Foto: Shutterstock
Ime mi je Slavko. Iz Osijeka sam, 60 mi je godina. Nakon dugog kolebanja, odlučio sam posvjedočiti kako me je Gospodin na čudesan način dotakao i promijenio nakon mnogih desetljeća hladnog i mlakog odnosa prema njemu.
Oduševljen Bogom
Potječem iz sela pored Osijeka; u kojem sam kao dijete, kod bake proveo svaki školski praznik. Moji su roditelji, poput većine radničkih obitelji, bili ‘obični’, tradicionalni vjernici. Od najranijeg djetinjstva moje je srce silno gorjelo za vjeru i Boga. U mjestu moga djetinjstva djelovali su oci isusovci: oni su narod silno oduševljavali za vjeru. Bilo je mnogo duhovnih zvanja, muških i ženskih (sedam ili osam bogoslova; 11 časnih sestara – među kojima i dvije moje tete). Svaku smo večer molili u crkvi krunicu, klečeći. Ponekad sam i ministrirao. Svetu misu sam uvijek pozorno slušao. Još kao mali dječak, često sam odlazio u posjet našim časnama i bogoslovima u Đakovo. Nisam propuštao ni jedno sveto ređenje, mladu misu, proštenja, ministrantske dane. Sve me je to silno oduševljavalo. U živom sjećanju ostao mi je kip Isusa na vrhu samostanskog stubišta, koji sam doživljavao živim.
Moja je baka bila veoma društvena, pobožna i načitana žena. Svetu misu nije nikad propuštala a krunica joj je bila društvo do kraja života. Kod nje su godinama odsjedali svećenici. Bila je pretplaćena na vjerske časopise koje sam odmalena listao i čitao; posebno me je oduševljavala, i dugo bih promatrao prelijepu sliku Isusa raširenih ruku na poleđini jednog Glasnika Srca Isusova i Marijina (oltarna slika iz Palmotićeve).
Tako se u meni, još od najranijeg djetinjstva, rodila jaka želja za duhovnim zvanjem. Po prirodi sam bio prilično miran i tih. Otac mi je bio veoma strog i bez imalo osjećaja za bilo što duhovno (bio je inače dobar čovjek i vrhunski majstor u svojoj struci).
Na stranputici
Kad je došlo vrijeme za srednju školu, roditelji, osobito otac, nisu htjeli ni čuti za moju želju za sjemeništem. Upisao sam srednju školu, koju mi je otac odabrao, i pohađao ju bez volje. Moja posljednja šansa bila je teta u samostanu, kojoj sam bio veoma privržen. No, upravo te zime stigla mi je vijest da je neočekivano napustila svoje zvanje. Bio je to za mene strašan šok i velika sablazan. Osjećao sam se kao da su mi potonule sve lađe. Pao sam razred, razočarao se u sve i osjećao se izgubljeno i tužno. Povukao sam se u sebe i nikome se nisam povjeravao. Prema roditeljima sam osjećao veliku odbojnost, gotovo mržnju. U 18. godini došao sam u doticaj s jogom. Nekoliko sam se godina bavio njome, oduševljen nečim novim i nepoznatim. U Crkvu sam potpuno prestao ići a Isusa sam izbacio iz svoga života. Osjećao sam se prazno i često sam, bez razloga, gorko plakao. Tek jedna mlada misa poslije vojske, na koju sam otišao nevoljko, ponovno me je privukla Crkvi. Postao sam samo mlaki kršćanin kojega su više zanimali crkveni obredi, glazba i druge izvanjske stvari nego Riječ Božja. Promatrajući me sa strane, netko je mogao pomisliti da sam jako dobar kršćanin.
Mladost mi je prolazila prilično otužno. Velika utjeha i ohrabrenje bila mi je dobra prijateljica koja je u sedamnaestoj godini života teško stradala i živjela kao paraplegičar.
Dio slobodnog vremena, desetak sam godina darovao starim, bolesnim i umirućim sestrama u samostanu u svome susjedstvu obavljajući sitne popravke. Rado sam godinama odlazio i ocima isusovcima i ondje radeći na održavanju. Svoju intimu i svoje muke duboko sam skrivao ne povjeravajući se nikome.
