Foto: Antonija Žeravica; priv. arhiva
Nedavno smo na televiziji imali priliku vidjeti prilog o vrlo mladoj djevojci, trenerici fitnessa koja se jednog dana samo probudila s depresijom. Kad je došla psihijatru, ostali pacijenti se nisu mogli načuditi što tako lijepa djevojka radi ondje. Kad biste vidjeli našu sugovornicu Antoniju, ista bi vam misao pala na pamet: kako je karcinom štitnjače usudio pustiti svoje pipke na tako prelijepu djevojku? Ako smo išta u ovom životu naučili, onda je to da bolest ne bira. Antonija Žeravica je to nažalost iskusila na vlastitoj koži, ali nije odabrala biti žrtva, nego preuzeti odgovornost za svoj život. Umjesto da hoda manekenskim pistama noseći lentu „miss fotogeničnosti i miss simpatija“, hoda hrabro pistom ovoga života noseći lentu strpljivosti i vjere.
…nije odabrala biti žrtva, nego preuzeti odgovornost za svoj život
Jelena: Antonija, molim te, za početak nam se predstavi.
Antonija: Prvo želim zahvaliti portalu i časopisu BOOK na ukazanom povjerenju i ujedno pozdravljam sve čitatelje. Moje je ime Antonija Žeravica, imam 36 godina, od rođenja živim u Đakovu, a po struci sam magistrica socijalnog rada. Nakon završene srednje ekonomske škole obrazovala sam se još dodatno za kozmetičarku, a fakultet sam upisala s 27 godina, smjer socijalni rad i usprkos svim dijagnozama i operacijama bila sam među najboljim studentima svoje generacije.
“Druge opcije kod nas kršćana nema nego da se borimo, da budemo hrabri, da ne posustanemo”
J: „Nedostaje par stvari da bih sretna bila. Fali mi nova haljina, nakit i svila. Odjednom sve puno jasnije ti bude, shvatiš, da život ne, nije samo kupi, plati. Prepoznajem tvoje brige sada meni bliske i zovem te da se borimo za bitke iste. Upoznajem novi svijet, a tuga neka čeka. Ja počinjem život ispočetka. Slavim ljubav, pjevam sreći, moj problem nije od mene veći. Jer sam jaka, jer sam svjesna da moj je život moja pjesma… Ne pristajem ni da pomislim da nade nema. I dalje sam majka, sestra, lijepa vrijedna žena.“ (Nina Badrić, Aleksandra Radović, Karolina Gočeva i Maya Sar: „Moj je život moja pjesma“.) Koliko se osobno prepoznaješ u ovoj pjesmi?
A: U većini ovih stihova se pronalazim. U trenutcima kada vam dijagnosticiraju teške bolesti, pogotovo kod onkoloških bolesnika, morate biti hrabri. Druge opcije kod nas kršćana nema nego da se borimo, da budemo hrabri, da ne posustanemo. Naravno da ima trenutaka kada su nalazi loši i vi se osjećate loše i kada ništa ne ukazuje na dobro. Moj život i moj odabir je uvijek biti hrabra. Apsolutno je potrebna vjera u svemu ovom što se prolazi da ta vaša bolest i dijagnoza ne odrede vaš život, iako će vam se to često činiti nemogućim. Bit ćete sigurno usmjereni na rješavanje tog problema i sve su snage uprte prema tome. Usprkos svemu, morate ići prema tom cilju da ozdravite, nadi uvijek morate ostaviti mjesta. Mi kršćani vjerujemo u nadu i vjera naša i jest da vjerujemo i onda kad je nemoguće. Najviše se tada i očituje naša vjera, kada sve pokazuje da je nemoguće, mi trebamo vjerovati. Najlakše je vjerovati kada je sve dobro i lijepo u životu.
J: Kad si se prvi put susrela sa zloćudnom dijagnozom, koje si faze kao žena i vjernica prošla?
A: S 35 godina na jednom slučajnom pregledu mi je ustanovljen zloćudni karcinom štitnjače, operirana sam u svega nekoliko dana. Prošla sam pet teških operacija u životu, a prva je bila s 19 godina kada mi je dijagnosticirana endiometrioza. Nitko nije spreman čuti najgoru dijagnozu od liječnika niti može biti ravnodušan – svijet vam stane. Ne znate ni kako dišete, imate osjećaj da se to ne događa vama. Ni kao vjernik niste pošteđeni velike borbe. Od vjernika se očekuje optimizam i kršćaninu jest lakše zbog nade i vjere.
