Foto: Shutterstock
Optimist sam i premda se je moj rak proširio i na abdomen i pronađen je u jedanaest limfnih čvorova, željela sam vjerovati da je nakon operacije uklonjen i da je sva moja postoperativna terapija preventivna. To mi je pomoglo da se nadam. Ponavljam, tako sam odlučila i bila sam spremna za pomoćnu terapiju – da se spriječi daljnje nastajanje tumora – i na svaki napor da se postigne maksimalna učinkovitost. Svjesno sam odlučila ne gubiti svoju energiju na negativne misli o smrti i umiranju. Potičem vas da činite isto. Strah od sutrašnjice oduzima nam dragocjeno vrijeme u sadašnjosti! Svi smo se vratili s moje promocije i zabave dobro raspoloženi. Trebala sam ići u kliniku tog četvrtka na svoju prvu terapiju, ali prije se je dogodilo još nešto.
„Nisam se htjela definirati kao pacijent koji boluje od raka…“
U bolnici su mi ljudi stalno nudili savjete i predlagali razne skupine podrške. Sve je to bilo dobronamjerno, ali bila sam odlučna da ne želim pristupiti ni jednoj „rak“ grupi. Nisam se htjela definirati kao pacijent koji boluje od raka, niti se okružiti ljudima koji boluju od te bolesti. Kasnije sam takve skupine doživjela pozitivnije, ali u početku sam samo htjela pobjeći do toga. Istodobno sam međutim bila svjesna dviju potreba koje sam imala. Uvijek sam radila izvan kuće i bila veoma zaposlena. Intuitivno sam znala da ću, ako budem zatvorena u kući bez obveza ili zanimacije, postati depresivna. A još se uvijek nisam htjela vratiti na posao. Ozbiljno sam razmišljala da se prihvatim pisanja, što sam već dugo planirala, ali sam osjećala da odgovor nije u tome, jer bih ovisila o samomotivaciji, a nisam bila sigurna da ću je previše imati tijekom narednih mjeseci. Tako da nisam znala što ću sa svim tim slobodnim vremenom.
„Stavila sam sebe na zadnje mjesto, a druge ispred sebe…“
Drugo pitanje o kojem sam razmišljala bilo je malo dublje. Shvatila sam da je rak bolest i da moram čuti tu riječ, bolest, i razmisliti o tome što ju je moglo uzrokovati. Neke su stvari bile sasvim jasne. Bila sam izložena strahovitu stresu na poslu i kod kuće. Nešto od toga možda sam mogla izbjeći, ali neki su pritisci bili izvan mojeg nadzora. No razmišljala sam na način da moram preuzeti određene odgovornosti i promijeniti svoje životne uzuse. Morala sam pronaći način kako da vratim ravnotežu u svoj život i više se brinem za sebe. Kao što sam bila rekla, poput mnogih žena, stavila sam sebe na zadnje mjesto, a druge ispred sebe…
Iz knjige „Imam rak, ali on nema mene” autorice Kate Dooher. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
