Foto: Shutterstock

 Iv 11, 1-45
Ja sam uskrsnuće i život.

»Isus dolazi prema Betaniji iz Enzemesa. Mora da su prevalili doista naporan put kozjim stazama gora Adamin. Apostoli zadihani teško slijede Isusa, koji hodi brzo kao da ga nosi ljubav na svojim vatrenim krilima. Isusu smiješak obasjava lice dok ide ispred sviju, uzdignute glave pod zrakama podnevnog sunca. Prije negoli su stigli do prvih kuća Betanije, opazi ga jedan bos dječačić koji ide prema zdencu u blizini mjesta s praznim bakrenim krčagom. Klikne. Odloži krčag na zemlju i odmagli sa svom brzinom svojih nožica prema unutrašnjosti mjesta.

Budući da sam govorio da si Ti, opalili su mi dva šamara kakvih još nikad nisam dobio… Gledaj ovdje, koji crveni obrazi. Peku me!

„Sigurno ide obavijestiti da Ti dolaziš“, primjećuje Juda Tadej, pošto se nasmiješio kao i svi ostali zbog… energične odluke dječačića koji je ostavio i svoj krčag na milost i nemilost prvog prolaznika.

Gledan ovako iz blizine zdenca, koji je na malo višem položaju od mjesta, gradić se pojavljuje miran, kao pust. Jedino sivi dim što se diže iz dimnjaka obavješćuje da su u kućama žene koje su zabavljene pripremanjem podnevnog obroka, a pokoji dubok muški glas među maslinama i tihim i prostranim voćnjacima upozorava da su muškarci na poslu. Uza sve to, Isus radije kreće stazicom koja prolazi iza leđa mjestu da mogne stići do Lazara ne pobudivši pažnje građana. Nekako su na pol puta, kad iza leđa čuju dječačića od prije, koji ih prestigne trčeći, a onda zastaje nasred puta i gleda Isusa, zamišljen…

„Mir tebi, mali Marko. Zar si se pobojao Mene pa si pobjegao?“ pita Isus milujući ga.

„Ne, Gospodine, nisam se pobojao. Nego kako su Marta i Marija više dana slale sluge na putove koji vode ovamo da vide ne dolaziš li Ti, sada kada sam Te vidio, otrčao sam kazati da dolaziš…“

„Dobro si učinio. Sestre će pripraviti svoje srce na susret sa Mnom.“

„Ne, Gospodine. Sestre neće ništa pripraviti, jer ne znaju ništa. Nisu htjele da kažem. Kad sam ulazeći u vrt rekao: ‘Tu je Rabbi’, uhvatili su me i izbacili van govoreći: ‘Lažljivac si ili budala. On više neće doći jer je sada već sigurno da više ne može učiniti čudo’. A budući da sam govorio da si Ti, opalili su mi dva šamara kakvih još nikad nisam dobio… Gledaj ovdje, koji crveni obrazi. Peku me! I odgurnuli su me govoreći mi: ‘To ti je da se očistiš što si gledao zloduha’. Pa sam Te gledao da vidim jesi li postao zloduh. Ali ne vidim toga… I dalje si moj Isus lijep kao anđeli o kojima mi mama govori.“

Isus se sagne da ga poljubi u išamarane obraščiće govoreći: „Ovako će ti proći svrbež. Žao mi je što si zbog Mene trpio…“

„Meni ne, Gospodine, jer su one ćuške povod da si mi Ti dao dva poljupca“, i priljubljuje mu se uz noge nadajući se drugim poljupcima.

„Hajde reci, Marko: tko te je izbacio? Zar Lazarovi ljudi?“ pita Tadej.

„Ne. Židovi. Svaki dan dolaze radi izražavanja sućuti. Toliko ih je! Ima ih u kući i u vrtu. Dolaze rano, a odlaze kasno. Čini se kao da su oni gospodari. Surovo postupaju sa svima. Vidiš li da nikoga nema na putovima? Prvih smo dana stajali da vidimo… ali onda… Sada samo mi djeca obilazimo radi… Ah, moj krčag! A mama čeka vodu… Sad će me i ona tući!…“

Svi se smiješe njegovoj strepnji pred izglednim novim šamarima, a Isus kaže: „Onda idi brzo…“

„Ali… htio sam ući s Tobom i vidjeti kako činiš čudo…“ i završava: „…i vidjeti im izraz lica… da se osvetim za ćuške.“

„To ne. Ne smiješ željeti osvetu. Dobar moraš bili i opraštati… Ali mama čeka vodu…“

„Idem ja, Učitelju. Znam gdje Marko stanuje. Objasnit ću ženi i stići Te…“, kaže Jakov Zebedejev odlazeći u trku.

„Lazar je mrtav! Da si Ti bio ovdje, on ne bi bio umro. Zašto nisi došao prije, Učitelju?“

Ponovno kreću lagano, a Isus drži za ruku dječaka koji je sav razdragan… Eto ih na rešetkastoj vrtnoj ogradi. Hode uzduž nje. Mnogo jahaćih životinja privezano je za nju, a sluge pojedinih njihovih vlasnika paze na njih. Šapat koji se diže od njih privlači pozornost pokojeg Židova koji se okreće k otvorenim vratima ograde upravo u času kad Isus stupa na prag vrta.