Kao onkološki pacijent počnete život gledati drugačijim očima. Takvi bolesnici najviše znaju koliko život vrijedi, koliko može biti kratak
Bez obzira na jaku vjeru, pitate se: „Zašto se ovo događa baš meni? Ispaštam li možda zbog tuđih grijeha ili svojih trauma?“ U tim trenutcima, kako smo samo slabi ljudi, vjera bude na kušnji. Zna me preplaviti tuga kad mi vjera posustane, ali to su sasvim normalna stanja. Da nisam odgajana u vjeri, ne bih se znala nositi s ovim stvarima, pogotovo ne na način na koji se nosim. Kontrole, pretrage, iščekivanja su bolni i stalno biti pozitivan je nemoguće. Kao onkološki pacijent počnete život gledati drugačijim očima. Takvi bolesnici najviše znaju koliko život vrijedi, koliko može biti kratak.
Na svom putu bolesti upoznala sam mnogo predivnih svećenika koji su mi pomogli i bili uz mene kad mi je bilo najteže: primjerice varaždinski biskup Bože Radoš i velečasni Ramos. Časne sestre puno pomažu…
J: Pružaju li Crkva i društvo osobama poput tebe dovoljno podrške i gdje vidiš prostora za napredak?
A: Što se tiče Crkve, to ovisi od svećenika do svećenika. Na svom putu bolesti upoznala sam ih mnogo predivnih koji su mi pomogli i bili uz mene kad mi je bilo najteže: primjerice varaždinski biskup Bože Radoš i velečasni Ramos. Časne sestre puno pomažu. Časne sestre iz Zagreba kao i časna sestra Jelena Kovačević iz Đakova su mi bili od neprocjenjive pomoći. U Crkvi po tom pitanju ima puno mjesta za napredak jer sam naišla i na one koji nisu imali vremena ni volje za razgovor sa mnom i to me je kao vjernicu zaboljelo i zasmetalo. No, Bog vam često s druge strane pošalje potpune strance, kao meni obitelj Kovač iz Zagreba (koju ovim putem puno pozdravljam) koji vas objeručke prihvate široke ruke i otvorena srca. Postoje udruge u Zagrebu kojima sam se mogla obratiti, dok mi u Đakovu nemamo tako nešto. Općenito, i društvo bi trebalo i moralo bolje skrbiti za teško oboljele pacijente.
Ljudi nude u dobroj namjeri brzopotezna rješenja, ali ne znaju kroza što pacijent prolazi. Pitajte nas od srca kako si, pozovite na kavu…
J: Ljudi se često osjećaju nelagodno kad trebaju prići teško oboljelima. Rado bi pomogli, ali se boje da nešto ne „uprskaju“, da ne povrijede osobu nespretnim riječima ili gestom. Kako najbolje pristupiti i što konkretno ponuditi?
A: Shvaćam da ljudi ne znaju kako pristupiti onkološkom pacijentu. Iz iskustva sam naučila da vas najmanje razumiju oni koji se u životu nisu susretali s većim zdravstvenim problemima. Neki vas ljudi neće znati utješiti. Dovoljan vam je mali krug velikih ljudi, kako pjeva Massimo, obitelj i prijatelji. Nama pacijentima treba iskazivati ljubav na način da nam pokažete razumijevanje. Pacijentima poručujem da izbjegavaju posjete gdje se priča o teškim temama, banalnim problemima koji će vas samo iscrpiti. Osjetit ćete kada i s kime pacijent želi pričati i otvoriti mu se. Ljudi nude u dobroj namjeri brzopotezna rješenja, ali ne znaju kroza što pacijent prolazi. Pitajte nas od srca kako si, pozovite na kavu, cijenimo posjet gdje ćemo se mi osjećati dobro, da bolesnik osjeti da vas zanima kako je, da ste stvarno tu, prisutni. Pošaljite mu nekad osobnu porukicu tipa: u mojim si molitvama, nekakvu molitvicu, jednostavno, od srca.
Pošaljite mu nekad osobnu porukicu tipa: u mojim si molitvama, nekakvu molitvicu, jednostavno, od srca
J: U Biblioteci Figulus je izašla knjiga Kate Dooher „Imam rak, ali on nema mene“. Sve više javnih osoba, ali i onih nepoznatih osjeća potrebu da ispriča svoju priču i na takav način pomogne i drugima i sebi. Planiraš li i ti tako nešto i što bi u tom slučaju bila glavna poruka tvoje knjige?
A: Mnogi koji su upoznati s mojim životnim putem potiču me da napišem knjigu. Ekskluzivno za BOOK izjavljujem da planiram napisati knjigu (čak nekoliko njih) kako bih pružila podršku svim onkološkim pacijentima i onima s ostalim teškim dijagnozama kao smjernice kako se odnositi prema pacijentu, ali i samim pacijentima opisati faze kroz koje će prolaziti.
