ISUS OBJAŠNJAVA ZAŠTO Neznalice, siromasi, carinici i bludnice preteći će mnoge i ući će u kraljevstvo Božje „Posjedovat ćete Nebo, jer ste znali ljubiti Istinu…“ Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta.

Foto: www.churchofjesuschrist.org

Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Riječ Gospodnja. (Mt 21, 28-32)

Isus na Nikodemovim žitnim poljima u Jopi

Isus tu stiže u svježu zoru. Lijepa su ova plodna polja dobrog Nikodema pri ovom prvom sunčanom svjetlu. Lijepa su, unatoč toga što su mnoga polja već požnjevena i pružaju umoran izgled polja, nakon obranog žita, koje u zlatnim stogovima ili još prostrto poput trupla po tlu, čeka da bude poneseno na gumna. S njime pomriješe zvjezdasti i safirni liljani, ljubičasta lavlja usta, sitni vjenčići prženice, krhke čaške zvončića, nasmijani zrakasti vijenci kamilice i margaritele, napadni makovi i stotina drugog cvijeća, koje se je poput zvijezda, klipova, grozdova i zrakastih vjenčića smiješilo, ondje, gdje se sada žuti strnjika. Ali, za utjehu tužnoj zemlji koja je lišena žita, tu su krošnje voćaka, uvijek sve svečanije po plodovima koji rastu i bivaju obojeni preljevima boja koje u ovaj sat blistaju dijamantnom prašinom rose koju još nije ishlapilo sunce.

Oh, ne čeka on da to učini u subotnoj godini, nego uvijek čini da se udijeli siromahu od njegova žita, a tako čini i s maslinama i s vinogradima. Zato ga Gospodin blagoslivlja čudesnim urodom. Blagoslovi siromaha jesu kao rosa na sjeme i na cvijeće i čine da svako sjeme…

Težaci su već na poslu. Veseli što se bliži kraj mučnog posla žetve. Žanjući srpom, pjevaju i veselo se smiju i potiču se tko će brže i tko će vještije zamahnuti srpom i vezati snopove. Redovi i redovi dobro hranjenih težaka veselo rade za dobrog gospodara. A na rubu polja ili iza vezivača stoje djeca, udovice, starci i čekaju pabirčenje, a čekaju bez tjeskobnosti, jer znaju da će zrna biti za svih, kao uvijek »po Nikodemovoj naredbi«, kako tumači jedna udovica Isusu koji je pita: »On nadgleda«, veli ona »da se navlas ostave mnogi klasovi izvan snopova, za nas. I, ne zadovoljavajući se tolikom darežljivošću, nakon što uzme urod srazmjeran posijanom sjemenu, ostalo dijeli nama. Oh, ne čeka on da to učini u subotnoj godini, nego uvijek čini da se udijeli siromahu od njegova žita, a tako čini i s maslinama i s vinogradima. Zato ga Gospodin blagoslivlja čudesnim urodom. Blagoslovi siromaha jesu kao rosa na sjeme i na cvijeće i čine da svako sjeme daje više klasova i da nijedan cvijet ne opadne, a da se nije oplodio. Ove nam je pak godine dao znati da je sve naše, jer je godina milosti. A o kojoj to milosti govori, ne znam. Ako nije stoga, što se među nama siromasima i njegovim sretnim slugama govori, da je potajno učenik ‘Onoga’ koji se zove ‘Krist’ koji propovijeda ljubav prema siromasima, da se time pokaže ljubav prema Bogu…

Ove nam je pak godine dao znati da je sve naše, jer je godina milosti. A o kojoj to milosti govori, ne znam. Ako nije stoga, što se među nama siromasima i njegovim sretnim slugama govori, da je potajno učenik ‘Onoga’ koji se zove ‘Krist’ koji propovijeda ljubav prema siromasima, da se time pokaže ljubav prema Bogu …

Možda ga Ti poznaješ, ako si prijatelj s Nikodemom… Jer, prijatelji obično imaju isto osjećanje… Josip iz Arimateje, na primjer, velik je prijatelj s Nikodemom, pa se i o njemu govori da je prijatelj Rabija… Abb! Što sam rekla!… Neka mi Bog oprosti! Naškodila sam dvojici dobrih ove nizine!…« Žena je preneražena. Isus se smiješi i pita: »Zašto, ženo?«