„Učitelj!“ kažu prvi koji ga vide i ta riječ teče kao šum vjetra od skupine do skupine, širi se, ide kao val koji je došao izdaleka da se razbije o obalu, sve do zidova kuće i probija u nju, sigurno ponesen od mnogih prisutnih Židova ili od kojeg farizeja, rabbija ili pismoznanca, ili saduceja, koji su raspršeni tu i tamo. Isus vrlo polagano ide naprijed dok se svi, premda pritrčavaju sa svih strana, miču s glavnog vrtnog puta kojim On ide. I budući da ga nitko ne pozdravlja, ni On ne pozdravlja nikoga, kao da niti ne pozna mnoge od ovdje prisutnih, koji ga gledaju sa srdžbom i mržnjom u pogledima, osim malo njih koji ga, s obzirom da su mu potajni učenici ili su barem pravična srca, iako ga ne ljube kao Mesiju,poštuju kao pravedna čovjeka. A to su Josip, Nikodem, Ivan, Eleazar, drugi Ivan, pismoznanac koga sam vidjela prigodom umnoženja kruha i još drugi Ivan, koji je nahranio one što su sišli s gore blaženstva, Gamalijel sa svojim sinom, Jošua, Joakim, Manahen, pismoznanac Joel iz Abije koga sam srela na Jordanu u epizodi sa Sabejom, Josip Barnaba, Gamalijelov učenik, Kuza koji Isusa gleda izdaleka, malo u strahu što ga opet vidi nakon učinjene pogreške ili možda obuzet ljudskim obzirom koji ga suzdržava da ne stupi naprijed kao prijatelj. Sigurno je da ne pozdravljaju ni prijatelji ili promatrači bez srdžbe, niti neprijatelji. Ni Isus ne pozdravlja. Zadovoljio se općenitim naklonom kad je stupio na put u vrtu. Zatim je nastavio put uspravan, kao tuđ velikom mnoštvu koje je oko njega. Dječačić još uvijek hodi uza nj u svojoj haljini seljačića i bosih nožica siromašnog dječaka, ali lica ozarena kao u čovjeka koji je na zabavi, očica crnih, živahnih i tako otvorenih da vidi sve… i da prkosi svima…

Marta izlazi iz kuće u skupini Židova posjetilaca među koje su se umiješali Elkija i Sadok. Rukom pravi zaslon da pomogne očima umornima od plača, kojima je svjetlost mučna, kako bi vidjela gdje je Isus. Vidi ga. Odvaja se od onih koji je prate i trči k Isusu, koji je nekoliko koraka dalje od bazena vodoskoka, koji bljeska od sjaja jer sunce u nj udara. Baca se k nogama Isusovim nakon prvog naklona i ljubi mu ih, dok kroz gorki plač govori: „Mir Tebi, Učitelju!“

Isus je njoj rekao netom ju je vidio blizu: „Mir tebi!“ i podigao ruku da je blagoslovi ispustivši ruku dječaka, koga je Bartolomej uzeo za ruku i povukao malo natrag.

Marta nastavlja: „Ali nema više mira za tvoju službenicu.“ Diže lice prema Isusu ostajući još na koljenima i s krikom boli koji se dobro čuje u tišini koja je nastala uzvikuje: „Lazar je mrtav! Da si Ti bio ovdje, on ne bi bio umro. Zašto nisi došao prije, Učitelju?“

„Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko god vjeruje u Mene, ako i umre, živjet će. I tko vjeruje i živi u Meni neće umrijeti nikada. Vjeruješ li sve to?“

Dok postavlja to pitanje, ton joj je nehotice prijekoran. Zatim ponovno poprima shrvan ton onoga koji više nema snage za prekoravanje i jedinu utjehu nalazi u tome da se sjeća posljednjih čina i želja srodnika kome se nastojalo dati ono što je želio i zato nema grižnje u srcu: „Toliko Te dozivao Lazar, brat naš!… Sada vidiš! Ja sam tužna, a Marija plače i ne može se umiriti. A njega više nema ovdje. Ti znaš kako smo ga ljubile! Svemu smo se nadali od Tebe…“

Šapat sažaljenja nad ženom i prijekora za Isusa, odobravanje podrazumijevane misli: „i mogao si nas uslišati jer mi to zaslužujemo zbog ljubavi kojom Te ljubimo, a Ti si nas naprotiv razočarao“, teče od skupine do skupine uz trešnju glavama ili uz podrugljive podsmijehe. Samo malo potajnih učenika raspršenih medu prisutnim mnoštvom ima izraz sažaljenja za Isusa, koji sluša, vrlo blijed i tužan, žalosnu koja mu govori. Gamalijel rukama prekriženim na prsima u svojoj širokoj i bogatoj haljini od najfinijeg lana ukrašenoj s plavim resama, ponešto u strani u skupini mladića u kojoj je njegov sin i Josip Barnaba, gleda netremice Isusa, bez mržnje i bez ljubavi.

Pošto je obrisala lice, Marta nastavlja: „Ali i sada se nadam, jer znam da će Ti biti udijeljeno što god zamoliš u Oca“. Bolna, junačka ispovijest vjere izrečena je glasom koji podrhtava od plača s čežnjom koja drhti u pogledu, s posljednjom nadom koja drhti u srcu.

„Tvoj brat će uskrsnuti. Ustani, Marto!“

Marta ustaje, ali ostaje sagnuta u poštovanju pred Isusom kome odgovara: „Znam, Učitelju. Uskrsnut će u posljednji dan.“

„Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko god vjeruje u Mene ako i umre živjet će. I tko vjeruje i živi u Meni neće umrijeti nikada. Vjeruješ li sve to?“

Isus koji je prije govorio prilično tihim glasom, jedinoj Marti, podiže glas da kaže te izreke u kojima proglašuje svoju božansku moć i savršena boja njegova glasa razliježe se kao zveket zlata u prostranom vrtu. Drhtaj gotovo od straha potrese prisutne. Ali se zatim neki podsmjehuju tresući glavama.

Marta kojoj Isus, čini se, hoće uliti sve jaču nadu držeći ruku oslonjenu na njezinu ramenu, podiže lice koje je bilo prignuto. Diže ga prema Isusu upirući svoje bolne oči u sjajne Kristove zjenice i stišćući ruke na prsima s drukčijom čežnjom odgovara: „Da, Gospodine. To ja vjerujem. Vjerujem da si Ti Krist, Sin živoga Boga, koji si došao na svijet. I da možeš sve što hoćeš. Vjerujem. Sad idem obavijestiti Mariju“, i odlazi žustro iščezavajući u kući.

