Foto: Shutterstock
Svjedoči Ankica Perak
Moja kći mu je u vrtiću nacrtala sliku ružnog pačeta kako se pretvara u labuda
Moja kći i dječak anđeo – tako ću ga zvati – išli su zajedno u vrtić, a kasnije i u razred. Dječak anđeo je imao distrofiju mišića. Bio je blijed i krhak.
Moja kći mu je u vrtiću nacrtala sliku ružnog pačeta kako se pretvara u labuda, a da nije bila nimalo svjesna tog svog čina. Ali rasplakala je čitavo vrtićko osoblje.
Najsretniji trenuci u njegovu bolnom životu
Dječaku anđelu je svakim danom bivalo sve gore i gore… Bio je stalno po bolnicama; sve je to za njega bilo ogromno mučenje. Ali razred ga je zdušno prihvatio. Svi su mu pomagali. Ipak, u osmom razredu je preminuo. Svi smo bili jako potreseni.
Bila sam se sjetila da sam tri mjeseca prije toga razgovarala s njegovom mamom… Pitala sam je zašto ga ne odvede kod Kristofora. Odgovorila mi je da ga je vodila, i da su mu to bili najsretniji trenuci u njegovu bolnom životu. Kad bi molitelj za njega molio, dječak je imao vizije anđela, Isusa i Marije… Nisu mu vjerovali.
Više nije mogao podnijeti ni jednu ružnu riječ
A onda je njegov otac otišao u Međugorje, i na ispovjedi mu je svećenik sve potvrdio po daru spoznaje. Rekla mi je njegova mama da njezin sin više nije mogao podnijeti ni jednu ružnu riječ, ni jednu psovku… Govorio je neka ugase TV jer se tamo puno psuje. Čisti duhovi ne podnose prljavštine… On je već bio na drugoj strani…
Umro je na putu iz bolnice… Malo prije toga rekao je svojoj mami: „Ja ću sad umrijeti…” On je znao…
Zahvalna sam Bogu što sam upoznala jednog od njih
Srce mi se slomilo kad sam na groblju vidjela njegove prijatelje s bijelim ružama… Jedna mu je djevojčica napisala pismo o tome kako je on bio anđeo njihova razreda… I bio je. Nije mogao hodati, ali sad znam da on leti… Vjerujem da su među nama anđeli u ljudskom liku… Samo ih mi često ne prepoznajemo…
Zahvalna sam Bogu što sam upoznala jednog od njih…
