ISUS I SAMARIJANKA „Došao sam ti dati novu hranu, koja će ti oduzeti mučninu i umor“

„Daj mi piti!“; foto: www.churchofjesuschrist.org

III. korizmeni tjedan (godina A), 15. ožujka 2020.
Iv 4, 5-42
Izvor vode koja struji u život vječni.

»Ja ću se zaustaviti ovdje. Pođite u grad, kupite što treba za jelo. Ovdje ćemo jesti.«

»Zar ćemo svi ići?«

»Da, Ivane. Dobro je da ste zajedno.«

»A ti? Ostaješ sam… Samaritanci su…«

»Neće biti najgori među neprijateljima Kristovim. Idite, idite. Ja ću moliti čekajući vas. Za vas i za ove.«

Iznenađena, miče koprenu da vidi tko je taj čovjek koji tamo sjedi. Isus se…

Učenici idu nerado i tri do četiri puta se okreću da vide Isusa, koji je sjeo na nizak zidić izložen suncu, pokraj niskog i širokog grla jednog velikog zdenca, gotovo cisterne, toliko je širok. Vjerojatno ga ljeti zasjenjuju velika stabla, koja su sada bez lišća. Voda se ne vidi, ali tlo kraj zdenca pokazuje jasne znakove zagrabljene vode, s malenim lokvama ili kolutima koje su ostavile mokre posude. Isus sjedne i meditira u svojoj običnoj pozi, laktovima naslonjen na koljena s rukama sklopljenima naprijed, tijelom malo pognut i glavom prignut prema zemlji. Zatim, osjeća kako ga drago sunašce grije, pa povlači ogrtač s glave i s leđa, ali ga ipak još drži skupljena u krilu. Podiže glavu da se nasmiješi jatu svadljivih vrabaca, dok se svađaju oko velikog komada sredine kruha koji je neka osoba izgubila pokraj zdenca. Ali vrapci bježe jer se približava k zdencu jedna žena s praznom amforom koju lijevom rukom drži za jednu ručicu, a desnom rukom, iznenađena, miče koprenu da vidi tko je taj čovjek koji tamo sjedi.

Isus se smiješi toj ženi od trideset pet do četrdeset godina, visokoj, jako izraženih crta, ali lijepih. To je tip za koji bismo mi kazali da je gotovo španjolski zbog maslinasto-blijede boje, usana vrlo žive boje i poprilično debelih, očiju krupnih gotovo prekomjerno velikih i crnih ispod vrlo gustih obrva i crnih pletenica koje se vide kroz laku koprenu. I lijepi oblici, izrazito su istočnjačkog tipa, malo izazovni kao u arapskih žena. Obučena je u šareno prugastu tkaninu, čvrsto stegnutu u pasu, nategnutu na bokovima i na oblim prsima, a koja onda visi s nekim obrubom njišući se u valovima sve do zemlje. Mnogo ima prstenja i narukvica na punašnim i crnomanjastim rukama i na zapešćima ispod lanenih rukava. O vratu teška ogrlica na kojoj vise medalje, rekla bih amuleti, jer ih ima svih oblika. Teške naušnice spuštaju se sve do vrata i blistaju ispod koprene.

»Mir s tobom, ženo. Hoćeš li mi dati da se napijem? Dugo sam hodao pa sam žedan.«

»Zar ti nisi Židov? I tražiš da se napiješ od mene, Samaritanke. Što se, dakle, dogodilo? Jesmo li opravdani, ili ste vi propali? Sigurno se zbio neki veliki događaj, kad Židov…

»Zar ti nisi Židov? I tražiš da se napiješ od mene, Samaritanke. Što se, dakle, dogodilo? Jesmo li opravdani, ili ste vi propali? Sigurno se zbio neki veliki događaj, kad Židov govori ljubazno sa Samaritankom. Ipak bih ti morala reći: „Ne dam ti ništa“, da na tebi kaznim sve nepravde koje su nam Židovi vjekovima činili.«

»Dobro si kazala. Dogodio se veliki događaj. I zbog njega su se mnoge stvari izmijenile i još više će se mijenjati. Bog je poklonio velik dar svijetu i zbog njega su se izmijenile mnoge stvari. Kad bi ti poznavala taj dar Božji i tko je Onaj koji ti kaže: „Daj mi da se napijem“, možda bi ti sama molila od Njega da piješ, a On bi ti dao žive vode.«

»Živa voda je u žilama zemljinim. Ovaj zdenac je ima. Ali je naš.«

Žena je podrugljiva i drska.