„Čemu taj plač, sličan plaču čovjeka koji nema nade? Nisam li ti rekao da se nadaš unatoč nevjerojatnosti, da bi vidjela slavu Božju?“

Isus ostaje gdje jest. Ili bolje: stupa nekoliko koraka naprijed i primiče se gredici koja okružuje bazen, gredici koja je s one strane sva posuta dijamantima vodenih kapljica od mlaza vode što ga lagani vjetar naginje prema onoj strani kao da je srebrno perje i čini se kao da se Isus gubi u promatranju koprcanja riba ispod koprene bistre vode, u promatranju njihove igre koja ostavlja zlatne zareze i zlatne odsjeve u kristalu vode u koju udara sunce. Židovi ga promatraju. Nehotice su se razdijelili u izrazito različite skupine. S jedne strane, nasuprot Isusu, svi oni koji su mu neprijatelji, koji su obično među sobom podijeljeni zbog strančarskog duha, a sada složni da se suprotstave Isusu. Uz njega otraga apostoli, kojima se pridružio Jakov Zebedejev, Josip, Nikodem i drugi dobrohotni. S druge strane Gamalijel i dalje na svom mjestu i u istom stavu i sam, jer su se njegov sin i njegovi učenici odijelili od njega podijelivši se među dvije glavne skupine da budu što bliže Isusu. Sa svojim običajnim poklikom: „Rabuni!“ izlazi Marija iz kuće trčeći ispruženih ruku prema Isusu i bacajući se prema njegovim nogama koje ljubi snažno jecajući. Razni Židovi koji su bili s njom u kući i koji su je slijedili sjedinjuju s njezinim svoj plač sumnjive iskrenosti. I Maksimin, Marcela, Sara, Noemi slijedili su Mariju, a tako i sva služinčad, te je plač jak i glasan. Vjerujem da u kući nije ostao nitko. Marta videći gdje Marija tako plače i sama jako plače.

„Mir tebi, Marijo! Ustani. Gledaj me! Čemu taj plač, sličan plaču čovjeka koji nema nade?“ Marija na koljenima, opuštena na pete, pruža ruke prema Njemu gestom zazivanja, a ne može govoriti, toliko je njezino jecanje. Isus se sagiba da joj, očiju uprtih u njezine oči, kaže ove riječi: „Nisam li ti rekao da se nadaš unatoč nevjerojatnosti, da bi vidjela slavu Božju? Zar se možda tvoj Učitelj izmijenio, te bi bilo razloga tako se žalostiti?“

„Ne plači… Zar misliš da sam Ja koji sam te toliko ljubio ovo učinio bez razloga? Možeš li vjerovati da sam ti ovu bol zadao bez koristi?“

Ali Marija ne hvata tih riječi, koje već hoće da je priprave na radost, odveć veliku nakon tolike žalosti, pa viče, kad je napokon postala gospodaricom svoga glasa: „Oh, Gospodine! Zašto nisi došao prije? Zašto si se toliko udaljio od nas? Znao si da je Lazar bolestan! Da si bio ovdje, moj brat ne bi bio umro. Zašto nisi došao? Još sam mu morala pokazati da ga ljubim. Morao je živjeti. Morala sam mu pokazati da ustrajem u dobru. Toliko sam žalostila svoga brata! A sada! Sad kad sam ga mogla usrećiti, on mi je uzet! Mogao si mi ga ostaviti. Dati siromašnoj Mariji radost da ga može tješiti pošto mu je zadala toliko boli. Oh, Isuse, Isuse! Učitelju moj! Spasitelju moj! Nado moja!“

I opet se ruši čelom na Isusove noge, koje opet peru Marijine suze i cvili: „Zašto si ovo učinio, o Gospodine?! I zbog onih koji te mrze i koji uživaju zbog ovoga što se događa… Zašto si to učinio, Isuse?!“ Ali nema prijekora u Marijinu glasu kao što ga je bilo u Marte, nego je samo žalost ona koja osim svoje boli kao sestra trpi i bol učenice, koja osjeća da je u srcima mnogih smanjen ugled njezina Učitelja. Isus, koji je jako sagnut da uhvati te riječi, koje su prošaptane licem na tlu, uspravlja se i kaže jakim glasom: „Ne plači, Marijo! I tvoj Učitelj trpi zbog smrti vjernog prijatelja… što je morao dopustiti da on umre…“

Oh, kojeg li podrugljivog podsmijeha i koji li se pogledi otrovnog likovanja nalaze na licima Kristovih neprijatelja! Osjećaju da je pobijeđen i raduju se, dok prijatelji postaju sve žalosnijima.

Isus kaže još jače: „Ali ti kažem: ne plači, ustani! Gledaj me! Zar misliš da sam Ja koji sam te toliko ljubio ovo učinio bez razloga? Možeš li vjerovati da sam ti ovu bol zadao bez koristi? Dođi. Idimo k Lazaru. Gdje ste ga položili?“

Više negoli Mariju i Martu, koje ne govore, budući da ih je uhvatio još jači plač, Isus pita sve druge, osobito one koji su s Marijom izašli iz kuće i koji su, čini se, najviše smeteni. Možda su oni najstarija rodbina, ne znam. I ti odgovaraju Isusu koji je vidljivo rastužen: „Dođi i vidi“. I odlaze se na mjesto gdje je grob, koji je na kraju voćnjaka, ondje gdje je tlo valovito i gdje se nalaze žile kamena vapnenca koje se pojavljuju iz tla.

„Uklonite taj kamen“, viče Isus najednom, pošto je obrisao svoje suze…“

Marta, uz Isusa koji je prinudio Mariju da ustane i koji je vodi jer je zaslijepljena od velikog plača, pokazuje rukom Isusu gdje je Lazar i kad su blizu mjesta kaže također: „Ondje je, Učitelju, pokopan tvoj prijatelj“, i pokazuje kamen koji je stavljen ukoso na otvor groba. Da bi pošao onamo, praćen od sviju, Isus je morao proći ispred Gamalijela. Ali ni On ni Gamalijel nisu se pozdravili. Gamalijel se onda pridružio drugima zaustavivši se, kao i svi najstroži farizeji, nekoliko metara od groba, dok Isus ide naprijed, vrlo blizu grobu, zajedno sa sestrama, Maksiminom i s onima koji su možda rodbina. Isus promatra teški kamen koji služi kao vrata grobu i kao teška prepreka između njega i preminulog prijatelja i plače.