»Jer… Oh, reci mi, jesi li ti pravi prijatelj Nikodema i Josipa, ili si jedan od Sinedrija, jedan od onih lažnih prijatelja koji bi naškodili dvojici dobrih kad bi bili sigurni da su prijatelji Galilejca?«

»Budi sigurna. Ja sam pravi prijatelj dvojice dobrih. Ali, ti, ženo, znaš mnoge stvari! Kako ih znaš?«

“Jer mi, ako i ne poznamo Krista, ljubimo Ga, jer On jedini ljubi i uči da treba ljubiti…”

»Ah, svi ih mi znamo. Medu vrhovima, mržnja. Medu nižima, ljubav. Jer mi, ako i ne poznamo Krista, ljubimo Ga, jer On jedini ljubi i uči da treba ljubiti. I strepimo za Njega… Tako su podmukli ti Židovi, farizeji, pismoznanci i svećenici!… Ali, ja sam ti na sablazan… Oprosti! Ženski jezik ne zna šutjeti. Ali, to je zato što nam od njih proizlazi svaka bol, od mogućnika koji nas tlače bez milosrđa i koji nam nameću postove, koji nisu Zakonom propisani, nego su nametnuti, jer moraju naći novaca da plate sve desetine što su ih oni, bogati, nametnuli siromasima. I zato je sva nada u Kraljevstvu onoga Rabija koji, ako je tak

Njegovo Kraljevstvo, ženo, nije od ovoga svijeta. On neće imati ni kraljevskih dvorova, ni vojnika. Neće nametati ljudskih zakona. Neće dijeliti novaca, nego će učiti bogatije da to čine. Tako će siromasi naći, ne dvojicu ili desetoricu ili stotinu prijatelja među bogatima, nego svi oni koji vjeruju u Učitelja, ujedinit će svoja dobra, da pomognu braću koji dobara nemaju. Jer…

»Njegovo Kraljevstvo, ženo, nije od ovoga svijeta. On neće imati ni kraljevskih dvorova, ni vojnika. Neće nametati ljudskih zakona. Neće dijeliti novaca, nego će učiti bogatije da to čine. Tako će siromasi naći, ne dvojicu ili desetoricu ili stotinu prijatelja među bogatima, nego svi oni koji vjeruju u Učitelja, ujedinit će svoja dobra, da pomognu braću koji dobara nemaju. Jer, od sada unaprijed neće čovjek čovjeka nazivati „bližnjim“, nego „bratom“ u imenu Gospodnjem.«

»Oh!…« Žena je zapanjena snivajući to vrijeme ljubavi. Ona miluje svoju djecu, smiješi se, zatim podiže glavu i kaže: »Osiguravaš li me da nisam naškodila Nikodemu… govoreći s Tobom? Ono mi je došlo tako spontano… Tvoje oči su tako blage!… Tako je vedar tvoj izgled!… Ne znam… Osjećam se sigurnom kao da mi je blizu Božji anđeo. Zato sam govorila…«

»Nisi naškodila. Budi sigurna. Dala si, dapače, mome prijatelju veliku pohvalu zbog koje ću ga i ja pohvaliti i bit će mi draži nego ikada… Jesi li ti iz ovih krajeva?«

»O, ne, Gospodine. Ja sam između Lide i Betegona. Ali, kad ti treba pomoć prevaljuje se, gospodine, i dugi put. Još su duži mjeseci zime i gladi…«

»Još duža od života je vječnost. Treba se brinuti za dušu kako se brineš za tijelo i trčati onamo gdje su riječi života.«

»Još duža od života je vječnost. Treba se brinuti za dušu kako se brineš za tijelo i trčati onamo gdje su riječi života.«

»To činim s učenicima Rabi Isusa, onoga dobroga, znaš? Jedinog dobrog od tolikih Rabija koje imamo.«

»Dobro činiš, ženo«, kaže Isus smiješeći se, ali dajući znak Andriji i Jakovu Zebedejevu, koji su s njime dok su drugi pošli prema Nikodemovoj kući, da ne bi učinili čitav metež označujući ženi da je Rabi Isus onaj koji s njom govori.