»Voda je Božja. Onako kako je dobrota Božja, kako je i život Božji. Sve je vlasništvo jednoga jedinog Boga, ženo. I svi ljudi dolaze od Boga: Samaritanci kao i Židovi. Nije li ovaj zdenac onaj Jakovljev zdenac? A zar Jakov nije glava našeg plemena? Ako nas je potom jedna zabluda razdijelila, to ne mijenja podrijetlo.«

»Naša zabluda, zar ne?« pita žena agresivno.

»Ni naša ni vaša. Zabluda jednoga koji je izgubio smisao za ljubav i pravednost. Ja te ne vrijeđam i ne vrijeđam tvoj rod. Zašto ti želiš biti ta koja vrijeđa?«

»Ti si prvi Židov kojega čujem da tako govori. Ostali… Ali, zdenac, da to je onaj Jakovljev i ima tako obilnu i tako bistru vodu da ga mi iz Sihara volimo više negoli druge studence. Ali je vrlo dubok. Ti nemaš ni amfore ni mijeha. Kako bi, dakle, mogao zagrabiti za me žive vode? Jesi li veći od Jakova, našega svetog patrijarha, koji je našao ovu obilnu žilu za sebe, za svoju djecu i za svoja stada i ostavio nam ga kao svoju uspomenu i dar?«

»Kako? Ne razumijem. Jesi li čarobnjak? Kako čovjek može postati studenac?«

»Ti si to kazala. Ali tko pije od ove vode, opet će ožednjeti. Ja naprotiv imam takvu vodu od koje onaj tko je bude pio, neće više osjećati žeđ. Ali, ona je samo moja. A Ja ću je dati onome tko je bude tražio od Mene. I doista ti kažem, tko bude imao vodu koju ću mu Ja dati, napit će se zauvijek i neće više žeđati, jer će moja voda postati u njemu izvorom sigurnim, vječnim.«

»Kako? Ne razumijem. Jesi li čarobnjak? Kako čovjek može postati studenac? Deva pije i stvara zalihu vode u velikom trbuhu. Ali je potom potroši, a ne traje joj za cijeli njezin život. A Ti kažeš da tvoja voda traje za cijeli život?«

»Još više: izvirat će sve do vječnoga života. Izvirat će u onome koji je pije sve do vječnog života i davat će klice vječnog života. Jer ona je vrelo spasenja.«

»Daj mi te vode, ako je istina da je imaš. Ja se umaram dolazeći dovde. Imat ću je i neću više žeđati i nikad neću oboljeti ni ostarjeti.«

»Zar se samo od toga umaraš? Ne od drugoga? I zar ne osjećaš potrebe nego samo da zagrabiš kako bi se napila, za tvoje bijedno tijelo? Razmisli. Postoji nešto što je vrijednije od tijela. A to je duša. Jakov nije dao samo vodu iz zemlje sebi i svojima. Nego se pobrinuo da sebi i drugima da svetost, Božju vodu.«

»Kažete nam: pogani, vi… Ako je istina što vi kažete, mi ne možemo biti sveti…«

Žena je izgubila obijestan i podrugljiv ton, pokorena je i malo zbunjena.

»Pa zašto onda ne živiš barem kao kreposna poganka?« »Gospodine!…« »Jest. Možeš li to poreći? Idi, pozovi svoga muža i s njime se vrati ovamo.« »Nemam muža…«

»I poganin može biti krepostan. A Bog, koji je pravedan, nagradit će ga za učinjeno dobro. Neće biti potpuna nagrada, ali, Ja ti kažem, između vjernika u teškom grijehu i poganina bez grijeha Bog s manje strogosti gleda na poganina. A zašto, ako znate da ste takvi, ne dođete k pravom Bogu? Kako se zoveš?«

»Fotinaj.«

»Pa dobro, odgovori Mi, Fotinaj. Je li ti žao da ne možeš težiti za svetošću, zbog toga jer si poganka, kako ti kažeš, zato jer si u maglama jedne stare zablude, kako Ja kažem?«

»Da, žao mi je.«

»Pa zašto onda ne živiš barem kao kreposna poganka?«

»Gospodine!…«

»Jest. Možeš li to poreći? Idi, pozovi svoga muža i s njime se vrati ovamo.«

»Nemam muža…«

Ženina zbunjenost raste.

Zar se ne osjećaš umornom od tog napora da budeš mesom tolikih, a ne čestitom ženom jednoga jedinog? Ne bojiš li se svoje večeri kad se budeš našla sama sa svojim sjećanjima? Sa žaljenjem? Sa strahom?

»Dobro si kazala. Nemaš muža. Imala si pet muškaraca i sad imaš jednoga sa sobom koji ti nije muž. Zar je to bilo potrebno? Ni tvoja vjera ne savjetuje besramnost. Deset zapovijedi imate i vi. Zašto onda ti, Fotinaj, tako živiš? Zar se ne osjećaš umornom od tog napora da budeš mesom tolikih, a ne čestitom ženom jednoga jedinog? Ne bojiš li se svoje večeri kad se budeš našla sama sa svojim sjećanjima? Sa žaljenjem? Sa strahom? Da. I s njim. Sa strahom od Boga i od utvara. Gdje su tvoja djeca?«

Žena sasvim spušta glavu i ne govori.

»Nemaš ih na zemlji. Ali, ti predbacuju njihove malene duše, kojima si spriječila da upoznaju svjetlo dana. Uvijek. Nakiti… lijepe haljine… bogata kuća… obilan stol… Da. Ali praznina i suze i nutarnja bijeda. Napuštenica si, Fotinaj. I samo s iskrenim kajanjem, po Božjem oproštenju i po oproštenju svoje djece, koje će ti dati poradi Božjeg oproštenja, možeš opet biti bogata.«

»Gospodine, vidim da si Ti prorok. I stidim se…«

Dođi ovamo, Fotinaj. Blizu Mene. Govorit ću ti o Bogu. Možda ga nisi dobro poznavala. I zbog toga, sigurno zbog toga, toliko si zašla s puta…

»A nisi se stidjela Oca koji je na nebesima kad si činila zlo? Ne plači zbog poniženja pred Čovjekom… Dođi ovamo, Fotinaj. Blizu Mene. Govorit ću ti o Bogu. Možda ga nisi dobro poznavala. I zbog toga, sigurno zbog toga, toliko si zašla s puta. Da si dobro poznavala pravoga Boga, ne bi se tako ponizila. On bi ti govorio i podržao te…«

»Gospodine, naši su se oci klanjali na ovoj gori. Vi kažete da se treba klanjati samo u Jeruzalemu. Ali, Ti kažeš: Bog je samo jedan. Pomozi mi da vidim gdje i kako moram činiti…«

»Meni vjeruj, ženo. Uskoro dolazi vrijeme u kojemu se ljudi neće klanjati Ocu ni na Samarijskoj gori niti u Jeruzalemu. Vi se klanjate Onome koga ne poznate. Mi se klanjamo Onome koga poznajemo, jer spasenje dolazi od Židova. Podsjećam te na proroke. Ali dolazi vrijeme i već je počelo, u kojem će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i u istini, ne više po starom obredu, nego po novom obredu, u kojemu neće biti žrtava ni prinosa životinja uništenih ognjem. Nego će biti vječna žrtva neokaljanog Prinosa, spaljenog Vatrom Ljubavi. Duhovni obred u duhovnom kraljevstvu. A razumjet će ga oni koji se budu znali klanjati u duhu i u istini. Bog je Duh. Oni koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati na duhovni način.«

Došao sam jer sam znao da je tvojoj duši dosadilo biti lutalicom. Zasićena si svojom hranom… Došao sam da ti dam novu hranu, a ta će ti oduzeti mučninu i umor…

»Ti imaš svete riječi. Znam, jer i mi nešto znamo da dolazi Mesija; Mesija, onaj koji se zove i »Pomazanik«. Kad dođe, poučit će nas o svemu. Ovdje blizu je i onaj kojega zovu njegovim Pretečom. I mnogi idu da ga čuju. Ali je tako strog!… Ti si dobar… i siromašne duše se Tebe ne boje. Mislim da će Krist biti dobar. Zovu ga Kraljem mira. Hoće li proći mnogo vremena do Njegova dolaska?«

»Rekao sam ti da je njegovo vrijeme već tu.«

»Kako to znaš? Jesi li možda njegov učenik. Preteča ima mnogo učenika. I Krist će ih imati.«

»Krist Isus sam Ja, koji ti govorim.«

»Ti!… Ah!…«

Žena, koja je bila sjela kraj Isusa, ustane i želi pobjeći.