Plač se sestrama povećava, a tako i plač prijatelja i domaće čeljadi. „Uklonite taj kamen“, viče Isus najednom, pošto je obrisao svoje suze.

Svi naprave kretnju zaprepaštenja i šapat prolazi kroza skup koji se uvećao za nekoliko stanovnika Betanije koji su ušli u vrt i pridružili se gostima. Vidim neke farizeje koji dotiču svoje čelo i tresu glavom kao da kažu: „Lud je!“

Nitko ne izvršuje naloga. I najvjerniji se kolebaju, odbojno im je to učiniti. Isus ponavlja jače svoj nalog prestrašivši još više ljude koji se, obuzeti dvostrukim oprečnim osjećajima, kreću kao da će pobjeći, a odmah nakon toga približavaju se još više da vide, prkoseći blizom smradu groba koji Isus zahtijeva da mu se otvori.

„Učitelju, nije moguće“, kaže Marta sileći se da obuzda plač kako bi mogla govoriti. „Već četiri dana je ovdje ispod. A ti znaš od koje bolesti je umro! Samo naša ljubav mogla ga je njegovati… Sad već sigurno jako zaudara unatoč pomastima… Što hoćeš da vidiš? Njegovu trulež? … Ne može se… ni zbog nečistoće od truleži i…“

„Nisam li rekao da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala? Uklonite taj kamen. To zahtijevam!“

Baca u tu nijemu crninu plavetnu vatru svojih očiju, čiji je bljesak što obično prati njegova čudesa danas nesnošljiv, i snažnim glasom…

To je povik božanskog htijenja… Prigušen „ah“ diže se iz svih grudiju. Lica postaju bljeđa. Netko dršće kao da je preko svih prošao ledeni vjetar smrti. Marta daje mig Maksiminu, a on naređuje slugama da uzmu pogodan alat za micanje teškog kamena. Sluge odlaze hitro i vraćaju se s krampovima i snažnim polugama. I rade, zabijajući šiljke svijetlih krampova između pećine i kamena, a onda zamjenjujući krampove sa snažnim polugama i napokon podižući kamen pažljivo prisiljavaju ga da sklizne u jednu stranu i oprezno ga vuku uza zid što ga čini pećina. Kužni smrad izlazi iz mračne jame prisiljavajući sve da uzmaknu. Marta pita ispod glasa: „Učitelju, zar hoćeš sići onamo? Ako da, potrebne su baklje…“ Ali je modra na pomisao da to mora učiniti.

Isus joj ne odgovara. Podiže oči prema nebu, širi ruke u obliku križa i moli vrlo jakim glasom ističući riječi: „Oče! Zahvaljujem Ti što si me uslišio. Znao sam da me uvijek uslišavaš. Ali sam to rekao zbog ovih koji su ovdje prisutni, zbog naroda koji me okružuje, da vjeruju u Tebe, u Mene i da si me Ti poslao!“

Ostaje tako još koji čas, a onda čini se da je zanesen u ekstazi, toliko je preobražen, dok sada bez zvuka glasa govori druge tihe riječi molitve ili klanjanja. Ne znam. Ono što znam, jest da je tako božanstven, te ga nije moguće gledati, a da čovjek ne osjeti kako mu podrhtava srce u grudima. Čini se da od tijela postaje svjetlost, da se produhovljuje, da se povisuje i također da se podiže sa zemlje. Premda zadržava boju svoje kose, očiju, kože, haljine, ne kao za vrijeme preobraženja na Taboru, u kojemu je sav postao svjetlost i zablješćujući sjaj, ipak se čini da ižaruje svjetlost i da sve postaje svjetlost od Njega. Čini se da svjetlost stvara krug oko njega, osobito oko lica koje je uzdignuto k nebu, sigurno zaneseno u promatranju Oca. Stoji tako neko vrijeme, a onda je opet On: Čovjek, ali veoma veličanstven. Stupa naprijed do samog praga groba. Do tog časa držao je ruke raširene na križ s dlanovima okrenutim prema nebu. Sada ih pruža naprijed, s dlanovima prema zemlji, i zato su ruke već u grobnoj jami i bijele se u crnini koja ispunja jamu. Baca u tu nijemu crninu plavetnu vatru svojih očiju, čiji je bljesak što obično prati njegova čudesa danas nesnošljiv, i snažnim glasom, povikom jačim od onoga kad je na jezeru zapovjedio vjetru da se umiri, glasom kakav mu nisam čula ni u kojem čudu, viče: „Lazare! Iziđi van!“

Glas odjekuje u šupljini groba i izlazeći iz nje širi se po čitavom vrtu, odbija se od neravnog tla Betanije; vjerujem da ide do prvih brežuljastih strmina s one strane polja i da se odande vraća, ponavljan i prigušen, kao zapovijed koja se ne može smiriti. Sigurno je da se s bezbroj strana čuje: „Van! Van! Van!“

Sve još jače prođu srsi i premda znatiželja sve drži prikovanima na njihovim mjestima, lica postaju bljeđa, a oči raskolačene, dok se usta nehotice ponešto otvaraju, a krik zapanjenosti već je u grlu. Marta, malo otraga i postrance, gleda Isusa kao očarana. Marija pada na koljena, ona koja se nije nikada udaljila od svog Učitelja, pada na koljena na pragu groba, jednom rukom na prsima da obuzda kucaje srca, drugom drži nehotice i grčevito jedan okrajak Isusova plašta i očito je da se trese, jer se lagano trese plašt, što uzrokuje ruka koja ga drži.

Lazar je već na pragu i ondje se zaustavlja ukočen, nijem, sličan sadrenu kipu koji ima tek glavne obrise, zato bezobličan, neka dugačka stvar, uska u glavi, uska u nogama, šira u struku…

Čini se da nešto bijeloga izlazi iz dubokog dna podzemnoga rova na vidjelo. Ispočetka je to tek mala izbočena crta, zatim se mijenja u nešto ovalnoga, onda to ovalno dobiva veće crte, duže, sve duže. I bivši mrtvac, stisnut u svojim zavojima dolazi polagano naprijed, sve vidljiviji, poput utvare, potresan, upečatljiv.

