Duhovnost

ISUSOVAC KEVIN O’ BRIEN O ŽIVOTNOM POZIVU // Zašto je celibat pravi izbor za mene?

Zašto je celibat pravi izbor za mene?

Celibat mnogi teško razumiju, prihvaćaju, smatraju zaostalim. Neki smatraju da bi bilo više svećenika kada bi ga se ukinulo. Na ta razmišljanja odgovara Kevin O’Brien, isusovački svećenik, potpredsjednik za misije koji djeluje na Sveučilištu Georgetown (Gvajana), gdje predaje na Odsjeku za teologiju

U ovom promišljanju ne želim govoriti u ime dijecezanskog klera koji služi u župi ili povlačiti pitanje bi li svećenički celibat trebao biti stvar izbora pojedinog svećenika. Umjesto toga, dopustite mi da si postavim osobnije pitanje: zašto sam se, kada sam prije sedamnaest godina postajao isusovcem, odlučio za čistoću celibata?


Ovo što pišem o životu u celibatskoj čistoći, mogao bih reći i za život u siromaštvu i poslušnosti, kao i za sve zavjete kojima je svrha pomoći mi ljubiti na način na koji me Bog poziva da ljubim. Drugim riječima, nastojanje da živim čedno, siromašno i poslušno oslobađa me za to da volim i služim na načine koji mi pružaju veliku radost. Taj život nije ništa bolji ili lošiji od bilo kojeg drugog poziva (npr. braka) ili načina života, ali on je moj.

„Iako sam jednu osobu mogao voljeti uistinu mnogo, htio sam voljeti još više…“

Isusovačkom sam se redu pridružio u svojoj 29. godini; prije toga mnogo sam godina živio sam kao odrasla osoba. U svojim dvadesetima radio sam kao pravnik i srednjoškolski profesor. Uživao sam živeći tako, ali čak i u predanim romantičnim vezama nešto mi je nedostajalo, osjećao sam neku prazninu koju je trebalo ispuniti. Želio sam Bogu i Božjim ljudima dati još više. Iako sam jednu osobu mogao voljeti uistinu mnogo, htio sam voljeti još više. Danas, kao 46-godišnjak, mogu sa sigurnošću reći da najbolje volim kao svećenik i isusovac.

„Što sam stariji, sve više me boli što nemam vlastitu djecu“

Ponekad mi je teško živjeti zavjete. Ponekad patim zbog toga što nemam intimnu i romantičnu vezu isključivo za sebe. Što sam stariji, sve više me boli što nemam vlastitu djecu. Moji studenti u Georgetownu u skladu sa svojom dobi postavljaju mi pitanja kao što su: „Kako je to odustati od seksa, braka i obitelji?“ (uglavnom su zabrinuti za ovo prvo). Kažem im da su to sve vrlo dobre stvari, prekrasni Božji darovi. Potaknem ih da ne upravljaju pozornost na ono što bi mi moglo nedostajati, već da razmisle što sam živeći zavjete dobio. Podsjetim ih da je Bog vrlo darežljiv i može ispuniti ljudski život na mnogo različitih načina. Ti su mi zavjeti u prvom redu dali slobodu da dođem u Georgetown. Zbog njih, zatim, imam mogućnost raditi, poučavati i čak boraviti u glavnoj zgradi i tako svim studentima koji ondje žive sa mnom biti dostupan u bilo koje doba.

„Kao svećenik imam čast biti s ljudima u najintimnijim trenucima života…“

U mirnijim trenucima dana Bog me u molitvi ispunjava dubokim mirom. Bog me je ispunio žarom u borbi za pravdu u korist potlačenih i ranjivih. Bog mi je dao i dobro društvo subraće isusovaca s kojima živim, te prijatelja i suradnika s kojima se susrećem na svom životnom putu. Čak su i borbe s mojim zavjetima dar. Zahvaljujući njima, imam više suosjećanja za druge i za njihove izazove s kojima se susreću u svojim životnim zadacima. Kao svećenik imam čast biti s ljudima u najintimnijim trenucima života: rođenja i smrti, vjenčanja i razvoda, trenucima velikih uspjeha i trenucima velikih neuspjeha.

