Svjedočanstva

IŠTITE I DAT ĆE VAM SE // Čudo u Zadru: Nova noga za novi hod s Isusom! Ovoj je mladoj ženi Isus učinio čudo na nozi na molitvenom susretu u Zadru. Sve nas je zaprepastila razlika u dužini nogu prije i poslije molitve. Znamo da je razlika u dužini mogla biti prisutna i zbog iskrivljenosti kukova i samih nogu i zato jako pazimo kad uspoređujemo dužine nogu prije i poslije molitve. Što se točno dogodilo s nogom, koliko je narasla a koliko je sve ostalo sjelo na svoje mjesto, vjerojatno nećemo nikad saznati. Ivani je najvažnije da joj je Isus pokazao koliko mu je stalo do nje. Evo kako se to točno dogodilo i što joj je Isus obećao

Čudo u Zadru Nova noga za novi hod s Isusom!

Svjedoči: Ivana (Ostali podaci poznati uredništvu)


Noga mi je bila kraća otprilike četiri centimetra

Javljam se kao što sam obećala. Trebalo mi je neko vrijeme da mi sve sjedne i da uobličim misli u rečenice.

Zovem se Ivana, imam 29 godina, iz Zadra sam. Na susretu koji ste ondje održali 22. srpnja (2015. g.; op. ur.) bila sam na pojedinačnoj molitvi kod gosp. Lončara.

Tom sam mu prilikom rekla da imam iskrivljene noge („na o“) i da mi je desna noga kraća, zbog čega je lijeva iskrivljenija od desne (više se krivila da bi se koliko-toliko izjednačila u dužini s drugom nogom). Gosp. Lončar mi je odgovorio neka sjednem kako bi utvrdio koliko je noga kraća. Moram priznati da sam se nemalo iznenadila kad sam vidjela tu razliku (otprilike četiri centimetara ili više), jer nikad nisam pokušala napraviti taj test pa nisam ni bila svjesna da je razlika tolika; mislila sam da se ona ne vidi toliko.

I moj je pokojni otac imao iskrivljene noge a ima ih i moj brat, dakle to nam je nasljedno. Kad sam imala otprilike 14 godina, možda i manje, brata i mene su odveli na pregled kod ortopeda. Rekao nam je da oboje imamo rahitične noge a meni je k tome jedna noga kraća (zaboravila sam koliku je razliku spomenuo). Također nam je kazao da se tu ne može ništa učiniti jer sam došla prekasno (da sam došla kao malo dijete, možda bi se takvo stanje moglo pokušati ispraviti protezama) te da mi preostaje operacija u kojoj se reže kost kako bi se ona produžila, ali da je rizik prevelik. Naravno da to nije dolazilo u obzir! Još se sjećam da je liječnik dometnuo kako to, što se tiče brata, nije neki estetski problem, čak je poželjno, no što se tiče mene to ne izgleda lijepo (baš utješno) jer sam žensko. Rekao je i da u mladosti možda nećemo osjetiti mnogo problema, ali kasnije će nam to sve više predstavljati poteškoću pa bismo zato trebali nositi uloške za stopala kako bi se poboljšalo držanje tijela.

Dugo sam se jako ljutila na roditelje što me nisu ranije odveli liječniku dok se sve to moglo ispraviti. U pubertetu, a i kasnije, imala sam zbog toga veliki kompleks, naročito zato što su mi se neka djeca rugala. Kao djevojčica molila sam Boga da mi nekim čudom ispravi noge, ali nikad zapravo nisam vjerovala da On to može i želi napraviti. S vremenom sam se s tim nedostatkom pomirila i prihvatila ga kao Božju volju: naučila sam živjeti s njim, čak sam naučila hodati tako da se to što manje primijeti. Nisam puno razgovarala o tome s drugima, čak ni s mužem, i samo sam nekima rekla da mi je jedna noga kraća. Jednostavno više nisam razmišljala o tome.

Smatrala sam da je sebično to moliti…

Na susretu koji ste održali u lipnju, gosp. Lončar je zamolio neka priđu osobe koje imaju kraću ruku ili nogu. Majka me nagovarala, ali nisam prišla, jer mi je bilo neugodno a i nisam vjerovala da je to uopće namijenjeno i meni. Smatrala sam sebičnim to tražiti od Isusa jer, razmišljala sam: „Drugima je mnogo potrebnije, meni to toliko ni ne smeta, živa sam i zdrava i to je najvažnije, ima mnogo važnijih stvari za koje mogu moliti“. Mami je bilo žao što nisam pošla na molitvu jer se i ona molila Bogu za moje noge. Na kraju toga susreta, kad je gosp. Lončar rekao da će osobe koje su za vrijeme molitve nešto osjetile moliti za druge, ipak sam se odvažila. Pošla sam na molitvu kod jedne, meni nepoznate, moliteljice i rekla joj za svoj problem. Za vrijeme njezine molitve osjetila sam prisutnost Duha Svetoga; zato je moram spomenuti i barem joj ovako zahvaliti za molitvu. Međutim, tada u srcu nikako nisam mogla prihvatiti da Isus to želi napraviti meni. Bilo me sram što to uopće tražim od njega i bila sam sva u grču.

Noga mi se produžila!