Isus se povlači, povlači, neprimjetno, ali neprestano, što onaj više dolazi naprijed. Stoga je razmak između njih dvojice uvijek jednak. Marija je prisiljena pustiti okrajak plašta, ali se ne miče s mjesta. Radost, ganuće, sve, sve je to drži prikovanom uz mjesto gdje je bila. Sve jasniji „ah“ izlazi iz grla koja su prije bila stisnuta od grčevitog iščekivanja, od jedva razgovjetnog šapata mijenja se u glas, od glasa u snažan krik.

Lazar je već na pragu i ondje se zaustavlja ukočen, nijem, sličan sadrenu kipu koji ima tek glavne obrise, zato bezobličan, neka dugačka stvar, uska u glavi, uska u nogama, šira u struku, jezovita kao sama smrt, sablasna u bijelim zavojima prema tamnoj pozadini groba. Na suncu koje ga obasjava čini se da se već tu i tamo sa zavoja cijedi trulež.

Isus snažno viče: „Odriješite ga i pustite ga da ide. Dajte mu haljine i hranu.“

„Učitelju…“, kaže Marta i možda bi htjela reći više, ali je Isus gleda netremice, vlada nad njom svojim sjajnim pogledom i kaže: „Ovdje! Odmah! Donesite jednu haljinu. Obucite ga pred svima i dajte mu jesti“, naređuje i nijednom se ne okreće da vidi tko mu je iza leđa i naokolo. Njegovo oko gleda samo Lazara, Mariju koja je blizu uskrsnuloga, ne brinući se za gnušanje što ga kod sviju izazivaju gnojni zavoji i Martu koja teško diše kao da će joj puknuti srce i ne zna bi li vikom izrazila svoju radost ili bi plakala…

Polagano se pokazuju koščata ramena, mršave ruke, rebra jedva prekrivena kožom, udubeni trbuh. I malo-pomalo kako zavoji padaju, trude se sestre, Maksimin, sluge da uklone prvi sloj prljavštine i…

Sluge se žure izvršiti nalog. Noemi otrči prva i prva se vraća s haljinama koje drži prebačene preko ruke. Neki odrješuju vezice zavoja pošto su zavrnuli svoje rukave i opasali haljine da ne taknu trulež koja curi. Marcela i Sara se vraćaju s krčazima miomirisa, a za nj ima dolaze sluge jedni s umivaonicima i vrčevima koji se puše od vrele vode, drugi s pliticama, šalicama punim mlijeka, i s vinom, voćem, pogačama namazanima medom. Uski, a vrlo dugački zavoji, čini mi se, od lana, obrubljeni s obje strane, tkani sigurno za tu porabu, odmataju se kao smoci vrpce s kakva velikog kola i gomilaju se na tlu, teški od pomasti i truleži. Sluge ih udaljuju služeći se štapovima. Počeli su od glave, ali ipak i ondje ima truleži, koja je sigurno iscurila iz nosa, iz usta, iz ušiju. Sudarij koji je bio stavljen preko lica sav je prokisao od tih iscjedaka. Od toga je uprljano i Lazarovo lice, koje se ukazuje vrlo blijedo, kost i koža, s očima koje zatvaraju pomasti što su stavljene u očne šupljine, s prilijepljenom kosom, a tako i s rijetkom bradicom prilijepljenom uz kožu.

Malo-pomalo, kako se zavoji sve više odvijaju, oslobađajući trup koji su danima stezali i kako sve više vraćaju ljudski oblik onome koga su prije činili sličnim velikoj ličinki, tako polagano pada i plahta, sindon koji je bio obavit oko tijela. Polagano se pokazuju koščata ramena, mršave ruke, rebra jedva prekrivena kožom, udubeni trbuh. I malo-pomalo kako zavoji padaju, trude se sestre, Maksimin, sluge da uklone prvi sloj prljavštine i balzama i ne prestaju dok se koža ne pokaže čistom. To postizavaju vodom koja se neprestano mijenja i koja uspješno čisti zbog mirodija koje su dodane vodi.

I Isus se njemu smiješi i suza mu se sjaji u očnom kutu, ali bez govora upravlja Lazarov pogled k nebu, a Lazar shvaća i miče usne u tihoj molitvi…

Kad su mu oslobodili lice i može gledati, Lazar upravlja svoj pogled k Isusu još prije negoli k sestrama, zaboravlja na sve i otuđuje se svemu tome što se događa gledajući svog Isusa s osmijehom punim ljubavi na blijedim ustima i svjetlucanjem suza u dubokim očnim udubinama. I Isus se njemu smiješi i suza mu se sjaji u očnom kutu, ali bez govora upravlja Lazarov pogled k nebu, a Lazar shvaća i miče usne u tihoj molitvi.

Marta misli da on želi nešto reći, a da još nema glasa pa pita: „Što mi kažeš, Lazare moj?“

„Ništa, Marta. Zahvaljivao sam Svevišnjemu.“

Izgovor je siguran, glas snažan. Ljudi ponovno izražavaju svoje čuđenje s jednim „ah!“ Već su ga oslobodili do bokova, oslobodili i očistili. I mogu ga obući u kratku tuniku, jednu vrstu potkošulje, koja prelazi slabine i pada mu na bedra. Zamole ga da sjedne da mu razvežu i operu noge. Kako se one pokazuju, tako Marta i Marija jako viču pokazujući noge i zavoje. I dok su na zavojima koji su stisnuti uz noge i na plahti koja je stavljena ispod zavoja smradni iscijedi tako obilni da stvaraju na platnima prave potočiće, noge se ukazuju sasvim zacijeljenima. Samo crveno-modričasti ožiljci pokazuju gdje je bila gangrena.

„Sretno se vratio, prijatelju moj. Mir bio s tobom i radost. Živi da ispuniš svoju sretnu sudbinu. Podigni svoje lice…“

Sav narod sve jače viče od čuđenja. Isus se smiješi i smiješi se Lazar, koji jedan hip gleda svoje ozdravljene noge, a zatim se vraća od svoje odsutnosti i gleda Isusa. Čini se kao da se ne može zasititi toga gledanja. Židovi, farizeji, saduceji, pismoznanci, rabiji, primiču se naprijed, oprezno da ne okuže svojih haljina. Gledaju sasvim izbliza Lazara. Gledaju sasvim izbliza Isusa. Ali ni Lazar ni Isus ne mare za njih. Gledaju se. A sve ostalo je ništa. Eto, Lazaru su stavili sandale. On ustaje na noge, okretan, siguran. Uzima haljinu što mu je Marta pruža, sam je oblači, vezuje pojas, uređuje si nabore. Evo ga, mršava i blijeda, ali isti u svemu.

Još pere svoje ruke i podlaktice zavrnuvši rukave. A zatim novom vodom ponovno lice i glavu, sve dok ne osjeti da je posve čist. Briše si kosu i lice, vraća ručnik sluzi i ide ravno k Isusu. Pada ničice. Ljubi mu noge. Isus se sagiba, podiže ga, pritišće ga na srce govoreći mu: „Sretno se vratio, prijatelju moj. Mir bio s tobom i radost. Živi da ispuniš svoju sretnu sudbinu. Podigni svoje lice da ti dadem pozdravni poljubac“, i ljubi ga u obraze, a Lazar mu uzvraća.

Istom pošto je iskazao poštovanje Učitelju i poljubio ga, Lazar govori sa sestrama i ljubi ih, a zatim ljubi Maksimina i Noemi koji plaču od radosti i neki od onih što mislim da su u rodbinskim vezama s kućom ili vrlo tijesni prijatelji. Zatim ljubi Josipa, Nikodema, Šimuna Revnitelja i nekoliko drugih.

Isus osobno ide k jednome sluzi koji na rukama drži posudu s hranom, uzima jednu pogaču s medom, jednu jabuku, čašu vina i pošto ih je prikazao i blagoslovio, pruža ih Lazaru da se okrijepi. I Lazar jede sa zdravim apetitom čovjeka koji se osjeća dobro. Svima se još jednom otima „ah“ od čuđenja. Čini se kao da Isus ne vidi nego Lazara, ali u stvari primjećuje sve i svakoga, pa videći da se Sadok s Elkijom, Kananijom, Feliksom, Dorasom, i Kornelijem i s drugima počinje udaljavati gestom srdžbe, kaže jakim glasom:

„Počekaj čas, o Sadoče. Moram ti kazati jednu riječ. Tebi i tvojima.“

„Eno ondje živog svjedočanstva o tome što sam Ja. Jednog dana Bog je uzeo glib i od njega napravio oblik i udahnuo mu duh životni i čovjek bi. Ja sam bio koji sam kazao: ‘Neka se načini čovjek na našu sliku i priliku’. Jer Ja sam…“

Oni se zaustavljaju s licem kao u zločinaca. Josip iz Arimateje učini jednu kretnju zgranutosti i daje znak Revnitelju da zadrži Isusa. Ali on već ide prema prkosnoj skupini i već govori glasno: „Je li ti dosta, o Sadoče, to što si vidio? Jednoga dana si mi rekao da ti je potrebno da bi vjerovao, tebi i tebi jednakima, vidjeti gdje se opet sastavio truo mrtvac, u zdravlju. Jesi li sit smrada što si ga vidio? Jesi li kadar priznati da je Lazar bio mrtav, a da je sada živ i zdrav kako godinama nije bio? Znam. Došli ste ovamo da napastujete one, da im zadate veću bol i sumnju. Došli ste ovamo tražiti mene, nadajući se da ćete me naći sakrivena u sobi umirućega. Došli ste ovamo ne iz osjećaja ljubavi i želje da počastite umrloga, nego da se osigurate da je Lazar stvarno umro i nastavili ste dolaziti likujući sve više, što je vrijeme više prolazilo. Da su stvari išle kako ste se nadali, kako ste već vjerovali da će ići, bili biste imali razloga da likujete. Prijatelj koji ozdravlja sve, ali ne ozdravlja prijatelja. Učitelj koji nagrađuje vjeru svih, ali ne vjeru svojih prijatelja iz Betanije. Mesija nemoćan pred stvarnošću jedne smrti. To je bilo ono što vam je davalo razloga da likujete. Ali eto. Bog vam je odgovorio. Nijedan prorok nije nikada mogao sastaviti ono što se raspalo, osim toga i mrtvo. Bog je to učinio. Eno ondje živog svjedočanstva o tome što sam Ja. Jednog dana Bog je uzeo glib i od njega napravio oblik i udahnuo mu duh životni i čovjek bi. Ja sam bio koji sam kazao: ‘Neka se načini čovjek na našu sliku i priliku’. Jer Ja sam Riječ Očeva. Danas sam Ja, Riječ, rekao onome što je još manje od gliba, truleži: „Živi“ i trulež se opet sastavila u tijelo, u potpuno tijelo, živo, sa srcem što kuca. Eno ga tamo, gleda vas. A s tijelom sam opet sjedinio duh koji je već danima ležao u krilu Abrahamovu. Pozvao sam ga natrag, svojim htijenjem, jer Ja mogu sve, Ja, Živi, Ja, Kralj kraljeva, kome su poslušni svi stvorovi i stvari. Što mi dakle odgovarate?“

„Zar vam još nije dosta da biste vjerovali?“

Pred njima je, visok, sijevajući od veličanstva, uistinu Sudac i Bog. Oni ne odgovaraju. On nastavlja: „Zar vam još nije dosta da biste vjerovali, da biste prihvatili neizbježno?“

„Nisi održao nego samo jedan dio obećanja. Ovo nije Jonin znak…“, kaže Sadok oštro.

„Dobit ćete i njega. Obećao sam i obećano ću ispuniti“, kaže Gospodin.

