Foto: www.zdenac.org
Svoje izvješće sestra Ljilja i volonterka Anđela započele su riječima: „Želimo poslati povratnu informaciju onima koji nam pomažu na putu u ostvarivanju djela milosrđa. Veliko hvala na tome!“
Tri temelja: moliti, graditi i ljubiti
Svake godine određeni broj djece završi svoje školovanje. Neka djeca se odsele u drugo mjesto, a neki napuste školu i na njihova mjesta primamo novu djecu.
Iskoristili smo mrežu malih kršćanskih zajednica koje su vrlo operativne, funkcioniraju dobro i prednost im je što u svom kvartu poznaju tko treba pomoć.
Načini na koje funkcioniraju ove zajednice su impresivni, a zanimljivo je to što je nakon Drugog vatikanskog sabora ovaj sistem zaživio i preživio u zemljama Latinske Amerike i to najviše u Brazilu, Ekvadoru, te u Africi.
Svaka zona, veliko naseljeno područje, ima svoje voditelje zajednica. Voditelji okupljaju jednom tjedno svoju zajednicu na susret gdje mole, razmatraju Božju riječ te daju novčani doprinos i brinu se o svojim siromasima, starcima, siročadi. Jednu takvu zajednicu sačinjava 30-ak kućanstava.
Upisivanje nove djece
U naselju Ujewa postoji 28 malih zajednica, u koje smo išli u potragu za novom djecom, koja će ući u naš program kumstava. Sve te zajednice sa svojim voditeljima „polažu račune“, o stanju u svojim zajednicama, o postignućima i problemima glavnom „Munjekitu“, što bi značilo „šefu“. I onda taj Munjekito na nedjeljnoj Svetoj Misi, za vrijeme obavijesti, izlazi pred narod te izloži sve što se radilo proteklog tjedna. Upravo zbog toga Mise traju i po 3 sata jer taj dio „obavještavanja“ traje i do sat vremena.
„Zdencu“ tako efikasno organiziran „sustav“ jako dobro koristi, jer upravo ti voditelji zajednica najbolje znaju koje obitelji i djeca trebaju pomoć.
Prije svakog odlaska molimo, zazivamo Duha Svetoga da nas ispuni svojim darovima kako bismo mogli biti kanali Božjeg milosrđa i providnosti onima kojima idemo u Njegovo ime
Prije svakog odlaska molimo Duha Svetoga
Naš dan započeo je susretom s voditeljem naselja Ujewa, koji je uz sebe imao popis koji su mu dostavili voditelji manjih zajednica, obitelji koje treba posjetiti jer su potrebiti pomoći. Iz svake zajednice izabrali su po jedno siroče.
Munjekito, naš pratitelj, uživa velik ugled ne samo u svojoj zajednici i naselju nego i u cijeloj župi. Pratila ga je glavna tajnica te zone Ujewa koja je istovremeno i blagajnica.
Krenuli smo prema prvoj kući. Tamo nas je dočekao voditelj te male zajednice, koji nas je uveo u kuću, predstavio nam obitelj i bio s nama za vrijeme posjeta. Na kraju nas je ispratio. Prilikom posjeta drugoj kući čekao nas je voditelj te zajednice. I tako su se kroz naše dane traženja i obilaženja najpotrebitijih izmjenjivali glavni ljudi kršćanskih zajednica. Podjednako su ti voditelji bili žene i muškarci.
Na početku našeg pohoda okupili smo se na jedno mjesto zajedno s našim pratiteljima, upoznali se, rekli što želimo postići ovim posjetima, što program sadržava i koji su kriteriji za izbor djece za naš projekt kumstava.
Prije svakog odlaska molimo, zazivamo Duha Svetoga da nas ispuni svojim darovima kako bismo mogli biti kanali Božjeg milosrđa i providnosti onima kojima idemo u Njegovo ime. Pjevamo i himan na swahiliju, i Posvetnu molitvu Ruži Otajstvenoj na swahiliju, ponovimo viziju i misiju „Zdenca“ na ovom jeziku, naša tri temelja: moliti, graditi i ljubiti.