Na sljedećem susretu, onome koji se održao 22. srpnja, nisam planirala ići na pojedinačnu molitvu. Razmišljala sam kako ne želim više nikoga gnjaviti da se moli za mene; samo želim biti prisutna ondje gdje se slavi Bog a njemu ću prepustiti sve ostalo. Međutim, u jednome trenutku jednostavno sam ustala i stala u red za molitvu. Nisam osjećala onaj sram u srcu koji sam osjećala na prijašnjem susretu. Dok sam stajala u redu, imala sam u sebi velik mir, nije bilo onog grča i misli da je to glupo tražiti od Boga i da mi On to neće dati jer to meni nije potrebno. Tada sam u srcu rekla: „Bože, naučila sam živjeti s tim. Želim da to učiniš ne toliko radi mene, nego za druge, kako bi mogli lakše povjerovati.“ To mi je bilo na srcu.

Dok je gosp. Lončar molio za mene, nisam osjetila ništa pretjerano neobično, samo nekakvu lakoću u nogama, kao da su mi noge lakše nego inače, i osjetila sam mir u srcu. Gosp. Lončar me zamolio da sjednem a onda je ponovno usporedio dužinu mojih nogu. I više nije bilo razlike u dužini ni milimetra, iako su mi noge ostale iskrivljene.

Tada uopće nisam reagirala, što je vjerojatno primijetio i gosp. Lončar, koji je u tom trenutku bio sretniji od mene. Sve se dogodilo tako brzo da mi nije ništa bilo jasno, iako sam u srcu zahvalila. Vratila sam se na svoje mjesto. Još sam uvijek bila u šoku. Gosp. Lončar je tada došao do mene i rekao mi da je to što mi se dogodilo – za druge (dakle upravo ono što sam u srcu zamolila Gospodina) te da ću i ja moliti za one koji imaju takve probleme. Moram priznati da to još nisam posve shvatila, ali svakako bih voljela moliti za druge.

Kako je nježan i divan naš Gospodin!

Budući da općenito „kasno palim“, kako kaže moj muž, tj. sve moram prespavati i o onome što se dogodilo dobro razmisliti, trebalo mi je nekoliko dana da razliku primijetim. Molila sam Gospodina neka mi pomogne da to mogu prihvatiti. Također sam molila da me obrani od napasti Sotone, koji je bombardirao moju svijest s milijun pitanja kako bih posumnjala. Nisam se prepuštala tome jer sam na svojoj koži već iskusila koliko je on lukav, niti sam razgovarala o tome s drugima jer se nisam htjela, dok mi sve ne sjedne, boriti i s tuđim sumnjama. Rekla sam jedino mužu, koji mi je odvratio da sam skroz poludjela (nije me to pogodilo; jednog će dana shvatiti), i mami, kojoj je bilo drago.

Na nedjeljnu sam misu otišla pješke, sama, iako me inače netko odveze ili idem u društvu. Do crkve sam pješačila otprilike 20 minuta i tada sam prvi put primijetila razliku. Osjećaj mi je bio jako izražen: prvi sam put hodala tako uspravno (to sam osjećala u cijelom tijelu) i lagano, bez pritiska na kuk i s ravnotežom (nisam se naginjala na stranu). Nikada dotada nisam lakše hodala. Nisam se nimalo umorila. Prije bih uvijek osjetila umor, i na njega sam se bila navikla, pa sam smatrala da je to normalno i da se tako osjećaju svi. No sada sam primijetila razliku i mogu reći da sam zaista uživala na tome putu do svoga Gospodina (vjerojatno mi je zato i dao da razliku osjetim upravo tada).

Još sam nešto primijetila neku večer kad sam odjenula dugačke traperice. Možda nećete shvatiti o čemu govorim jer nemate takvo iskustvo, no pokušat ću vam to opisati. Svaki put kad bih odjenula bilo koje dugačke traperice, unutrašnji šav na lijevoj nogavici – dakle na nozi koja mi je bila iskrivljenija i duža –izvrnuo bi se ‘prema van’ od koljena do zgloba. To me strašno živciralo. Stalno bih ga izravnavala a on bi se odmah izvrnuo ‘prema van’. Iz tog sam razloga jedne traperice prestala nositi jer se na njima to najviše vidjelo. Tu večer, kad sam odjenula traperice, primijetila sam da šav stoji sasvim ravno i da ga ne moram okretati. Sutradan sam odjenula one traperice koje nisam nosila te sam pošla na misu. Kad sam se vratila kući, primijetila sam da se šav nije pomaknuo ni milimetra.

Navodim sve ove pojedinosti zato što se iznova iznenađujem i divim kako je nježan i divan naš Gospodin; pokazuje mi svoju ljubav na onaj način na koji to mogu najbolje shvatiti.

Noge mi se nisu ispravile, ali ne želim se opterećivati time; prepustit ću Gospodinu da djeluje na način na koji On to želi i kada On to želi. On ipak zna najbolje. Ono što ga sada molim jest da mi udijeli hrabrost da drugima mogu svjedočiti što je učinio u mome životu (ne samo što se tiče nogu) i ni u kojem slučaju ne želim zakopati ovaj talent.

Hvala gosp. Lončaru na njegovoj velikoj vjeri i na tome što nesebično dijeli svoje talente svima nama!

Tekst je bio objavljen u mjesečniku Book (br. 70, listopad 2015.)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh