Foto: Pixabay
26. lipnja 2016. – Dan borbe protiv droge
Rođena je u dobrostojećoj obitelji; njezini su roditelji u skladnom braku. Ona i brat odrastali su sretno i ništa im nije nedostajalo. Brat je nakon završenog fakulteta susreo prekrasnu djevojku, zaljubio se, oženio, odselio i osnovao svoju divnu obitelj. Ona je nakon fakulteta ostala živjeti s roditeljima… Odmah se zaposlila, u kratkom vremenu se osamostalila; sada svoj posao vodi uspješno i dobro.
Svoj život pak ne vodi dobro; ne čuva ga, ne posvećuje mu pozornost, ne cijeni ga. Ona gotovo da i nema svoga života. Osim ako se pod „životom” ne podrazumijeva onih nekoliko sati što ih, iznemogla, odspava nakon 14 sati rada bez predaha, da nije vidjela „ni sunca ni mjeseca”.
Bavi se zakonima i propisima. Svome će klijentu znati prikazati i analizirati svaki mogući zakon. No o vođenju normalnog i zdravog života ne poznaje nijedan zakon. Ona zna raditi, ali ne zna živjeti. Voli svoj posao, ali izgleda da ne voli sebe. Sve svoje sile ulaže u posao, misleći da tako mora. U svoj život ne ulaže ništa, uvjerena da za to – nema vremena. Sada je u četrdesetim godinama. Neudana je, tj. „udana” je za svoj posao.
“
Često zbog užurbanog stila života upadnemo u ‘krug’ obveza, koje „moramo” izvršiti jer će u suprotnom propasti (naš) svijet. Što će se dogoditi ako nešto ne obavimo, nego se posvetimo obitelji i samima sebi? Što ako to „nešto” nije ono što zaista moramo, nego smo mi to izabrali činiti?
„
U posljednjih deset godina nije bila na godišnjem odmoru. Opravdava se da to nije za nju; to je luksuz; ne stigne ona to. Umjesto godišnjeg, mjesečnog, tjednog ili dnevnog odmaranja – ona radi. Osjeća se silno odgovornom za svoje suradnike i svoje klijente misleći da nikoga od njih ne smije zanemariti. Jedino svoj život smije zanemariti – i to uporno čini.
Posljednjih deset godina ima ozbiljne zdravstvene tegobe. Liječi se sporadično, na brzinu, samoinicijativno. Odlazi na privatne, plaćene preglede, jer nema strpljenja čekati na pregled preko zdravstvenog osiguranja. Dogovara preglede s liječnicima koji će ju pregledati već sutra ujutro, ekspresno brzo, jer… njoj se žuri na posao. Uvažava samo one liječnike koji od nje ne traže promjene u životu. Do sada je terapijom donekle uspijevala smirivati simptome, ali nije zauzdala svoju bolest. Sada se bolest razmahala i javljaju se već i ozbiljne komplikacije. Dosadašnja terapija postaje nedostatna. Trenutno svi u njezinu roditeljskom domu prelistavaju medicinske leksikone i priručnike tražeći odgovore na bezbroj svojih i njezinih pitanja. Neprestano guglaju medicinske stranice.
“
U posljednjih deset godina nije bila na godišnjem odmoru. Opravdava se da to nije za nju; to je luksuz; ne stigne ona to!
„
Do sada je uporno odbijala preporučenu operaciju, jer bi na nju potrošila previše vremena, svog dragocjenog radnog vremena. I u fazi izrazitog pogoršanja bolesti ona redovito i uporno odlazi na posao. I takva radi dnevno više od deset sati. I misli kako to – mora činiti. Uvečer se vraća kući – polumrtva. Dok ona radi, njezini roditelji pabirče medicinske informacije i traže liječnike, jer ona za to nema vremena.
Nazvali su me želeći provjeriti je li sveznajući „dr. Google” u pravu kad tvrdi ovo ili ono. Razgovaram s njima dugo, iskreno i otvoreno. Slažu se sa mnom da je njihova kći postala žrtva. I da živi u ulozi roba u nekom svojem osobnom, specifičnom robovlasničkom poretku. No, ne znaju kome, i zašto ona toliko robuje. Ona ima lijep posao, lijepu kuću, lijep automobil, lijep društveni položaj. Samo njezin život nije lijep. Ona nema sebe, ne voli se, ne cijeni se, ne čuva se. Čak ne voli ni razmišljati niti razgovarati o sebi ili o svom životu. Ni od koga ne prihvaća nikakvu sugestiju. Dapače, ako se u kojem času u roditeljskom domu i povede razgovor na tu temu, ona kori svoje roditelje kako ništa iz njezina života ne razumiju. Ili im prijeti da će se, iz protesta, povući iz takva razgovora i otići u svoju sobu.
“
Ona osjeća poriv da se uništava – radeći. Jer misli da jedino tako može funkcionirati!
„
Roditelji naslućuju da ona svojim pretjeranim radom zapravo bježi od sâme sebe. Rad joj se pretvorio u drogu; postala je ovisnica ne uviđajući da je upala u specifičan oblik autoagresije. Ona osjeća poriv da se uništava – radeći. Jer misli da jedino tako može funkcionirati. Bez takva bi rada, valjda, bila – nitko i ništa. Bila bi, valjda, jednaka svima ostalima. Svi drugi su obični, nedorečeni, bezbojni, defektni ljudi… To su oni ljudi koji nakon odrađenog radnog dana noću spavaju osam sati, koji provode vikende sa svojom obitelji, koji odlaze na godišnji odmor sa svojim prijateljima.
Tijekom razgovora roditelji mi polako otvaraju svoje bolne duše. Shvaćaju da se ne radi tek o bolesti jednoga organa u tijelu njihove kćeri. Naslućuju da se radi o totalno bolesnom odgovoru mlade žene na vječna životna pitanja: tko sam, zašto sam, čemu težim, kamo idem, koja je moja zadaća…
Onda se oni u razgovoru vrate na svoju prijašnju, nižu razinu; ponovno se raspituju za najboljega i najskupljega liječnika. U toploj, povjerljivoj i prijateljski pozitivnoj atmosferi tumačim im kako je vrlo teško naći takvog liječnika, operaciju, terapiju ili metodu koja bi bila djelotvorna u srazu s kompleksnim bolesnikom kakva je njihova kći.
Ivka, krasna mlada žena, patološki se poistovjetila sa svojim poslom. Čak se uspješno i posve preobrazila samo u – svoj posao. Pri tome je potpuno izgubila svu svoju osobnost. Slijedi opet jedan njihov korak unatrag: nakon intervala bolne šutnje lamentiraju kako dosadašnji lijekovi ili nisu bili dobro odabrani ili dosadašnji eminentni (privatni) liječnici nisu shvatili srž stvari…
Onda i ja zašutim, pa si mislim: A tako je malo potrebno za početak boljega života! Malo više sunca i sna, malo više usidrenosti u vlastiti život, malo više susreta s drugima i samom sobom… Malo više želje i prilike da si stignemo odgovoriti na pitanje: A čemu sve to? Tada nam rad ne bi bio mučna životna svrha, nesiguran zaklon u koji neprestano bježimo niti bi bio opasna, razarajuća droga koja nam je u stanju posve izmrviti ovaj jedini život.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
