Foto: Shutterstock
U sklopu tzv. „Projektnog tjedna”, koji promiče socijalni nauk Crkve, posjetili smo razne ustanove u kojima borave osobe s posebnim potrebama. Cilj ovog projekta je senzibilizirati mlade za ljude koji su često na rubu društva samo zato što su „drukčiji”. Dvadesetak srednjoškolki odvažilo se i upustilo u avanturu ne znajući što ih to točno čeka u narednih pet dana, koliko je projektni tjedan trajao.
Između ostalog, posjetili smo centar u kojem nastavu pohađaju djeca s posebnim potrebama i bili smo jedan školski sat u raznim razredima. Nas nekoliko je došlo u razred osmaša koji su upravo imali sat vjeronauka. Njihov vjeroučitelj nije klasičan učitelj koji, eto, tek odradi sat i gotovo. Ne, taj čovjek srcem i dušom radi svoj posao, motivira te mlade ljude, svira gitaru, pjeva s njima itd. Nakon sata sve nas je, zajedno s ravnateljicom centra lijepo ugostio a onda nam ispričao priču o Dorijanu.
„Jojjj, jedva čekam umrijeti”…
Na jednom satu osmaš Dorijan upitao je vjeroučitelja što će se s njim dogoditi kad umre. On mu je odgovorio da će, naravno, ići u Raj. Dorijan se nije dao smesti pa je upitao čega sve ima tamo a vjeroučitelj mu je opet strpljivo odgovorio da tamo ima svega: bombona, žvakaća, čokolade, keksa itd. Dorijan, koji najviše od svega voli vlakove, upitao je zatim ima li tamo vlakova. Učitelj zdušno odgovori da naravno da ih ima. Dorijan opet upita kako ti vlakovi izgledaju a strpljivi učitelj odgovara da ih ima raznih boja i da ima putničkih, teretnih, brzih, šarenih itd. Mladi momak nastavi s pitanjima: hoće li on smjeti voziti te vlakove i učitelj oduševljeno odgovara da naravno da će smjeti te kako će s Isusom po cijeli dan voziti vlakove po Raju. Na to Dorijan spremno i oduševljeno odgovara: „Jojjj, jedva čekam umrijeti”.
Preko ovih osoba On nam pokazuje kako se ispravno vidi samo srcem
Ostali smo zatečeni i oduševljeni ovom pričom, tim više što smo poslije imali priliku i osobno se susreti s Dorijanom, koji je, naravno, pričao o vlakovima. Učitelj nam je još pojasnio kako mora biti oprezan s ovom pričom jer bi mu neki mogli i zamjeriti što na tako jednostavan način tumači postojanje Raja. No, istovremeno je i sâm obogaćen dubokom iskrenošću i oduševljenošću svojih učenika za one prave, Božje stvarnosti.
Ovaj je svijet s pravom nazvan dolinom suza jer smo svjesni gdje živimo i jer nekako predosjećamo kako naša prava Domovina nije ovdje „dolje”.
No, ove prekrasne duše, ljudi s posebnim potrebama, za koje mislimo da im je Bog dao manje nego nama, tako prekrasno pokazuju ljepotu Božje ljubavi i stvaralaštva. Upravo preko njih On nam pokazuje kako se samo srcem ispravno vidi i da inteligencija i savršena fizička sprema nisu ono najvažnije u životu. Ili riječima Malog Princa: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.”
Autorica: Anika Sačić