»Sigurno da radim dobro. Hoću da budem bez grijeha, a posebno onoga da Ga nisam ljubila i vjerovala u Njega… Kažu da je On Krist… Ja ga ne poznam, ali hoću da vjerujem, jer mislim da će zlo stići one koji ga ne budu htjeli prihvatiti kao takvog.«

»Ako su njegovi učenici u zabludi?« iskušava Isus.

»Ne može biti, Gospodine. Odveć su dobri, ponizni i siromašni, da bi se moglo o njima misliti da su sljedbenici nekoga koji nije svet. A zatim govorila sam s onima koje je On ozdravio. Nemoj griješiti da ne vjeruješ u Njega. Naškodio bi duši… Konačno… mislim, kad bismo i svi bili prevareni i kad On ne bi bio obećani Kralj, sigurno je svet i prijatelj Božji, kad govori one riječi i ozdravlja duše i tijela… A poštovati dobre uvijek je dobro.«

Vratimo Bogu njegov kruh dajući ga njegovoj nesretnoj djeci. I uvjeravam vas da će dogodine biti još obilnija, tisuću posto obilnija žetva, jer je On rekao: „Mjera nabijena dat će se u krilo vaše“

»Dobro si rekla. Ustraj u svojoj vjeri… Eno, tamo Nikodema…«

»Da. S učenicima Rabija. Oni, naime, na poljima evangeliziraju žeteoce. I jučer smo mi jeli njihov kruh.«

Nikodem, međutim, s podvezanom haljinom, dolazi naprijed, a da nije spazio Učitelja i daje naredbu da ne dižu ni jednog klasa od onoga što je požnjeveno: »Za nas imamo kruha. Dajmo dar Božji onome koji ga nema. I dajmo ga bez bojazni. Moglo nam je žito biti uništeno od zakašnjelog leda. Nije se izgubilo nijedno sjeme. Vratimo Bogu njegov kruh dajući ga njegovoj nesretnoj djeci. I uvjeravam vas da će dogodine biti još obilnija, tisuću posto obilnija žetva, jer je On rekao: „Mjera nabijena dat će se u krilo vaše“.«

Težaci, odani i veseli, slušaju svoga gospodara s odobravanjem. A Nikodem, od jednoga polja do drugoga, od jedne čete do druge, ponavlja svoje dobro naređenje. A Isus, polusakrit među trstikama blizu jarka na međi, odobrava i smiješi se. Sve se više smiješi što se Nikodem više približava, te je susret i iznenađenje neminovno. Evo ga, gdje preskače malen jarak da prijeđe na druga polja… I evo ga, gdje ostaje kao skamenjen pred Isusom koji mu pruža ruku. Konačno nalazi riječ: »Učitelji sveti, kako Ti, blaženi, do mene?«

»Da te upoznam, ako bi to još bilo potrebno iz riječi najistinitijih svjedoka, ovih koje ti nagrađuješ…«

Pred koji čas sam bio ‘Putnik’ koji ulijeva pouzdanje… Još me takva gledajte. I ljubite me bez straha…

Nikodem se baca na koljena i prigiblje se do tla, na koljenima su i učenici kojima je na čelu Stjepan i Josip iz brdskog Emausa. Težaci su shvatili, shvatili su i siromasi i svi su poklekli na zemlju klanjajući se u začuđenju.

»Ustajte! Pred koji čas sam bio ‘Putnik’ koji ulijeva pouzdanje… Još me takva gledajte. I ljubite me bez straha. Nikodeme, poslao sam ti desetoricu koji nedostaju tvojoj kući…«

»Prenoćio sam vani da nadgledam hoće li biti izvršen jedan moj nalog…«

»Da. Zbog tog naloga Bog te blagoslivlja. Koji ti je glas rekao da je ovo godina milosti, a ne, na primjer, sljedeća godina?«

»…Ne znam… i znam… Nisam prorok. Ali, nisam ni bezuman. I s mojim razumom ujedinilo se je Nebesko Svjetlo. Učitelju moj, htio sam da siromasi uživaju darove Božje, dok je Bog još među siromasima… A nisam se usudio nadati, da ću te imati kod sebe i da tako daš ugodan okus i posvećujuću moć ovom mojem žitu, mojim maslinama, vinogradima i voćnjacima koji će pripadati siromašnoj djeci Božjoj, mojoj braći… Ali, sada kad si tu, podigni svoju blagoslovljenu ruku i blagoslovi, da s tjelesnom hranom siđe na one koji je blaguju i svetost koja iz tebe izlazi i ižaruje.«

»Da, Nikodeme, to je opravdana želja koju nebo odobrava«, i Isus raširi ruke za blagoslov.

