Foto: Pixabay
Ponedjeljak, jutro… Niti taj dan u tjednu niti taj dio dana nisu mi nešto omiljeni, no „ʽko te kaj pita”… Svakog jutra prije posla, nakon što siđem s busa, zaustavim se, tek na nekoliko minuta, u kapucinskoj crkvici. Tu se malo razbudim dok Mu cendram i govorim Mu sve… Tako sam htjela i toga jutra. No ovaj put nije bilo vremena za to. Tek što sam ušla kroz prva vrata, uplaši me mladi prosjak koji s lijeve strane napadno žica „koju kunu”, još je glasniji od većine onih koji traže „neš’ sitnog”…
„Pa kakʼ baš mene uvijek nanjuše?”
Iznervirana ulazim u crkvu misleći si: „Pa kakʼ baš mene uvijek nanjuše? Zakaj ne odšuti svoju litaniju i pusti me da u miru prođem…?” Ljuta ulazim u crkvu, a kad tamo, ups… traje sv. misa. Zaboravila sam da je blagdan sv. Josipa i da se onda sveta misa slavi već prije 7 sati.
„A kaj sad?” pomislih. Već sam ušla pa Mu samo kratko velim da sam to ja i dok Mu govorim, u mislima mi onaj „lik” s vrata. Apsolvirala sam već sve njihove litanije, no ovaj put je bilo nešto drukčije – rekao je da je gladan… Odmah mi se u mislima odnekud stvorila sv. Majka Terezija, njezin put vlakom i Isusove riječi da je žedan… Ljutim se na samu sebe, na ovog mladog 20-godišnjaka koji očito nije siromah jer je odjeven u pristojnu odjeću, nije prljav – dakle, nije beskućnik. „Odakle mu onda pravo da žica…?” Puna te „pravedne” ljutnje, počnem u crkvi kopati po ruksaku, no u novčaniku nemam sitno, a nadala sam se da imam pet kuna kako bih utišala savjest. „Jojjj, pa kak’ baš sad nemam tih pet kuna?! … A, nije si ni zavrijedil. Ak’ ja bolesna mogu raditi, onda valjda može i on zdrav biti od koristi i ne gnjavit pošten narod! … Ne vjerujem, pa kakʼ ću sad utišati savjest?” – vrzmaju mi se misli glavom.
Ništa, odlučila sam mu dati više nego inače, jer… „već sam ga ionakʼ osudila, pa hajde da sad ne ispadnem Pilat, bit ću velikodušna…”
„Hvala ti!”
I dajem mu, još uvijek ljuta, taj novac. Ne želim mu ga dati „stisnuta oka”, pa mu velim da nekʼ ne žica takʼ napadno jer bi ga netko mogao i nalematʼ. On se kune Bogom da je stvarno gladan i da ne bi sigurno bio na toj zimi da ne mora. Kažem mu neka se ne kune Bogom; da bi mu možda bilo bolje da bude na svetoj misi koja upravo traje. I pri izlasku mu još jednom ponovim da nekʼ pazi na se i nekʼ ne žica tak napadno. Pogledao me začuđeno. Očito je zaključio da sam „malo luda” pa je samo tišim i sad manje napadnim glasom rekao: „Hvala ti!”
Bitna je ljubav – bez obzira na to kako i zašto netko prosio
Za kraj, pitanje dana: „Je li ovo bilo djelo milosrđa?” Ne, narode, nije bilo. Zato jer je učinjeno u ljutnji, u sigurnosti kako taj momak sigurno nažica pravo bogatstvo i da je zapravo bezobrazan jer tim grubim i napadnim žicanjem možda i preplaši narod koji ulazi u crkvu.
No… je li na meni krojiti pravdu i pitati zašto netko prosi? Koliko je prosjaka zaista siromašno? Mislim da financijski možda neki i jesu siromašni, no ponekad… Čini mi se, da smo više siromašni mi koji im dadnemo koju kunu, jer im možda tu kunu dajemo prazna srca i odsutna pogleda. Doista, nije bitna ta kuna, već ljubav prema bratu čovjeku bez obzira na to kako i zašto on prosio.
Tako lijepo nas Bog poučava po Tobiji 4,7-9: Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju.
Sv. Josipe, hvala ti za ovu lekciju, možda još nekaj i stignem naučiti, još sam mlada. 😉
Autorica: Anika Sačić
