Foto: Shutterstock
Iskustvo istine koja oslobađa, koja nije ideja u koju se čovjek trudi povjerovati, nego koja je živa i oslobađa čovjeka – ne može čovjeku dosaditi. Onaj koji ju sretne, uvijek traga za njom. Želi da mu se ona ponovno objavi.
Takvu sam istinu susrela u Crkvi. Susret s takvom istinom ne može se hiniti, stoga se svaki obraćenik sa žarom prisjeća tog susreta i nakon mnogo godina. Pamti njegovu snagu koja potiče na promjenu. Iako se pred istinom ne možemo pretvarati, može se dogoditi da susret s njom ne prođe uvijek odmah glatko, nego da se situacija prividno još i pogorša.
U mom je slučaju susret s istinom, kroz teologiju tijela, prošao vrlo dobro i potaknuo me na duboku promjenu života. No istovremeno sam prolazila kroz kušnju i velike nemire zbog skrupula i neprestanog osjećaja krivnje. Nakon susreta s Isusom dakle, usporedno sam iskusila Božje oslobođenje u jednom području a počela osjećati kao zarobljavanje na drugom, na kojem nisam uspijevala nego činiti sasvim male korake. Ali upravo se na takvim ranjenim područjima našeg života može snažnije objaviti beskrajno milosrđe koje Bog ima prema čovjeku.
Bolna iskustva koja sam kasnije doživjela počela su mi sve snažnije govoriti da Bog ne želi moje krivnje i nemire, već želi mene. Bez Božjeg svjetla koje je kroz godine radilo na meni, taj čvor se sigurno ne bi počeo otpetljavati. Evo što se dogodilo.
Negdje na početku kušnje sa zdravljem (o kojoj često pišem jer me Bog putem nje jako poučio), naišla sam na ulomak iz Evanđelja koji me duboko dirnuo. Radilo se o ulomku u kojem Isus poziva k sebi sve umorne i opterećene, kako bi našli odmora u Njemu. No posebno mi je odjeknuo drugi dio, u kojem Isus poziva te iste ljude da uče od njega jer je „krotka i ponizna srca”. Nisam uopće imala dvojbe da je krotkost put koji je Bog zacrtao za mene u tom trenutku, iako nisam mogla znati koliko će dalekosežne biti posljedice ako se odlučim njime krenuti. Činilo mi se da mi Bog želi poručiti da trebam poraditi na strpljivosti, da prestanem gubiti živce bilo zbog manjih, bilo zbog većih problema. Da ostanem prisebna koliko mi je moguće u svojim zadaćama. Da se više posvetim radu na sebi. Uz neizbježne padove, počela sam se truditi činiti tako, ne sumnjajući u ispravnost takva novog stava. No to nije bilo sve.
Nešto se u toj kušnji u meni prelomilo kada sam u zapravo bezazlenom slučaju smogla hrabrosti reći što mislim jednoj osobi nakon nesporazuma koji se dogodio između nas. Ljudski obziri postali su mi nepodnošljivi. Ukratko, s prijateljicom sam se bila dogovorila za izlazak s djecom sljedećeg jutra. Kada smo se mlađi sin i ja to jutro probudili, počela sam planirati dan i dnevne obaveze u skladu s tim dogovorom. Vidjevši da je već prošlo previše vremena, odlučila sam joj se javiti. Ubrzo je stigao njezin odgovor u kojem je napisala da je s djetetom otišla kod druge prijateljice i da će se zadržati pa da se vidimo neki drugi dan. Najprije sam se, kao obično, pravila da je sve u redu. Otišla sam sa sinom prošetati razmišljajući kako da se oslobodim tog nemira. Dobila sam na kraju poticaj da budem iskrena i kažem joj da smo, misleći da ćemo se naći poslije, čekali njezin poziv jer se inače bȕde nešto poslije nas. Čim sam napisala poruku a onda i pročitala njezin odgovor, osjetila sam oslobođenje od nemira i predbacivanja koje je nepotrebno raslo u mojoj nutrini. Riješile smo nesporazum, a ja sam zadobila mir.
