost da sam pokuša napraviti velike stvari. To ne vodi daleko. Rast se događa kada se, bez pridržaja, stavimo na raspolaganje Božjoj volji koja nam je nepoznata. Jedino takvim stavom postižemo otvorenost. Pred Bogom ne biramo nešto posebno, nego poslušnost.“ Kada Bog govori, on želi da ga čovjek čuje i razumije. U svakom čovjeku postoje vrata koja su otvorena nebu. U nama postoji nutarnja sklonost ili privlačnost prema Božjoj volji. Što čovjek bolje poznaje sebe, pogotovo Boga, to lakše razlikuje plodove svojega egoizma od onoga što dolazi iz dubljeg područja, gdje prebiva Bog. (…) Ako osjećamo dublji mir nakon što smo prihvatili nutarnju sklonost ili privlačnost, smijemo vjerovati da smo Bogu rekli da. Često svatko od nas unaprijed zna hoće li neko naše djelovanje izazvati mir ili nemir u nama.

Do nutarnjeg mira se ne dolazi bez snažne nutarnje pobune i duge otvorene borbe u nama dok napokon ne popustimo pred Bogom…

Redovničko ili svećeničko zvanje tipičan je primjer za nutarnju sklonost ili privlačnost koja dolazi od Boga. Mnogi se pitaju: Kako ću znati jesam li pozvan? To se ne događa tako da čujemo glas s neba koji nam govori što trebamo činiti, nego tako što nutarnja sigurnost o Božjem pozivu biva u nama sve veća. Ta se sigurnost potvrđuje nutarnjim mirom koji iskusimo. Do nutarnjeg mira se ne dolazi bez snažne nutarnje pobune i duge otvorene borbe u nama dok napokon ne popustimo pred Bogom. Osluškivati Duha koji govori iznutra nešto je posve drugo nego održavati neka pravila ili vršiti svoju dužnost. U srcu čovjeka prebiva Duh Sveti i tu opažamo njegove poticaje. Duh Sveti ima svoje planove i razotkriva nam ih samo onda kada smo strpljivi. Možda i nema boljeg i učinkovitijeg načina da se umre sebi nego baš kroz tu strpljivost. Zemaljski čovjek želi znati što će se dogoditi. Želi predviđati, određivati, planirati. Ne postoje nikakve granice njegovu nagonu. No ako umjesto toga strpljivo slušamo ono što Duh govori našem srcu, na pravom smo putu da „starog čovjeka“, koji je u nama, pošaljemo u sigurnu smrt.

Jedino Duh Sveti može prosvijetliti naša srca kako bismo pronašli Božju volju i živjeli u Njegovoj volji. Onog trenutka kad…

Jedino je molitva put do iskustva snage Duha Svetoga. Prvo što bismo trebali učiniti jest obratiti se. A to znači uvijek iznova u molitvi stati pred Boga, priznati svoje grijehe, opraštati drugima, odreći se svega što nas sputava da ne prihvatimo Božju volju, odreći se svih idola, navezanosti i svojih krivih slika o Bogu. Obratiti se znači prihvatiti Boga za gospodara svoga života, dopustiti da bune onako kako On želi. Jedino Duh Sveti može prosvijetliti naša srca kako bismo pronašli Božju volju i živjeli u Njegovoj volji. Onog trenutka kad se odrečemo svoje volje, svojih planova, svojih namjera i nakana, možemo početi moliti za Božji plan, za Božje nakane u našem životu. Kad se odrečemo svojih planova, mi se zapravo odvezujemo i bivamo slobodni, postajemo sposobni prihvatiti Božju volju. Zato Isus kaže: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!“ (Lk 9, 23) (…)

U traženju Božje volje na putu svetosti potrebno je zahvaljivati Bogu za svaki trenutak života, ljepši ili teži. Prihvaćati sve što se događa u našem životu znači ući u Božju volju i tada dobivati Njegovu snagu da pobjeđujemo zlo u koje smo ušli. Božju volju ćemo prepoznati uvijek tamo gdje se u molitvi približavamo Bogu, a s druge strane promatramo gdje nam to Bog otvara putove u život, rad i zvanje, a gdje nam ih zatvara. Ako se neprestano predajemo Božjoj volji tada će nam Bog zatvoriti one putove i vrata na koja ne želi da idemo, a otvarat će nam ona na koja želi da idemo. Vrlo rijetko nekoga Bog vodi tako da mu iznutra govori kamo treba poći. Ne u psihi, u mašti ili osjećajima, nego u dubini duše, ondje gdje prebiva Bog u nama, Duh Sveti nas nadahnjuje, prosvjetljuje i vodi.

Često istovremeno živimo i u prošlosti i u budućnosti, zbog čega osjećamo nutarnju razdijeljenost koja je i glavni razlog našeg umora

Za onoga tko bira volju Božju nikada ništa nije izgubljeno. Kako bih mogao izgubiti nešto zato što biram Boga, koji je sve? Moja sebična volja i moja zemaljska ljubav stvarnosti su koje sve čine malenim i skučenim. Što se prije oslobodim vlastitih želja, to prije počinjem dobivati udjela u Božjoj beskonačnosti. To možemo jasno iskusiti. Božja volja koja obuhvaća sve, cijeli svemir, može poprimiti malene razmjere. Sjetimo se euharistije. Boga možemo susresti u velikim i veličanstvenim djelima u prirodi, ali ga mnogo više susrećemo u maloj hostiji. U tom komadiću kruha skupljena je sva Njegova prisutnost. Tako je i s Božjom voljom. Kad obavim male, neznatne poslove koje mi Bog povjerava upravo sada, živim u Njegovoj volji. Što svjesnije živim taj trenutak, to sam više jedno s Božjom voljom. Jedino je čovjek sposoban shvatiti da može ostvariti svoj san samo ako bude posve prisutan u malome i nevažnome, u onome što svakoga trenutka treba činiti. Božju bezgraničnost susrećemo samo u trenutku. Često istovremeno živimo i u prošlosti i u budućnosti, zbog čega osjećamo nutarnju razdijeljenost koja je i glavni razlog našeg umora. Djevica Marija (…) neprestano je živjela pogleda uprta u Boga i srca okrenuta Bogu. Snagom Duha Svetoga začela je Isusa i taj ju je isti Duh vodio cijeli život. Snagom toga istog Duha nama dolazi i po njoj nam Bog daruje svoje milosti. (…)

fra Ljubo Kurtović, Glasnik mira, broj 6/2007

Izvor: prudencija.hr

Book.hr