Oženio sam se u srednjim tridesetima. Živim u lijepom i sretnom braku sa suprugom, i troje djece. Do prije koju godinu naš vjerski život bio je mlak i površan, kao kod većine ljudi koji su redovito u crkvi. U crkvu sam uvijek odlazio prepun svakojakih briga a iz nje se vraćao prazan. Molitva mi je bila kratka i rastresena. Bio sam uvjeren da se ona ionako nikad ne uslišava. Nakon rata ostao sam bez posla i kao civilni invalid. Privatni poslovi koje bih započeo uvijek bi propali. Zbog materijalne oskudice, troje male djece i velike nesigurnosti, počinili smo veliko zlo – pobačaj.
Prije deset godina pogodio me teški infarkt. I tu je sve počelo…
Čudesan preokret
Gospodin je dopustio infarkt, tu tešku kušnju da me spasi od sigurne propasti. Moje zlo počeo je pomalo okretati na dobro. Infarkt mi je postao blagoslov, a da toga nisam bio svjestan. Oporavljajući se u toplicama, svako sam jutro započinjao svetom misom i pričešću. U svakodnevnim i čestim šetnjama u prekrasnoj prirodi, konačno sam počeo iskreno moliti, meditirati i razmišljati o svome životu.
Tada su se u našoj obitelji počeli učestalo pojavljivati sve veći problemi s djecom. Supruga je čula za fra Ivu Pavića, pa smo otišli u Šurkovac, na karizmatski susret. Nakon krštenja u Duhu i drugih molitava, počele su mi se događati čudesne stvari. Misna čitanja su me otada počela silno zanimati, kao da ih čujem prvi put. Svetu pričest sam počeo doživljavati tako duboko da sam se s nje vraćao sav ganut i ponekad sa suzama. Počeo sam redovito čitati Bibliju, psalme, duhovnu literaturu, osobito knjige našega brata Josipa Lončara i časopis Book. U meni se javila silna želja da svima govorim o dobroti Božjoj, o Isusu. Počeo sam doživljavati čudesne vizije i snove. Jednom riječju, Duh Sveti me dohvatio, prodrmao i počeo mijenjati.
Izvanredan dar Duha Svetoga
Prije gotovo četiri godine, na sam blagdan imena Isusova, uhvatio me iznenada čudan nemir. Hodajući po sobi, kao slučajno sam dohvatio bijelu knjižicu naziva Molite s vjerom i ljubavlju. Već na prvoj stranici privukao me tekst pod naslovom: „Već vjekovima me ljudi nazivaju Isus i uvijek s tako malo ljubavi“. Bio sam iznenađen i oduševljen saznanjem što zapravo znači Ime Isusovo, i kakvu ima silnu snagu. Tome tekstu često sam se vraćao tijekom cijele te godine. Od onog karizmatskog susreta molitva mi je postala draga, i sastavni dio moga dana. Najradije bih molio kasno navečer, vani, u tišini, šećući vrtom. Dok bih promatrao nebeski svod iznad sebe, osjećao bih blizinu Božju i divio se čudesnim djelima njegovih ruku. Slavim ga, zahvaljujem mu i prikazujem mu svoj život. Nakon četrdesetak godina, počeo sam moliti krunicu. Ona mi je svakodnevna potreba i radost.
Godinu dana nakon toga (3. siječnja 2011. oko ponoći) ponovno na sam blagdan Imena Isusova, ništa ne sluteći, pošao sam u spavaću sobu. Supruga je zaspala uz TV i ostala ondje spavati cijelu noć. Izmolio sam svoje molitve i, još uvijek potpuno budan, žmireći, i ležeći na svojoj desnoj strani, osjetio snažnu potrebu još neko vrijeme ostati u molitvi s Isusom. U sebi sam spontano, iskreno počeo šaputati Isusu: „Isuse, oprosti mi što sam prema Tebi toliko puta bio grub, nepravedan, drzak, gurao Te iz svoga života, okrivljavao te za svoje neuspjehe, zanemarivao Te… Oprosti, Isuse! Volim Te, Isuse!“ I nastavio sam: „Isuse, Ti si moj Spasitelj i Otkupitelj! Isuse, Ti si moj Gospodin i Gospodar! U tome trenutku, na jastuku pored mog, odjednom se, iznenada, stvorila živa ljudska glava – svojim je lijevim obrazom bila prislonjena uz moj desni obraz. Bio je to živi, ljudski, topli obraz. Na svome sam licu osjetio topli ljudski dah; usne kao da su nam bile udaljene tek koji centimetar. Moja desna ruka počivala je na živim ljudskim prsima koja su se nadimala, disala ritmom nešto bržim od mog. Nisam osjetio nikakav strah. Tek kao da sam htio zastati s molitvom, ali taj Netko kao da me blago poticao da samo nastavim. I nastavio sam dok mi se jezik malko zaplitao: „Isuse, Ti si moj prijatelj!, Isuse, Ti si moj učitelj!, Isuse, Ti si moj brat!, Isuse, Ti si moje najveće blago!“
Za nekoliko trenutaka glava pored mene je nestala. Bio sam posve budan. Otvorio sam oči što do tog trenutka nisam htio, mogao ili smio. Bio sam potpuno zatečen i zbunjen. Sat je pokazivao 12:30. Ustao sam i neko vrijeme hodao po sobi. Ponovno sam legao, sada na leđa, zatvorenih očiju, glave prepune misli. Odjednom, kroz tijelo mi je prošla kao neka blaga struja. Nad mene se netko nadvio, stavio ruke na jastuk oko moje glave i svoj desni obraz prislonio uz moj lijevi. To je trajalo tek nekoliko trenutaka a zatim je nestalo. Ponovno sam otvorio oči. U sobi sam bio sâm. Glava mi je bila prepuna misli. Bio sam zbunjen i zatečen. Odjednom, kroz roj mojih misli, potpuno neovisno o njima, iznenada se pojavila riječ – misao koja se ponavljala pet-šest puta: „nedostojan, nedostojan … nedostojan“. Satima nisam sklopio oči.
„Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje“
Bio je to Gospodin! Shvatio sam. Isus je zaista živi Bog i čovjek od krvi i mesa, toplog ljudskog obraza, i daha, čije srce kuca i čija se prsa nadimaju i dišu. Dao mi je do znanja da nisam dostojan toga čudesnoga događaja, da ga nisam ničim zaslužio, ponajmanje svojim, grešnim životom i mlakošću prema Njemu. Bio je to izvanredan dar Duha Svetoga, bez kojega se ništa ne događa.
Odmah mi je na pamet došla Isusova prispodoba o dobrom pastiru koji ostavlja 99 ovaca i strpljivo traži onu stotu, odlutalu. Ja sam bio ta odlutala ovca koju je Pastir strpljivo čekao punih 40 godina. Mislim da se cijelo Nebo toga časa radovalo što se jedna izgubljena i tvrdokorna ovca konačno našla na ramenima Dobroga Pastira. Isus me nikad ni nije napuštao. Toliko je dugo čekao ono moje iskreno „oprosti“ i „volim Te, Isuse“.
Nekoliko dana nakon toga, otišao sam na temeljitu, „životnu“ ispovijed i iskreno, u suzama rasteretio svoju dušu.
Prošlo je otada, evo gotovo tri godine. Taj veliki događaj ostavio je dubok trag u mome životu. Svakodnevno mi je u mislima. Ne mogu se nadiviti neizmjernoj Isusovoj ljubavi za svakoga od nas. Preskupo smo plaćeni i dragocjeni u njegovim očima. Ne odriče se nikad ni najtežeg grješnika.
Tek sada shvaćam kako nam je Isus bliz u Euharistiji. S velikom nas čežnjom očekuje svake nedjelje da bi nam se tako čudesno darovao, zagrlio nas kao svoje najdraže prijatelje. A mi smo najčešće prema njemu potpuno ravnodušni i hladni.
Zar mogu i smijem nakon ovih čudesnih događaja i darova ikada više prema svome Gospodinu, prijatelju i bratu – Isusu – biti mlak i ravnodušan?
Ozdravljenje od tuge
U rujnu 2013. godine, na karizmatskome susretu u Osijeku, voditelj susreta, Josip Lončar, rekao je nakon molitve za ozdravljenje između ostaloga da jedna osoba ozdravlja nakon 43 godine tuge. Ta sam osoba bio ja!
Zato iskreno i od srca kličem: „Neizmjerna hvala i slava našemu Gospodinu Isusu!
Posvjedočio Slavko (Ostali podaci poznati uredništvu)