»Oh, počekaj da pozovem težake«, i zviždaljkom zazviždi triput.

Oštar zvižduk širi se mirnim zrakom i izazove strku žetelaca, paljetkara, znatiželjnika, sa svih strana. Malo mnoštvo…

Isus širi ruke i kaže: »Po snazi Gospodnjoj, po želji njegovog sluge, milost zdravlja duha i tijela neka siđe na svako zrno, na svaku bobicu, maslinu ili plod i neka usreći i posveti one koji se njima budu hranili dobrim duhom, bez požuda i mržnja i sa željom da služe Gospodinu pokoravajući se njegovoj božanskoj i savršenoj Volji.«

»Tako neka bude«, odgovaraju Nikodem, Andrija, Jakov i drugi učenici.

»Tako neka bude«, opetuje malo mnoštvo ustajući na noge, jer su svi bili pokleknuli da prime blagoslov.

»Zaustavi posao, prijatelju. Želim govoriti ovima.«

»Dar na dar. Hvala za njih, Učitelju!«

Približi se prvome i reče: „Sine moj, dođi danas i radi u vinogradu svoga oca“. Ali, sin, ponešto rastresen svjetovnim stvarima, bojeći se pokazati u odijelu sluge – Sotona se služi ovim obmanama da odvrati od Dobra – bojeći se poruga i možebitnih odmazda od strane očevih neprijatelja koji se nisu usudili dignuti ruke na oca, ali bi prema sinu imali manje obzira, odgovorio je: „Ne idem. Nije me volja“

Idu u hladovinu gustog voćnjaka i čekaju da dođu desetorica poslanika u kuću, koji žure zadahtani i razočarani što nisu našli Nikodema. Zatim, Isus govori: »Mir Vama! Svima vama, koji ste oko Mene. Želim iznijeti jednu prispodobu. Svaki neka za sebe uzme onu pouku i onaj dio koji njemu više odgovara. Čujte! Neki čovjek imao dva sina. Približi se prvome i reče: „Sine moj, dođi danas i radi u vinogradu svoga oca“. To je bio velik znak časti od očeve strane. On je smatrao da je sin sposoban raditi ondje gdje je do tada radio otac. Znak da je od sina vidio dobru volju, postojanost, sposobnost, iskustvo i ljubav prema ocu. Ali, sin, ponešto rastresen svjetovnim stvarima, bojeći se pokazati u odijelu sluge – Sotona se služi ovim obmanama da odvrati od Dobra – bojeći se poruga i možebitnih odmazda od strane očevih neprijatelja koji se nisu usudili dignuti ruke na oca, ali bi prema sinu imali manje obzira, odgovorio je: „Ne idem. Nije me volja“. (Ne zanima me…)

Prvi sin, s obzirom da je imao ispravan duh, nakon prvoga časa slabosti i otpora u napasti, pokajao se što je ozlovoljio oca i pošao je u vinograd, ne govoreći ništa i radio je čitav dan od jutra do kasne večeri i zatim se je vratio zadovoljan svojoj kući smirena srca da je ispunio dužnost. Drugi, pak, sin, lažljiv i slab, izašao je, doista, iz kuće, ali se zatim izgubio mjestom beskorisno posjećujući moćne prijatelje…

Otac je onda pošao drugome sinu i rekao mu isto što i prvome. Drugi sin odmah odgovori: „Da, oče. Idem odmah“. Ali, što se dogodi? Prvi sin, s obzirom da je imao ispravan duh, nakon prvoga časa slabosti i otpora u napasti, pokajao se što je ozlovoljio oca i pošao je u vinograd, ne govoreći ništa i radio je čitav dan od jutra do kasne večeri i zatim se je vratio zadovoljan svojoj kući smirena srca da je ispunio dužnost. Drugi, pak, sin, lažljiv i slab, izašao je, doista, iz kuće, ali se zatim izgubio mjestom beskorisno posjećujući moćne prijatelje od kojih se nadao imati koristi. Govorio je u svom srcu: „Otac je star i ne izlazi iz kuće. Reći ću da sam ga poslušao i on će to vjerovati…“