Nemam svoju biološku djecu, ali ih ovdje u glavnom kampu su Georgetown imam više od 6000! Imam mnogo ‘sinova’ i ‘kćeri’ koji me zovu ‘ocem’. To me ime čini poniznim, jer mi je dano sa svetim povjerenjem da ću izgraditi sigurno mjesto na kojem ljudi mogu osjetiti Božju ljubav, milosrđe i ohrabrenje. Dijeljenje tog prostora s njima, makar i na trenutak, iako znajući da ću ih nakon nekog vremena pustiti da odu, čini me neizmjerno radosnim.

Ako mi zavjeti postanu jednostavno poput natjecanja u izdržljivosti ili poput duhovne atletike samopotvrđivanja, neće puno koristiti ni meni ni drugima. Zavjeti imaju smisla samo ako čine da se okrenem prema vani, kako bih, kao i Isus, zagrlio taj lijep i tako slomljen svijet – i ako me okreću prema unutra, kako bih spoznao Boga koji taj svijet toliko voli. Većinu ovoga što sam napisao o svojim zavjetima, mogao bih reći i parovima koji stoje preda mnom, ispred oltara, na dan svog vjenčanja.

„Celibat nije crkvena dogma i o njemu se može raspravljati jer je dio crkvene tradicije“

Puno se govori o svećeničkom celibatu. Talijanski nadbiskup Pietro Parolin, vatikanski državni tajnik, u intervjuu za venezuelanski list El Universal govorio je o kontinuitetu i promjenama u Katoličkoj Crkvi. Novinar je postavio pitanje o celibatu, a nadbiskup je odgovorio da celibat nije crkvena dogma i da se o njemu može raspravljati jer je dio crkvene tradicije, koja potječe još iz ranih stoljeća Crkve. U tom Parolinovom objašnjenju nema ništa novo. Celibat je crkvena disciplina koja se jako razlikuje od dogmatskog učenja kao što je uskrsnuće ili od doktrina koje brane svetost cjelokupnog ljudskog života.

Takva učenja ulaze u samu bit vjere i zato se ne mogu mijenjati. S druge strane, celibat je drukčija vrsta pravila, on je otvoren za promjenu. Iako je svećenički celibat postao univerzalna norma u Rimokatoličkoj crkvi u srednjem vijeku, Vatikan je uvijek poštovao praksu u istočnim crkvama ujedinjenima s Rimom, da se svećenici žene, te je u nekoliko posljednjih desetljeća donio posebnu odredbu za oženjene anglikanske svećenike koji su prešli na katoličanstvo.

Iako sam svećenik, doista nemam udio u toj igri. Isusovac sam, a muškarci u crkvenim redovima, isusovačkom, franjevačkom, dominikanskom i ostalima, ispovijedaju zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti te žive u zajednici. Bračni zavjeti stoga bi bili nespojivi sa zavjetima koji me vežu s Bogom i s isusovcima s kojima živim i radim. Pitanje postavljeno Parolinu odnosi se na dijecezanski kler koji uglavnom služi u lokalnoj župi i živi u župnom dvoru.

„Svi zavjeti – svećenički ili bračni – duboki su čin vjere, nade i ljubavi“

Svi zavjeti – svećenički ili bračni – duboki su čin vjere, nade i ljubavi. Poštovanje tih zavjeta kao izraza časti može biti izazovno, jer je to suprotno današnjoj kulturi. U ovom svijetu koji nastoji izbjeći obveze, očekuje da će nezasluženo dobiti nagradu, poštuje natjecateljski duh, cijeni trenutačno zadovoljstvo i sve svodi na praktičnu i materijalnu razinu, bračni parovi i svećenici riječju i djelom ispovijedaju da je ljudski život najvjerodostojniji i najradosniji ako se živi za drugoga.

Gdje god rasprava završava, moje iskustvo celibata je dar. Sve ono što treba dati ima smisla samo zbog neočekivanog povrata u Božjoj čudesnoj ekonomiji milosti: što više dajemo sebe, više primamo.

Kevin O’Brien

Izvor:  Laudato.hr (Washingtonpost.com)

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh