Wilhelm Buntz/ foto: Screenshot

Uspravio sam se i čvrsto zgrabio raskupusanu Bibliju čiji je veći dio odavno nedostajao. „Ha!“ viknuo sam, i bilo mi je svejedno što će drugi misliti, jer me ionako nitko nije mogao čuti. „Bože“, moje su riječi zvučale izazivački, „ti ne postojiš, to znam, ali ako te ima, kakav Ti to sjajan plan imaš, a? Ovo stalno lutanje, ovo sranje – pogledaj! Čamim ovdje u zatvoru. To nije nikakav plan!“ Srce mi je udaralo. „Moj je otac rekao da si Ti Bog ljubavi, ali gdje je Tvoja ljubav sve ovo vrijeme? Otac me nije volio! Ne samo on, nego nitko.“ Podignuo sam ruku držeći u njoj Bibliju kao da prijetim Bogu. „Nemam ni trideset godina. Želiš li da crknem ovdje?“

„Moj je otac uvijek govorio da Ti možeš promijeniti ljude“, rekao sam tiho i iznenadio se kako sam odjednom zvučao pokorno…

U glavi mi se pojavila slika lijesa koji sam izabrao. Kad umrem, neću biti nizašto, kao ni sada dok sam živ. Mora postojati bolji život! Ne može stalno ovako! Ali gdje je tu taj Božji genijalni plan na djelu?

„Moj je otac uvijek govorio da Ti možeš promijeniti ljude“, rekao sam tiho i iznenadio se kako sam odjednom zvučao pokorno. „Njega nisi mogao promijeniti. Možeš li mene? Možeš li?“ U meni je opet ključalo. Stisnuo sam šake kao boksač u ringu. „Hajde, Bože! Pokušaj! Neću se promijeniti! Ja sam Blacky! Ne želim biti drugačiji!“

„Ako me promijeniš…“

Riječi su odzvanjale, a ja sam pao na krevet.

„Pokušaj, Bože“, rekao sam iscrpljeno i napravio grub pokret rukom. „Ako me promijeniš, onda ćemo vidjeti što i kako dalje!“

To su bile moje posljednje riječi toga dana. Piljio sam u mali rešetkasti prozor, gledao oblake kako putuju i maštao o tome kako bi bilo lijepo biti slobodan. Slobodan. I voljen. Vlastite su me misli čak i malo uplašile. (…)

Iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.