„I jedan drugi ovdje prisutan, koji čeka jedan drugi znak, dobit će ga. I pošto je pravednik, prihvatit će ga. Vi ne. Vi ćete ostati to što jeste.“

Okrene se u polukrugu i vidi Šimuna sinedrijca, sina Heli-Aninog. Gleda ga, gleda uporno. Ostavlja bez riječi one prijašnje i kad je došao licem uz lice s njim, kaže mu glasom tihim, ali prodornim: „Sreća tvoja da se Lazar ne sjeća svoga boravka među mrtvima! Što si učinio od svoga oca, o Kajine?“

Šimun bježi s krikom od straha koji se zatim mijenja u urlik kletve: „Proklet bio, o Nazarenče!“ na što Isus odgovara:

„Tvoja se kletva diže k Nebu, a s Neba je Svevišnji baca natrag na tebe. Označen si znakom, nesretniče!“

Vraća se natrag između zapanjenih, gotovo uplašenih skupina. Susreće Gamalijela koji kreće prema cesti. Gleda ga i Gamalijel gleda Njega. Isus mu kaže ne zaustavljajući se: „Budi spreman, rabi. Znak će brzo doći. Nikada ne lažem.“ (Aluzija na velikog Rabbija Gamalijela, kojemu, je prema ovom Djelu, dvanaestogodišnji Isus, za vrijeme rasprave u Hramu, obećao da će drhtati stijene i Hram, kao potvrda njegova Božanstva.)

„Istrgnuo sam grobu jednog čovjeka s jednom riječi… A s morem riječi… i s morem boli neću moći istrgnuti grijehu čovjeka, ljude, milijune ljudi.“ Sjeda i pokriva si lice rukama, potišten

Vrt se polako ispražnjuje. Židovi su zbunjeni, ali većina štrca srdžbu iz svake pore. Kad bi pogledi mogli pretvarati u pepeo, odavna bi Isus bio pretvoren u prah. Govore, raspravljaju među sobom odlazeći, već tako zbunjeni od poraza što su ga pretrpjeli da više ne znaju skrivati svrhu svoje prisutnost i ovdje pod licemjernom izlikom prijateljstva. Odlaze ne pozdravljajući ni Lazara ni sestara. Zaostaju nekoji koji su ovim čudom pridobiveni za Gospodina. Među ovima je Josip Barnaba, koji se baca na koljena pred Isusa i klanja mu se. Drugi je pismoznanac Joel od Abije, koji čini isto, prije nego i sam otputuje. Još i drugi koje ne poznam, ali koji mora da su ugledni u Betaniji. Međutim Lazar se, okružen od svojih najintimnijih, povukao u kuću. Josip, Nikodem i drugi dobri pozdravljaju Isusa i odlaze. Odlaze s dubokim pozdravima Židovi koji su stajali uz Martu i Mariju. Sluge zatvaraju vrtna vrata. Kuća se ponovo smiruje. Isus se ogledava. Vidi da dimi i da se rumeni u dnu vrta, tamo u pravcu groba. Isus, sam, uspravan nasred jedne staze, kaže: „Trulež što je vatra uništava… Trulež smrti… Ali trulež srdaca…, onih srdaca nijedna vatra neće uništiti… Ni paklena vatra. Bit će vječna… Kojeg li užasa!… Više od smrti… Više od raspadanja… I… Ali tko će te spasiti, Čovječanstvo, ako toliko voliš biti pokvareno?! Hoćeš biti pokvareno. A Ja… ja sam istrgnuo grobu jednog čovjeka s jednom riječi… A s morem riječi… i s morem boli neću moći istrgnuti grijehu čovjeka, ljude, milijune ljudi.“ Sjeda i pokriva si lice rukama, potišten.

Vidi ga jedan sluga koji prolazi. Ide u kuću. Malo zatim izlazi iz kuće Marija. Ide k Isusu, lagana kao da ne dodiruje zemlju. Prilazi mu, kaže tiho: „Rabuni, umoran si … Dođi, o moj Gospodine. Tvoji umorni apostoli otišli su u drugu kuću, svi osim Šimuna Revnitelja… Plačeš, Učitelju? Zašto…?“

„Neću više sumnjati, nikada više, Gospodine. Živjet ću od vjere. Ti si mi dao sposobnost vjerovati i u ono što izgleda nemoguće i nevjerojatno.“

Spušta se na koljena do Isusovih nogu… Promatra ga… Isus je gleda. Ne odgovara. Ustaje i kreće prema kući, a Marija ga slijedi. Ulaze u jednu dvoranu. Lazara nema tu; nema ni Revnitelja. Ali Marta je tu, sretna, preobražena od radosti. Obraća se Isusu objašnjavajući: „Lazar je otišao u kupaonicu. Da se još očisti. Oh, Učitelju! Učitelju! Što da ti rečem?“

Klanja mu se čitavim bićem. Primjećuje Isusovu tugu i kaže: „Zar si žalostan, Gospodine? Zar nisi sretan da Lazar…“ Dolazi joj sumnja: „Ah, Ti si ozbiljan sa mnom. Sagriješila sam. Istina je.“

„Sagriješile smo, sestro“, kaže Marija.

„Ne. Ti ne. Ah, Učitelju, Marija nije sagriješila. Marija je znala poslušati. Samo ja sam bila neposlušna. Ja sam poslala po Tebe jer… više nisam mogla slušati kako oni prigovaraju da Ti nisi Mesija, Gospodin… i nisam više mogla gledati ono trpljenje… Lazar Te je toliko želio… Toliko Te dozivao… Oprosti mi, Isuse.“

„A ti, Marijo, ne govoriš?“ pita Isus.