To mi je bila velika škola jer sam shvatila da sam nesvjesno godinama živjela u laži. U slučaju teologije tijela shvaćala sam što je istina, a što laž, koja je dakako nekoć bila primamljiva, ali koju je Bog uspio razotkriti u njezinu jadu. Ali u slučaju skrupula, unatoč savjetima svećenika, nisam uspijevala dohvatiti u potpunosti tu spoznaju. Pomoću tog istupa iz svoje lažne sigurnosti tako sam jasno vidjela te svoje skrupule i krivnje kao odvojene od mene, te sam ih napokon mogla početi odbacivati kao nešto loše i nešto što ne dolazi od Boga. Mogla sam se boriti protiv njih. One su dotad bile kao „zalijepljene” za mene, ako tako mogu reći, i zato nisam uvijek shvaćala kako da se borim protiv njih kad su dio mene. Trpljenje zbog kušnje sa zdravljem, u pogodnom je trenutku pomoglo da njihovo „ljepilo” dodatno oslabi! Kao da je trpljenje zbog zdravlja dovelo do zasićenja onog potisnutog u meni i nagnalo me da se s time suočim.
Nakon nekog vremena Bog mi je očitovao da je to potiskivanje u odnosu s ljudima ogromna prepreka u treniranju u krotkosti na koju me pozivao. Ako je krajnji cilj krotkosti obuzdavanje sebe, svojih niskih strasti i nestrpljenja – onda je jasno da krotkošću čovjek dolazi i do veće razine slobode duha. I upravo se tu dogodio „kratki spoj”, koji mi je pomogao spoznati da, ako želim napredovati u blagosti, moram također nastojati biti autentična: ne smijem se kočiti zbog ljudskih obzira ili straha od krivnje. Za ispravno i zdravo obuzdavanje sebe, Bog nam nije ostavio ljudske obzire i krivnje, u kojima rastemo u predbacivanju sebi i drugima, već nas je uputio na krepost krotkosti (blagosti), kroz koju rastemo u ljubavi prema bližnjemu i samome sebi! Moramo vladati sobom po nadahnuću Duha Svetoga, a ne pustiti da naše slabosti vladaju nama!
Kako se to prosvjetljenje koje sam zadobila od Gospodina, uz življenje sakramentalnim životom, dogodilo upravo po njegovoj Riječi, izdvojila bih ono što je Papa Franjo u jednoj svojoj propovijedi istaknuo: a to je da su dobrota, mir i gospodstvo nad sobom plodovi onoga tko prihvaća Riječ, koji ju poznaje i koji je s njome blizak. Mir i krotkost plodovi su Duha Svetog, koji nam upravo po Riječi može otkriti ono što dotad nismo znali ili u što nismo uspijevali povjerovati i učiniti svojim, i tako nam pomoći da na Božji način ovladamo sobom i udaljimo nemir iz svog srca.
Laž se toliko dobro pretvara istinom da nagna ljude koji žive u skrupulima i s osjećajem krivnje da se stalno pitaju jesu li licemjerni. Stalno ih prisiljava da se preispituju, da se neprestano bave samima sobom. Želi se predstaviti kao ona koja nuka ljude da traže istinu o sebi, a zapravo ih nagovara da se iscrpljuju stalnim samopreispitivanjem koje samo odvodi u muku i sve veću zarobljenost. Čovjek tada ne živi više slobodno i autentično, nego kao u strahu od samoga sebe. Dakle nedvojbeno ne dolazi do željenog ploda ovladavanja sobom!
Ali Isus koji je Istina, jači je od svake laži! Samo Isus ima svjetlo koje ti može pomoći sagledati istinu o tebi. Samo Isus odnosi prljavštinu koja te zagađuje i zarobljava, koju je on sam u tebi osvijetlio. Stoga nemoj vjerovati u laž! Ne postoji ništa tako mračno u tvom životu u što Isus s vremenom ne bi mogao prodrijeti. Ne postoji nemir ili grijeh zbog kojih ne bi mogao tražiti i naći utočište u Božjoj milosrdnoj ljubavi.
„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” (Mt 11, 28-30)
Jasmina Marijanović
