„Iznad Tebe zora sviće“ (Spasi dušu svoju, dok još možeš) Rkt. fr. Marko »Pater Normabelije« Glogović

Otac Marko (Normabelije – on savršeno umiruje, naime već samim glasom i pogledom) Glogović u godini pisanja ove izuzetne knjige (A. D. MMXVII.), sjajne i revolucionarne pod mnogim aspektima i prema mnogim kriterijima, nalazi se u samostanu Svetice (kod Ozlja, 15 km od Karlovca prema Krašiću – kod birtije na glavnoj cesti skrenuti lijevo, pa 3 km uzbrdo strmom i uskom cestom, do prekrasne stare crkve) i ondje služi Bogu, svetoj subraći pavlinima, pobožnomu narodu, a ponekad i sebi grešnomu. Izgradio je zanimljivu životnu simbiozu s tri vrlo čudne mačke i dva vrlo čudna psa, s kojima se bolje slaže negoli s nekom subraćom. Vozi polovnu ali dobru škodu oktaviju, koju je dobio na poklon, uglavnom donacijama u inozemstvu. Otac Marko, gledajući u prošlost (da bi se razumjela sadašnjost) nije bio pretjerano dobar učenik, iz predmeta matematika, fizika, kemija, latinski i grčki imao je uglavnom nedovoljne ocjene (jedan). Izbačen je iz sjemeništa zbog notorna pružanja otpora svemu i svima. U bogosloviji u poljskom Krakovu također nije briljirao, ali je nekako prošao, te je postao svećenik usprkos trnju, blatu i mulju, močvarama i lokvama, pustinjama i santama leda, unutar i oko sebe. U već spomenutoj godini slavi 15. obljetnicu svećeničkog ređenja, za koje postoje mnogi pisani i audiovizualni dokazi. Otac Marko zna otpjevati stotinjak sevdalinki, ako treba. Niječe da ima tetovažu srca na lijevom ramenu.

U ranu je djetinjstvu apendektomiran i tonzilektomiran, što mu ostavlja trajne tragove, ne samo u duši. Danas redovito ima laganu leukocitozu, pripisivanu (od strane starijih župljanki) neupitnoj i višeslojnoj krizi srednjih godina te muci interdenominacijskog identiteta. Višekratno se naime i na više načina usprotivio folklorizaciji, formalizaciji, klišejiziranosti i birokraciji sebe kao pukoga poslovnog čovjeka u smislu »vjerskog službenika«. Pobijedio je mučnu ovisnost o TV-u, osobito super bolesnu navezanost na kriminalističke serije. Donedavno je vodio peterostruki način života, no na vrijeme je zaustavljen intervencijom burn-out sindroma u žarkoj interakciji i kombinaciji s akutnom meteoropatijom. U ovoj je fazi zauvijek prekinuo i s turbofolkom, razbijajući zadnju čašu o PVC stolariju. Pod time treba razumjeti turbo život za narod. Sad mu je ostao samo život za narod. Najveći mu je životni poraz i nezacijeljena rana odbijenica koju je dobio od strane vodstva »Kluba SS«, odnosno »Kluba svetih svekrva«, koje su s indignacijom odbacile njegovu molbu da postane duhovnik njihove moćne svjetske organizacije. Međutim i dalje je ostao dežurni dušobrižnik, koliko stigne i može. Najveći mu je pak životni dar susret s papom Franjom u travnju 2017., kad je Papu pozvao u Svetice, na godišnji odmor i na degustaciju ćevapa u somunu. Pater uglavnom »radi na crno«, odnosno piše po noći. To je, kaže, jedna od dobrih strana kronične nesanice.

U slobodno se vrijeme oslobađa ljudi i posvećuje se knjigama; u čitanju nalazi iluzoran i fiktivan svijet, u kojem se, izgleda, najbolje snalazi. Ne hrani se baš zdravo, ne vježba uopće niti redovito, nada se pomalo naivno da će mu se to i sve ostalo oprostiti tijekom duga, duga čistilišta. Ovaj svećenik – poeta, filozof, filantrop, filistar, počesto fibrozan – voli sve, sav je u savršenoj ljubavi, dobroti i milosrđu, sve razumije, sve grli svojim velikim srcem, tahikardiniziranim tim nježnim i blagim pokretima duha i duše prema svima na svijetu… Relikvije se mogu nabaviti vrlo povoljno na porti samostana, radnim danom od 9 do 12 h. Kao što čitamo, voli se zapravo šaliti, nemojmo mu zamjeriti, jer on je – kako sam kaže – »malo više iz Bosne«. Naravno, njegova prva ljubav su nerođena djeca i samohrane majke, ali o tome svemu ima i u knjizi i na Googleu, pa gloguglajmo.

Dino Okičić, kandidat pavlina i osobni tajnik p. Marka, Karlovac

»Da sam ptica i da imam krila, ja bi cijelu Bosnu preletila«

»Autora knjige (oh, koje li sreće!) poznajem od malih nogu, rado se prisjećam kako je već s dvije godine zajedno s majkom ljupko pjevušio: »Da sam ptica i da imam krila, ja bi cijelu Bosnu preletila«, blaženo mašući tananim ručicama i gledajući u nebo iznad Zagreba, praveći se da nije u Zagrebu… Nevjerojatno djelo!… Koja šteta da će sasvim sigurno tek posthumno biti počašćen nazivom nekoga perifernog trga, prekrivena mnogom nekošenom travom za nuždu doga, terijera, labradora, negdje tamo u negdašnjoj Federaciji. Sit transit gloria mundi! Ali dragi nam autor ne posustaje, dok u njemu hipertenzija bije. U ofanzivu, gospodine! Zbori! Pjevaj! Sviraj violončelo zubima čak, ako znadeš i hoćeš, o junače neafirmiranih tendencija u ovome blasfemičnom univerzumu jadne kvazireplike rokoko baštine u umjetnostima što to više nisu i ne mogu biti! Uz tebe sam makar ja, ako ne i još nas dvoje-troje sličnih osobnosti nedoraslih malicioznostima svijeta, neistraženih ambisa duhovnosti, nevelikih, nerezerviranih i nekonvencionalnih empatika! Uči nas. Prekoravaj nas. Uzdiži nas na mjesece gdje nećemo sresti Maloga, već Velikog Princa. Jedinog poštovatelja naših neobilježenih grobnica, u kojima želi razvaliti mramore i izići u eksploziji uskrsnuća.«

(iz Uvodne riječi)

Iz recenzija

Pisca osobno poznajem, jednom mi je čak i pružio ruku. U zadnje mi je vrijeme nešto bljedunjav, knjiga me eto podsjetila na obećanu obvezu da mu za okrjepu povremeno skuham sarmu i donesem nešto zimnice koju tako rado konzumira. Onda će i bolje izgledati i bolje se osjećati a bolje će, vjerujem i pisati. (Dragica H.)

Umjesto da čini pokoru, šuti i moli, fratar radi budalu od sebe. Zbog takvih idem u drugi grad u crkvu, ako stignem. Kad bi imala tvrde korice, izmlatila bih i njega i sav popovluk dotičnom knjigom. Sve takve pisce bi trebalo zabraniti. (Ljubica R.)

Dragi »Pater Normić« spretno balansira svim ustaljenim granicama, vješto skrivajući iz koje je institucije zapravo pobjegao i iz koje institucionaliziranosti zapravo bježi. To je sav moj komentar. Aleluja. (Jasminka K.)

Autor knjige je ponešto simpatičan ali nadasve opasan demagog i populist. Hvala Bogu da je u cijelom tom današnjem vjerskom fanatizmu popularnošću zapravo potpuno marginalnog značaja. Ja bih takve poslala u misije. Negdje gdje je redukcija struje. Pa neka piše. (Mirjana Lj.)

Od viška glava ne boli, ali boli (me) želudac. Tako se osjećam nakon čitanja ovog »djela«. Da pokucam, bolje mi je čim sam knjigom naložila vatru u peći. U nas kažu: Djed šumom a baba drumom, tako da može ovaj pisati što želi, briga nas, ostajemo pri našem, soli ti pamet, velečasni, svojima a ne mojima. (Vesna U.)

Blaženi koji će ovo čitati! U meni sve behara i cvijeta dok listam stranice ispunjene kozmičkom mudrošću i energijom! Knjiga rješava sve boli i bolesti, sve probleme i nemoći, sve dvojbe i muke! Ovo je must have djelo, srdačno ga preporučujem svima, kupila sam knjigu i svojoj ljubljenoj svekrvi za rođendan, da i njoj zora svane, odnosno da ju istina oslobodi te da konačno progleda i vidi u kakvom je jadnica stanju. (Marica Ž.)