S tim misijskim entuzijazmom idemo vrelom suncu u susret, ne bojeći se UV-zraka.
Djevojčica s hernijom
Tijekom molitve i prije odlaska u posjet prvoj kući s liste, dok smo si dozivali u svijest odlike Misionara Milosrđa – koji uvijek treba imati srce i oči širom otvorene kako bi uočio potrebe ljudi oko sebe i pored onih kojima idemo – jedna mala djevojčica je sjela pored nas dok smo mi, uhvaćeni za ruke, molili.
Ta djevojčica je svojim ručicama stalno pokrivala svoj trbuščić, i upravo tim neprestanim pokrivanjem kao da je privlačila pažnju da vidimo to što želi pokriti. Imala je veliku herniju, u obliku i veličine naranče na mjestu pupka. Uzeli smo je za ručicu i skrenuli s puta te prvo odlučili pitati nekoga gdje ona živi. Nakon što su nas usmjerili prema njenoj kući, po dolasku nas je dočekala jedna mlada osoba koja je objasnila da njeni roditelji nisu tu, nego rade.
Zamolili smo je da njenim roditeljima prenese neka curicu dovedu u naš centar za dva dana jer joj želimo pružiti pomoć po pitanju hernije.
Djevojčica s hernijom i naša volonterka
Nastavile smo s planom. Naša je ekipa sastavljena od našeg munjekite Kisime („Zdenca“) u Tanzaniji, naše drage Ane koja je izrasla i školovala se kao kumče „Zdenca“, i sada nam je desna ruka u prevođenju; malog Eliasa, koji ostaje uz auto kako bi pazio na vreće hrane koje se nalaze u našem kamionetu.
U 90 % slučajeva roditelji su pokojni, najčešće oboje, i redovito je uzrok smrti bio sida
Ana nas u pojedinoj kući predstavi i pozove domaćina da se predstavi. Zatim nam predstavi dijete ili više djece zbog kojega smo došli, te ukratko iznese njihovu životnu priču. U 90 % slučajeva roditelji su pokojni, najčešće oboje, i redovito je uzrok smrti bio sida. Brigu o njima, djeci, obično preuzmu bake, rođaci ili tete. Nakon toga uzmemo podatke od djeteta, objasnimo kako funkcionira naša pomoć, potpora u školovanju i hrani i da kumovi očekuju dobre ocjene, lijepo ponašanje i da napreduju u životu, da se osjećaju voljeni od svojih kumova, da to cijene i najbolje iskoriste.
Na kraju molimo za obitelj, kumove i umrle roditelje.
U jednoj kući dočekala nas je baka. Upitali smo je gdje je dječak zbog kojeg smo došli. Vrlo brzo dotrčao je jedan mali predškolac s poderanom, ali čistom košuljom. Otišao je iza jedne zavjese, i vratio se s velikim loncem i malo zagorjelog ugalia na dnu „bijele pure“. Sjeo je na pod i počeo jesti kao da nikoga nema pored njega. Baka nam je ispričala da je on u dobi od dva mjeseca ostao bez majke, a nedugo zatim i bez oca. Oboje su žrtve side. Ona nema primanja, kaže da im ponekad zna pomoći njezin brat. Na naše pitanje zašto je dječaku košulja tako poderana, jednostavno je odgovorila: „Zbog toga što je stara“. Zaista je ta košulja bila sva izlizana s ovratnikom izderanim od starosti.
Dječak jede ugali – svakodnevnu hranu
Obje bake stavile smo na našu listu pomoći starijim osobama i objasnile im da će od sada i od nas primati pomoć u hrani. Njihovoj sreći nije bilo kraja
Između posjeta, dok pješačimo od jedne do druge kuće, događaju se također neplanski susreti s onima koji trebaju pomoć. Duh Sveti puše iz svih smjerova. Tako su nam u susret krenule dvije bake. Obje vidno jako stare, no ni jedna ni druga nisu znale koliko godina imaju. Krenule smo ih posjetiti u njihove kuće, jedna baka živi sama, muž joj je davno umro, i nikada nisu imali djece, što je rijetkost u afričkih žena. Tako je i s ovom drugom bakom. Objema ovim bakama pomažu i o njima vode računa ove kršćanske zajednice, one ih posjećuju i hrane.
Obje bake stavile smo na našu listu pomoći starijim osobama i objasnile im da će od sada i od nas primati pomoć u hrani. Njihovoj sreći nije bilo kraja, no mi smo morali krenuti dalje, u kuću prema kojoj smo se prvotno i uputili.
Anđela i siromašna starica
Stigavši u dvorište nove obitelji, dočekalo nas je mnoštvo djece. Obitelj ima veliku kuću, satelitsku antenu, maleni solar jer struje nema nigdje. Žena je došla pred nas s rukama zamazanim glinom, vidi se da je radnica. Oko nas se je okupilo dvadesetak djece, što njihovih, što susjedovih. Donijeli su nam stolice i postavili ih u hlad, jer u kuću nemaju običaj pozivati, a u kući i nema mjesta za sjedenje.
Ovaj bračni par nema zajedničku djecu, ali im je kuća puna djece. Žena zrači ljubavlju i brižnošću, što se dalo zaključiti iz priče o toj usvojenoj djeci
Predstavila nam je dječaka rekavši da je sin njezine pokojne sestre. Osim njega imaju još šestero djece: troje djece iz muževa prvog braka i troje od rođaka koji su ih napustili i otišli raditi na drugi kraj države. Ovaj bračni par nema zajedničku djecu, ali im je kuća puna djece. Žena zrači ljubavlju i brižnošću, što se dalo zaključiti iz priče o toj usvojenoj djeci. Rekla je da imaju svoje polje gdje sade rižu i zbog toga su boljestojeći i mogu uzdržavati svu ovu djecu.
Zaslužuju da im se pomogne i da im se oda priznanje tako da pomognemo tom malenom dječaku čija je majka umrla, a otac ga napustio.
Na njoj se primijeti jedan teret, slomljenost. Vidi se opterećenost životom i umor od svakodnevne borbe za preživljavanje
Došli smo i pred malu kućicu, gdje nas je dočekala mlada bezuba žena, što je neobično za crnce jer svi imaju dobre zube.
Uvela nas je u svoju kućicu. Ona je jedna od rijetkih koja nas je pozvala da uđemo unutra.
Rekla nam je da je curica zbog koje smo došli u školi i da je ona kći sestre njezina bivšeg muža i dodala da ju je ostavio prije tri godine ostavljajući joj i svoju nećakinju na uzdržavanje. Uz njih ima još dvoje djece. Bavi se preprodajom povrća: kupuje od malih proizvođača i to preprodaje na lokalnoj tržnici. Na njoj se primijeti jedan teret, slomljenost. Vidi se opterećenost životom i umor od svakodnevne borbe za preživljavanje.
Eto, tako je to biti misionar Milosrđa u vrućoj Africi: tamo se ne čeka da potrebiti dođu tražiti pomoć, nego, pod vodstvom Duha Svetoga, mi dolazimo onima kojima Bog – kroz naše ruke i dobročinstvo ljudi iz Hrvatske – želi pomoći.
s. Ljilja Lončar i Anđela Salapić, volonterka „Zdenca“
Više o radu udruge „Zdenac“ možete saznati ovdje. Detaljnije o misiji Tanzanija ovdje.
Kontaktirati ih možete OVDJE.
Veliki intervju sa s. Ljiljom Lončar možete pročitati ovdje: ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