Kad dođe večer i za njega i kad se vratio kući, ocu je jasno govorio njegov izgled umoran od nerada, njegovo nezgužvano odijelo i nesiguran pozdrav ocu, koji je sve promatrao uspoređujući s prvim sinom. A prvi se sin vratio umoran od posla, zaprljan, raščupan, ali vedar, iskrena ponizna pogleda, dobar, ne želeći se hvaliti da je ispunio dužnost, htio je ipak reći ocu: „Ljubim te. Istinski te ljubim, toliko da sam, zato da te razveselim, nadvladao napast“. Otac obujmi umorna sina i kaže: „Blagoslivljam te, jer si shvatio ljubav“.

Sveti su oni koji, priznajući da Bog čini dobro sve što čini, primaju Poslanika Božjega i slušaju njegovu riječ da bi što bolje izvršili ono što Otac hoće, ti su ‘sveti i dragi’ Svevišnjemu

I zaista, što vam se čini ? Koji je od dvojice pravo ljubio? Bez sumnje ćete reći: „Onaj koji je izvršio očevu volju“. A koji je izvršio: prvi ili drugi sin?«

»Prvi«, složno odgovori mnoštvo.

»Prvi. Da. Također, u Izraelu, a i vi se na to žalite, nisu pred očima Božjim sveti oni koji govore: „Gospodine, Gospodine“, udarajući se u prsa, a nemajući u srcu pravog kajanja za grijehe, nego im srce postaje sve tvrđe; nisu sveti oni koji ističu pobožne obrede da bi ih drugi nazivali svetima, a u sebi su bez ljubavi i pravednosti; nisu pred Bogom sveti oni koji se stvarno opiru ‘Volji Boga’ koji Me je poslao i protive joj se kao da bi bila volja Sotone i to im neće biti oprošteno: svi ovi nisu pred očima Božjim sveti. Sveti su, naprotiv, oni koji, priznajući da Bog čini dobro sve što čini, primaju Poslanika Božjega i slušaju njegovu riječ da bi što bolje izvršili ono što Otac hoće, ti su ‘sveti i dragi’ Svevišnjemu.

Zaista, zaista vam kažem: neznalice, siromasi, carinici i bludnice preteći će mnoge koji se nazivaju „učiteljima“, „mogućnicima“, „svetima“ i ući će u kraljevstvo Božje. I to će biti pravedno

Zaista, zaista vam kažem: neznalice, siromasi, carinici i bludnice preteći će mnoge koji se nazivaju „učiteljima“, „mogućnicima“, „svetima“ i ući će u kraljevstvo Božje. I to će biti pravedno. Jer, došao je Ivan Izraelu, da ga povede na put Pravednosti, a premnogi od Izraela nisu mu vjerovali, oni od Izraela koji se nazivaju „učenima i svetima“, nego su mu povjerovali carinici i bludnice. Pa sam došao Ja, a učeni i sveti ne vjeruju mi, nego mi vjeruju siromasi, neznalice i grešnici. Tvorio sam čudesa, pa ni čudesima se nije vjerovalo, niti se kaju što mi nisu vjerovali. Zamrziše, štoviše, na Mene i na one koji Mene ljube. Pa, dobro. Ja kažem: „Blaženi oni koji znaju vjerovati u Mene i vršiti ovu volju Gospodinovu u kojoj je vječno spasenje.“

Došao je Ivan Izraelu, da ga povede na put Pravednosti, a premnogi od Izraela nisu mu vjerovali, oni od Izraela koji se nazivaju „učenima i svetima“, nego su mu povjerovali carinici i bludnice. Pa sam došao Ja, a učeni i sveti ne vjeruju mi, nego mi vjeruju siromasi, neznalice i grešnici. Tvorio sam čudesa, pa ni…

Povećajte svoju vjeru i budite postojani. Posjedovat ćete Nebo, jer ste znali ljubiti Istinu. Idite. Bog bio uvijek s vama.«

Blagoslivlja ih i otpušta i zatim, tik do Nikodema, ide prema učenikovoj kući da u njoj ostane dok je sunce prejako…

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus