Foto: Shutterstock

300 km biciklom u jednom danu?

Ljeto je bilo u smiraju, a ja sam se probudio. Naime, godinu dana u meni je tinjala želja za izazovom – prijeći biciklom 300 km u jednom danu. Cilj mi je rodno mjesto u BiH, Krepšić, općina Brčko. Sport je prisutan u mome životu od rođenja, ali zadnje dvije, tri godine malo sam ga zapostavio. No moram se trgnuti jer 40 je na leđima, i mislim da je zadnji trenutak da krenem.

Rekao sam ljudima oko sebe da planiram takvo što, a velika većina njih mi se podsmjehivala i rekla da je to moguće, ali možda s električnim biciklom. Ali možda. Trenirao sam i dalje…

Onaj prije spomenuti izazov, počeo sam malo ozbiljnije shvaćati. Ali kako ga savladati? Pomalo sam trenirao vozeći bicikl i sl. Sve je to trajalo otprilike mjesec i pol dana, i nije bilo loše. Rekao sam ljudima oko sebe da planiram takvo što, a velika većina njih mi se podsmjehivala i rekla da je to moguće, ali možda s električnim biciklom. Ali možda. Trenirao sam i dalje, i u međuvremenu sam upoznao „ozbiljnog“ biciklistu koji ima bicikl kojim se vozi Tour de France, Giro d’ Italija i sl., i koji sam vozi otprilike 500 i više kilometara tjedno. Ispričao sam i njemu o svojoj želji, a on me pitao koliko vozim inače; rekao sam mu da sam evo napravio sigurno 400 km u zadnjih mjesec dana. Čuvši to, čovjek je skoro pobjegao glavom bez obzira od mene, pritom zvavši policiju neka luda žuta kola da dođu po mene. Ali pravio se pristojan i ljubazan i rekao kako, i ako slučajno dođem do cilja za dva, a ne jedan dan, da si tamo organiziram hitno vozilo i prijevoz do bolnice na oživljavanje. U meni se probudio inat. A i supruga mi je rekla da nisam normalan jer se izlažem riziku s obzirom da sam nespreman. Vjerovala je u mene, ali je i vjerovala da ipak trebam malo ozbiljnije shvatiti situaciju. Bila je u pravu.

Sljedećih desetak dana šutio sam o tome i pokušao se pripremiti nekim ozbiljnijim, duljim vožnjama. Zacrtao sam si datum kada bih mogao ići, i tjedan dana prije rekao sam supruzi. Znala je da sam tvrdoglav, da će me teško spriječiti i od toga dana počela me je podržavati. Promijenila je ploču i još mi je rekla da kupim malo bolji bicikl, kako bih si malo olakšao put. Nećkao sam se, ali ona je bila uporna i ja sam eto dokazao da ipak nisam baš uvijek tvrdoglav i da slušam suprugu. Dakle, kupio sam bicikl. Podršku mi je dala i šira obitelj i prijatelji. To me je nosilo. Pripremao sam se psihički i slagao strategiju. Majci nisam ništa rekao o datumu polaska jer je već nešto načula o mome naumu i bila je jako uznemirena. Četvrtak, dan prije polaska na dug put, čuo sam se, među ostalima, i s jednom od svoje dvije sestre. I ona me je ohrabrila, svjesna da od odgovaranja nema ništa. Pitala me je imam li kakvu nakanu, zavjet, a ja sam rekao da imam, osim onog sportskog izazova. U jednom trenutku rekla mi je i da se prepustim da me Bog vodi i da pustim Isusa da ide ispred mene biciklom, da ga slijedim pa će biti lakše. Rekao sam joj da hoće, ali da bi bilo dobro da mi baci nekakav konopac pa da me malo povuče, da me šlepa. Padala je noć, a ja nisam mogao oka sklopiti od uzbuđenja.

Početak vožnje

Petak je. Krenuo sam nešto prije 5 sati ujutro. Bojim se mraka i pasa. Vozio sam više od 40 km bez stajanja do prve kave. Naravno, svanulo je, a ja sam imao nekoliko bliskih susreta sa psima pri kojima sam se uplašio kao nikada prije. Nastavio sam i uz to sam molio Krunicu, žalosna otajstva, jer sam razmišljao da i ako ne završim slavno, da ću ipak i ja biti uzvišen, ali u svjetovnom smislu, naravno. Uz neke manje fizičke poteškoće, super mi je išlo. Bio sam na pola puta i bez obzira što nisam osjećao glad, odlučio sam se za ozbiljniji obrok, pizzu. Naručio sam Slavonsku i gledao sam kako je više ljudi oko mene jelo lignje. Poslije sam shvatio da mi je koncentracija pala i da sam zaboravio na petak i prigodni post. Nakon obroka pao sam u krizu, i to i fizičku i psihičku. I spavalo mi se, ali sam to pripisao neprospavanoj prethodnoj noći. Počeo sam sumnjati u sebe, palo mi je napamet i da odustanem. Ali razmišljao sam da nemam na to pravo nakon sve one podrške, ohrabrenja i sl. Moram nastaviti, nisam mlakonja. I nastavio sam, ali borba je trajala.

Molio sam se, skoro sam zaplakao. Sjetio se sam se sestre i Isusa s biciklom. Ma vidim ga, vidim kako mu se kosa vijori na vjetru…

Bio sam u opasnoj krizi. Svi koji su me podržavali, sada su bili daleko od mene i stvorio sam si sliku anđela na svome ramenu. Sada znam da to nije bila samo slika. Krilom mi je prelazio po glavi i govorio mi da imam još opcija za pomoć. Zazivao sam sve svece i svetice i molio ih za pomoć, za volju, za ublažavanje boli u nogama i drugim dijelovima tijela. Bio sam u kutu i zazivao ih iskreno kao rijetko kada. Molio sam se, skoro sam zaplakao. Sjetio sam se sestre i Isusa s biciklom. Ma vidim ga, vidim kako mu se kosa vijori na vjetru. Vozi s osmijehom. Pomišljam i na ono uže, konopac i nisam niti završio s mišlju, a već je bio tu. Sagnuo sam se i dohvatio konopac. U roku od nekoliko sekundi osjetio sam olakšanje, nisam osjećao bol, otvorile su mi se oči, digao sam pogled visoko ispred sebe. Digao sam glavu prema nebu i sav naježen rekao: „Hvala ti, Bože! Vjerovao sam da si tu negdje u mojoj blizini, ali baš tako blizu… Nisam znao da si tako brz. Kako li me samo razumiješ, kako li me uslišavaš! Možda nisam zaslužio, ali hvala Ti!“ A Isus me je vukao, probijao sam vjetar, napredovao. Smijao sam se i drhtao od uzbuđenja. Vjerovao sam!

Ozarena sam lica nastavio. Međucilj mi je bio na 220. kilometru, kod prijatelja u malom slavonskom mjestu gdje mi je on sa svojom obitelji upriličio zaista prekrasan doček. Naježio sam se, plakao pri susretu, ali plakao i na video i druge poruke ohrabrenja. Sve je njih Bog inspirirao kako da me ohrabre. Supruga je poslala slike djece s porukama ispisanima na papiru. Ona je imala majicu s natpisom „prvaci“ i hlače s Dinamovim grbom. Bili su uz mene. U međuvremenu sam molio, zazivao, tražio i dobivao odmah, bez počeka. Bilo je iskreno, totalno sam se otvorio i predao. Vidio sam i osjećao da djeluje.

Ostalo je još otprilike 75 km do krajnjeg cilja…

Ostalo je još otprilike 75 km do krajnjeg cilja. Pedalirao sam, umarao se, a bližila se i noć. Pala je noć, gubio sam energiju, snagu, došao sam u fazu nemira, nesigurnosti. Opet se pojavio anđeo s krilima preko glave i rekao mi da koristim „joker zovi“. Znao sam, naravno, tko je to i zazivao sam po tko zna koji put. Gledao sam ispred sebe i, premda je bila noć, samo je Isus s biciklom svijetlio ispred mene. Idemo po starom receptu, razmišljao sam. Ali svugdje je naokolo bio mrak, nije mi bilo svejedno. Vratio sam pogled ispred sebe i više se nisam bojao ni pasa, ni drugih zvijeri. Neka se oni boje mene, govorio sam u sebi, jer ja imam „tajno“ oružje – Isusa ispred sebe koji satire tmine i sve zvijeri. Sretan sam čovjek, pomišljam. Imao sam koncentracije da mogu vrtjeti film cijeloga puta, i posvješćivao sam si to da putem kojim sam vozio nisam imao ni najmanjih prometnih neugodnosti, s obzirom da sam cijelo vrijeme bio ravnopravan sudionik sa svim ostalim vozilima. Bicikl je izdržao bez problema, nije se probila guma, nije bilo kamenčića na cesti. Shvatio sam da je Isus očistio put preda mnom. Zahvaljujem i jecam. Također, razmišljao sam kako sam zapravo unosio u tijelo vrlo malo hrane, odnosno kalorija, a potrošio sam ih, po nekim stručnim procjenama, preko 10 000. Opet znam; vjera, ufanje i ljubav Božja, koju mi daje On sam, a i preko ostalih meni najbližih, moja su hrana.

A ja i dalje molim Boga da mi često podari suze radosnice i, kao što su mi supruga i djeca po povratku rekli, „Samo je nebo granica!“

Prešao sam državnu granicu i opet je bio mini doček. Brat me je pratio autom tih zadnjih 17 km. Došao sam u selo, vidio sam toranj Crkve i odlučio ući u crkveno dvorište. Dočekao me svećenik, blagoslovio me. Ostavio me je u molitvi, a ja sam plakao i drhtao prisjećajući se svih svojih zaziva i istovremene pomoći koju sam dobivao. Suze radosnice i slava i hvala Isusu, i svim svecima i sveticama Božjim. Malo žrtve za poginule branitelje, među kojima je i moj brat, pa obilazak posljednjeg ovozemaljskog počinka oca te slava Bogu – moje su nakane i zavjeti.

Došao sam u rodnu kuću; čekala me je druga sestra s obitelji i prijatelji. Rekli su mi da izgledam super, svježe, a ja sam se nasmiješio i opet sam vidio Isusa kako mi se smije, namata konopac, namiguje i nabacuje mi „peticu“. A ja i dalje molim Boga da mi često podari suze radosnice i, kao što su mi supruga i djeca po povratku rekli, „Samo je nebo granica!“

Za Book.hr svjedoči Z.M. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].