Foto: Shutterstock
Pismo Istini
Nemoguće je ne obratiti se
Tebi
Istino moja.
Klečeći u prašini ljudskoj.
Vapeći.
Moleči.
O koliko puta?
Koliko puta…
Kolike li su tvoje dubine?
Kolike utjehe?
I kako shvaćaš sve te
ljudske praznine?
Vjerujem Ti više
no sebi samoj.
Svojom me ljubavlju skrećeš
sa staza ludih,
gorkih i bolnih.
Istino moja.
Živote u životu mome
u meni živiš
svaki moj dan.
DUŠO MOJA
Dušo moja,
Ma kako si lipa bila
od beline izatkana,
sa va zlato povijana.
Tako si se srićna smela.
Dušo moja.
Ča sej tebi dogodilo?
Ča su vuki odživljenja?
kodaj neko drugo vrime
tvoje oči već ne svete,
aš na smeh si pozabila.
Dušo moja.
Sa tij halja zigažena,
sa si dušo ziblaćena,
se su zlato z tebe zneli.
A tako si lipa bila
Dušo moja zimučena.
Janja Kružić; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
