Foto: Shutterstock
Mali čovjek – veliki tragovi?
Prema jednoj zgodi, dvojica su ljudi razgovarali o trećem čovjeku. Dok su promatrali njegov životni hod, jedan upita drugoga: „Kako je moguće da taj maleni čovjek ostavlja za sobom tako velike tragove?“ Drugi mu odvrati: „To je zato što prolazi ovim svijetom čineći dobro.“
Da, upravo se takvim može opisati hod čovjeka koji je izabrao najljepši posao: strpljivo i ustrajno raditi za Gospodina. To vršenje Božje volje i činjenje dobra, može ponekad biti neshvaćeno, pa čak i prezreno, ali nikad se ne može dogoditi da takav životni hod ne ostavi velik trag.
Tko kaže da nas Gospodin neće, kad završimo zemaljsko putovanje, pozvati da mu pokažemo obuću u kojoj smo hodali? Ona će biti pokazatelj dužine i težine puta koji smo prošli. Cipele onih putnika koji su odabirali širok put i ravniju stazu, kako bi što manje radili, sigurno će biti očuvane. Cipele, pak, onih koji su odabrali uzak put koji vodi u život, bit će neugledne i istrošene, s mnoštvom pukotina ispunjenih blatom. Cipele su to izobličene od životnih tjesnaca kroz koje je trebalo proći, ponekad s brojnim ožiljcima i ranama. Jednom riječju, stanje cipela koje nosimo moglo bi postati pouzdan pokazatelj stanja duha koji je u nama.
„Idite po svemu svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“
Nakon uskrsnuća Isus je dao zapovijed svojim apostolima: „Idite po svemu svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). On koji je Put, Istina i Život, čini ih putnicima koji će svjedočiti istinu i donositi život. Nije im rekao da ostanu u hramu kako bi svijet dolazio k njima. Naprotiv, On ih šalje u svijet. A to ne umanjuje važnost hrama, već ga upotpunjuje. Živa Božja Crkva nije samo u crkvi kao građevini. Nije i ne može biti zarobljena u prostoru niti u vremenu, već je ustanovljena da bude posvuda i u svako vrijeme, do konca svijeta. Zato su itekako važni putnici koji naviještaju Evanđelje i tako rade za Božje kraljevstvo.
Kad malo bolje razmislim, svi su sveci bili putnici. Odazvali su se na ovaj suvremeni i svevremeni Isusov poziv da ne stoje na mjestu nego da putuju za Njega. Njihova je svetost upravo u tome što su ostavili sebe, a ponijeli Isusa i njegovu Radosnu vijest. Zahvaljujući njima, mnogi su se obratili i tako je Crkva rasla. Za tako jasan trag u svijetu morali su posve istrošiti svoje cipele. Ali nije ih bila briga za to, jer znali su da im u Nebu neće biti potrebne.
Bit kršćanskog života
Bit kršćanskog života je hrabro i ustrajno putovati za Isusa. Svakog dana trebamo napraviti pomak prema gore i prema naprijed. Pomak prema gore znači rasti u vjeri prema Gospodinu, a pomak naprijed napraviti nešto novo za njega. Na životnom hodu srest ćemo različite promatrače. Jedni će nam se diviti, drugi nas prezirati. Jedni će nas prihvatiti, drugi nas na grub način odbaciti. Ali to ne znači da se trebamo zaustaviti. Važno je znati radi koga putujemo, a to je Isus. Kršćansko putovanje počinje njegovim pozivom u našem srcu, a završava njegovim pozivom na ponovni susret u Nebu. Ono između će vjerojatno biti dug, trnovit i težak put, ali za one koji izdrže do kraja, nagrada neće izostati. U ovozemaljskom životu stostruko, a u vječnosti beskrajno mnogo. Ukratko, jedno je sigurno: vrijedi potrošiti cipele!
Autor: Ivan Smoljić, dipl.uč.; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