„Učitelju… ja… ja onda nisam trpjela osim kao žena. Trpjela sam jer… Marta, zakuni se, zakuni se ovdje, pred Učiteljem, da nećeš nikada, nikada reći Lazaru njegovo bunilo… Učitelju moj… potpuno sam Te spoznala, o božansko Milosrđe, u zadnjim Lazarovim satima. Oh, Bože moj! Kako si me samo ljubio Ti, Ti koji si mi oprostio, Ti Bog, Ti Čisti, Ti… ako moj brat, koji me ipak ljubi, ali koji je čovjek, samo čovjek, u dubini srca nije sve oprostio?! Ne. Krivo kažem. Nije zaboravio moju prošlost, pa kad je nemoć u umiranju otupila u njemu njegovu dobrotu koju sam ja smatrala zaboravom prošlosti, iznosio je vičući svoju bol, svoj prezir prema meni… Ah!…“ Marija plače…

„Ne plači, Marijo. Bog ti je oprostio i zaboravio. I Lazarova duša je oprostila i zaboravila, htjela je zaboraviti. Čovjek nije mogao sve zaboraviti. Pa kad je tijelo u svojem krajnjem grču zavladalo nad oslabljenom voljom, čovjek je govorio.“

„Ne srdim se zbog toga, Gospodine. To mi je poslužilo da Te više ljubim i da još više ljubim Lazara. Ali od onog časa i ja sam Te željela… jer je bilo odveć mučno misliti na Lazara koji je umro bez mira mojom krivnjom… i kasnije, kasnije kad sam vidjela da Te Židovi ismijavaju… kad sam vidjela da ne dolaziš ni nakon smrti, ni pošto sam Te poslušala nadajući se nevjerojatnome, nadajući se i onda kad se otvorio grob da Lazara primi, onda je i moj duh trpio. Gospodine, ako sam imala što ispaštati, a svakako sam imala, ispaštala sam, Gospodine…“

„Uboga Marijo! Poznajem tvoje srce. Ti si zaslužila čudo i to neka te učvrsti u tome da se znaš nadati i vjerovati.“

„Učitelju moj, odsad ću se uvijek nadati i vjerovati. Neću više sumnjati, nikada više, Gospodine. Živjet ću od vjere. Ti si mi dao sposobnost vjerovati i u ono što izgleda nemoguće i nevjerojatno.“

„Ti si moja Marta. Ali još nisi moja savršena klanjateljica. Zašto radiš, a ne promatraš? Svetije je. Jesi li vidjela?“

„A ti Marta? Jesi li ti naučila? Ne. Još ne. Ti si moja Marta. Ali još nisi moja savršena klanjateljica. Zašto radiš, a ne promatraš? Svetije je. Jesi li vidjela? Tvoja snaga, budući da je odveć okrenuta k zemaljskim stvarima, popustila je pred konstatacijom zemaljskih činjenica koje se nekada čine beznadnima. Uistinu beznadne su zemaljske stvari ako Bog u njih ne zahvaća. Radi toga je stvorenju potrebno da znade vjerovati i promatrati. Da zna ljubiti do posljednjih sila čitava čovjeka mišlju, dušom, tijelom, krvlju; ponavljam: sa svim čovjekovim silama. Hoću da budeš jaka, Marto. Hoću da budeš savršena. Nisi znala poslušati, jer nisi znala potpuno vjerovati i nadati se, a nisi znala vjerovati i nadati se jer nisi znala potpuno ljubiti. Ali Ja te odrješujem od toga. Opraštam ti, Marto. Danas sam uskrisio Lazara. Sada ti dajem jače srce. Njemu sam vratio život. Tebi ulijevam snagu da možeš ljubiti, vjerovati i nadati se savršeno. Sad budite sretne i u miru. Oprostite onima koji su vas ovih dana uvrijedili…“

„Gospodine, u tome sam ja sagriješila. Malo prije kazala sam starome Kananiji, koji ti se prošlih dana rugao: ‘Tko je trijumfirao? Ti ili Bog? Tvoje ruganje ili moja vjera? Krist je Živi, On je i Istina. Znala sam da će njegova slava još više zasjati. A ti, starče, obnovi svoju dušu ako ne želiš upoznati smrt.’“

„Dobro si kazala. Ali ne prepiri se sa zlobnima, Marijo. I oprosti. Oprosti ako me hoćeš nasljedovati… Evo Lazara. Čujem mu glas.“

„Čega se sjećaš, prijatelju, iz prošlosti? Hoću reći: od tvojih posljednjih sati?“

Doista ulazi Lazar preobučen u novo i posve obrijana lica, s kosom uređenom i mirisavom od eteričnih ulja. S njim su Maksimin i Revnitelj. „Učitelju!“ Lazar ponovno poklekne klanjajući se.

Isus mu stavlja ruku na glavu i smiješi se govoreći: „Kušnja je prošla, prijatelju moj. Za tebe i sestre. Sad budite sretni i jaki da biste mogli služiti Gospodinu. Čega se sjećaš, prijatelju, iz prošlosti? Hoću reći: od tvojih posljednjih sati?“

„Velike želje da Te vidim i velikog mira u ljubavi sestara.“

„A što ti je bilo najviše žao ostaviti dok si umirao?“

„Tebe, Gospodine, i sestre. Tebe zato što Ti ne mogu služiti, njih jer su mi pružile svoju radost.“

„Oh, ja, brate!“ uzdiše Marija.

„Ti više od Marte. Ti si mi dala Isusa i mjeru onoga što je Isus. A Isus te je dao meni. Ti si Božji dar, Marijo.“

„To si govorio i umirući…“ kaže Marija i proučava bratovo lice.

„Jer je to moja trajna misao.“

„Ali ja sam ti zadala toliko boli…“

„I bolest je zadala boli. Ali se nadam da sam po njoj ispaštao grijehe staroga Lazara i uskrsnuo, pročišćen, da bih bio dostojan Boga. Ti i ja: Dvoje uskrslih da bismo služili Gospodinu, a Marta među nama, ona koja je uvijek bila mir kuće.“

„Čuješ li, Marijo? Lazar kaže mudre i istinite riječi. Sada se Ja povlačim i ostavljam vas vašoj radosti.“

„Ne, Gospodine. Ti ostaješ. S nama. Ovdje. Ostaješ u Betaniji i u mojoj kući. Bit će lijepo…“ „Ostat ću. Hoću da te nagradim za sve što si pretrpio. Marta, ne budi žalosna. Marta misli da me rastužila. Ali moja muka nije zbog vas koliko zbog onih koji neće da se pokaju za svoj grijehe. Oni mrze sve više. Otrov im je u srcu… No… oprostimo.“

„Opraštamo, Gospodine“, kaže Lazar sa svojim blagim osmijehom… i s tom riječi završava sve.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta, „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: Marija Valtorta, „Spjev o Bogočovjeku“; Book.hr