»Zašto bježiš, ženo?«

»Jer mi je strašno biti pokraj Tebe. Ti si svet…«

»Ja sam Spasitelj. Došao sam ovamo, nije bilo potrebno, jer sam znao da je tvojoj duši dosadilo biti lutalicom. Zasićena si svojom hranom… Došao sam da ti dam novu hranu, a ta će ti oduzeti mučninu i umor… Evo mojih učenika, vraćaju se noseći mi kruh. Ali, Ja sam već nahranjen time što sam tebi dao početne mrvice tvojega otkupljenja.«

Učenici potajno pogledavaju ženu, više ili manje razborito, ali nitko ne govori. Ona odlazi, ne misleći više na vodu, niti na amforu.

»Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me je poslao i dovršiti djelo koje želi da dovršim. Kad sijač sije sjeme, može li možda reći da je već učinio sve te bi se mogao pohvaliti da je sabrao ljetinu? Zaista ne.«

»Evo, Učitelju«, kaže Petar.

»Dobro su postupali s nama. Ovdje je sir, svježi kruh, masline i med. Uzmi što hoćeš. Ona žena je dobro učinila da je ostavila amforu. Obavit ćemo brže nego s našim malenim mješinama. Napit ćemo se, i napuniti ih, bez potrebe da još nešto drugo tražimo od Samaritanaca. Pa ni da se približimo njihovim zdencima. Zar nećeš jesti? Htio sam Ti naći ribe, ali je nema. Možda bi ti se više sviđala. Umoran si i blijed.«

»Imam hranu koju vi ne poznate. Nju ću jesti. Silno će me okrijepiti.«

Učenici gledaju jedan drugoga upitno. Isus odgovara na njihova nijema pitanja.

»Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me je poslao i dovršiti djelo koje želi da dovršim. Kad sijač sije sjeme, može li možda reći da je već učinio sve te bi se mogao pohvaliti da je sabrao ljetinu? Zaista ne. Koliko toga još treba učiniti da bi mogao reći: ‘Evo, moj je posao gotov!’ A do tog časa ne može počivati. Gledajte te njive na veselom suncu šeste ure. Tek prije mjesec dana i manje od mjeseca, zemlja je bila gola, tamna, jer su je natapale kiše. A sada, gledajte. Mnoštvo stabljika pšenice, jedva izniklih, vrlo nježne zelene boje, koja pri jakom svjetlu izgleda još svjetlijom, djeluje kao da je pokriva tanak bjelkast veo. To je buduća žetva, a vi gledajući je, kažete: ‘Za četiri mjeseca je žetva. Sijači će uzeti žeteoce; jer ako je za sijanje dovoljan jedan, njegovo polje treba mnogo njih da ga požanju. I svi su zadovoljni, koliko onaj koji je posijao malenu vrećicu zrnja, a sada treba pripraviti žitnice koje će ga primiti, tako i oni koji za nekoliko dana zarade ono od čega će živjeti koji mjesec’. I na polju duha…

»Eno, dolaze Samaritanci i Fotinaj. Susrećite ih s ljubavlju. To su duše koje dolaze k Bogu«

…oni koji budu želi ono što sam ja sijao, razveselit će se sa mnom kao i Ja, jer ću im Ja dati svoju plaću i zaslužen plod. Dat ću im od čega će živjeti u mojem vječnom kraljevstvu. Vi trebate samo žeti. Najteži posao obavio sam Ja. Ipak vam kažem: „Dođite. Žanjite na mojoj njivi. Ja sam veseo da se vi naprtite snopljem moje pšenice. Kad skupite svu moju pšenicu koju ću Ja posijati, neumoran, posvuda, onda će biti izvršena volja Božja, a Ja ću sjesti u gozbi nebeskog Jeruzalema.“ Eno, dolaze Samaritanci i Fotinaj. Susrećite ih s ljubavlju. To su duše koje dolaze k Bogu.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta, „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: Marija Valtorta, „Spjev o Bogočovjeku“; Book.hr