Naravno da moje nećakinje ne znaju od čega točno njihova teta boluje. Dječja ljubav ozdravlja. Vjerujem da ima ljudi koji nemaju takvu podršku
J: Kako ti obitelj pruža podršku? Tvoja mama Danica je poznata i među učenicima i kolegama omiljena vjeroučiteljica koja je svojim primjerom i stručnim radom odgojila generacije vjeroučitelja i pripremala ih za stručni ispit, a sama se godinama bori s teškim zdravstvenim dijagnozama.
A: Bogu hvala, imam predivnu obitelj koja mi pruža apsolutnu podršku: mamu, tatu, brata, sestru i tri nećakinje. I oni prolaze kroz moju bolest na svoj način. Prepoznajem kod njih bol, suosjećanje, nemoć i želju da mi pomognu. Mogu se uvijek osloniti na njih. Podižu me kad ne mogu, kad ne ide dalje. Znaju da mogu, snaže me, tješe, vole riječima i djelima. Djeca ljube bezuvjetno, imaju nevjerojatan pristup bolesniku. U njihovim očima vidite silnu ljubav i zabrinutost. Naravno da moje nećakinje ne znaju od čega točno njihova teta boluje. Dječja ljubav ozdravlja. Vjerujem da ima ljudi koji nemaju takvu podršku.
Ako nemate obitelj, vjerujem da ste sreli potpune strance koji su vam u danom trenutku bili melem. Ako ne nađete razumijevanje u obitelji, to će vam biti dovoljno. Ja sam ih na svom putu bolesti imala mnogo i puno su mi pomogli.
Borite se makar vam okolnosti govorile sasvim suprotno
J: Koje zapovijedi bi napisala za sve zdrave da izbjegnu situaciju u kojoj se nalaziš?
A: 1. Nemojte dopustiti da vas ljudi vrijeđaju, omalovažavaju, da ljudi na vama istresaju nekakve svoje probleme i frustracije. 2. Odmaknite se od svih onih koji u vama ne vide dobro. 3. Cijenite sebe, imajte poštovanja prema sebi. 4. Nemojte vraćati zlo za zlo. 5. Imajte dovoljno dostojanstva, ali i ljubavi prema sebi reći ne, dosta je, da se maknete od svega što vas vuče prema dnu. 6. Volite sebe ili se barem pokušajte učiti voljeti. 7. Potražite pomoć psihologa – to nije nikakva sramota. 8. Nemojte se uvlačiti u sebe, govorite o onome što osjećate. 9. Radite na sebi znajući da je to jedan dugačak proces. 10. Borite se makar vam okolnosti govorile sasvim suprotno.
Pružajte ljubav i ostanite dostojanstveni i obazrivi da ljudi u vama vide odraz onoga što oni nisu možda trenutno, a htjeli bi i sami postati, odraz Boga u vama, da ste Kristonosac
11. Ne dajte da zlo ima zadnju riječ nego dobro. 12. U najtežim trenutcima pokušajte si samo zamisliti Isusa na križu i neka vam to bude utjeha. Kada ste u svojoj bolesti, vi ste bliže Njemu. On vas razumije kad vas nitko drugi ne razumije. Njemu predajte sve to što nosite u sebi, iz srca, svojim riječima, svu tu bol ostavite Njemu, nemojte ju nikada držati u sebi. 13. Hranite se zdravo, brinite o svome tijelu. 14. Budite sebi važni. 15. Pružajte ljubav i ostanite dostojanstveni i obazrivi da ljudi u vama vide odraz onoga što oni nisu možda trenutno, a htjeli bi i sami postati, odraz Boga u vama, da ste Kristonosac. Pokažite svijetu da je u vama Bog. Ako i niste vjernik, ostavljajte u ovom današnjem toliko hladnom i zatvorenom svijetu mali trag dobrote prema svakom, nekakav tračak nade jer nikada ne znate s čime se netko bori. („Svatko koga sretneš bori se s nečim teškim”, govorila je Mala Terezija. „Podignuti iglu s poda, iz ljubavi može obratiti nečiju dušu.” „Nema ničeg slađeg nego misliti dobro o drugima.” op. ur. u knjizi: Košulja od vatre. Godina dana u društvu svete Male Terezije)
Ako ste u sličnoj situaciji, znajte da ćete oprostiti s vremenom i zahvalite Bogu što niste vi ti koji nekome nanosite zlo. Shvatit ćete da vi ne želite takvi niti biti
J: Jesi li uspjela oprostiti sebi i osobama koje su doprinijele tvome stanju? Ako da, koji je recept?
A: Prošla sam veliku traumu u životu. Bila sam udana za muškarca koji me nije nimalo cijenio ni poštivao. On je umro i nisam i ne želim javno govoriti što sam proživljavala u svom braku s njim. Moj je suprug nažalost bio posve izgubio pravac u životu i uza sav moj trud, napor, upornost i ljubav da ga pokušam vratiti na pravi put ja sam izgubila svoje zdravlje. Sasvim sam sigurna i liječnici su mi to potvrdili da rak ne dolazi sam od sebe. Vjerujem da sam oboljela zbog svojih prijašnjih trauma. Iskreno, jako je teško oprostiti ljudima koji vas povrijede do srži vašeg bića bez ikakva povoda, a vi ste im pružili svu ljubav na svijetu. Jako je teško oprostiti jer vas nitko nikada nije tražio oprost. Nije moj pokojni suprug jedini koji me je teško povrijedio. Bilo ih je nažalost više. Sada kada su prošle godine i dogodio se odmak od nekih stvari, situacija, ljudi, mogu reći da nisam sigurna jer je to dugotrajan proces, ali u sebi osjećam mir i mislim da taj mir signalizira da jesam oprostila. Ako ste u sličnoj situaciji, znajte da ćete oprostiti s vremenom i zahvalite Bogu što niste vi ti koji nekome nanosite zlo. Shvatit ćete da vi ne želite takvi niti biti.
“Dovoljne su vam dvije, tri osobe uz koje ćete rasti i koje će vas podizati nego mnogo ljudi koji će vas vući dolje teškim temama poput politike”
J: Koje savjete imaš za naše čitatelje kojima tek prethodi borba s opakim bolestima?
A: Prije svega im poručujem da se vole upravo takvima kakvi jesu. Teško je voljeti se i prihvatiti u situaciji u kojoj se osjećaš beskoristan za društvo. Neka postanu i ostanu borci. Neka se ne uplaše svojih suza kada iz njih poteče sve ono što se nakupilo u njima. Normalno je bojati se. Kad se isplaču, neka krenu dalje. Dovoljne su vam dvije, tri osobe uz koje ćete rasti i koje će vas podizati nego mnogo ljudi koji će vas vući dolje teškim temama poput politike. Normalno je očekivati da vas neće svi razumjeti jer ćete razumijevanje dobiti na jako malo mjesta. Zamislite kakvi želite biti u budućnosti: zdravi, na radnom mjestu, da ćete ostati zauvijek u ovakvom stanju.
a) Prihvatimo situaciju b) Zahvalimo Bogu za plan koji ima s nama po toj teškoj situaciji i c) Molimo dragog Boga da proslavi svoju pravednost i svemoć po toj našoj situaciji
Poručila bih im i da budu ponosni na sebe i svoj križ. Kao što Mijo Barada uvijek ističe da u teškoj situaciji napravimo tri koraka vjere: a) Prihvatimo situaciju b) Zahvalimo Bogu za plan koji ima s nama po toj teškoj situaciji i c) Molimo dragog Boga da proslavi svoju pravednost i svemoć po toj našoj situaciji. Budite punog srca da ljudi u vama vide borca, snagu, da vaša obitelj bude ponosna na vašu hrabrost. Svaki bolesnik koji se bori uvijek ima bolje izglede za ozdravljenje od onoga koji odustane.
J: Kako ti u svemu ovome pomaže vjera? Jesi li oduvijek bila vjernica i kako je tekao tvoj hod u vjeri?
A: Oduvijek sam bila vjernica, iz katoličke sam obitelji, majka mi je umirovljena vjeroučiteljica. Prisnije sam prionula uz vjeru s 19 godina kad sam se teško razboljela od endiometrioze. Tada mi je jako opala kosa. Proces ozdravljenja je bio jako dug, prošla sam tešku operaciju. Kasnije su se bolesti neprestano vraćale, stalne borbe s bakterijama, upalama. Čuti s 19 godina da imate rok od samo godinu dana da postanete majka nije baš jednostavno. U tim trenutcima kad sam se razboljela odrasla sam preko noći. S pouzdanjem sam se molila Majci Božjoj i zavjetovala sam se, svaku sam se noć molila i svake godine išla u Međugorje kao zahvalu BDM (sada zbog korone sam bila spriječena) za to što sam ozdravila s tom prvom operacijom. Do sada sam ih imala pet. Normalno, kao kod svakog čovjeka, kad ti je dobro, malo posustaneš, manje se moliš. Kad se razbolimo, više trebamo Boga, imamo veću potrebu moliti. Mislim da je današnji problem u kršćanstvu to što se premalo zahvaljuje. Uvijek samo nešto tražimo, a najmanje zahvaljujemo. U ovim svim mojim dijagnozama svjesna sam da uvijek može i gore. Često susrećem ljude kojima je puno gore. Kako sam i ja samo čovjek, nekada, naravno, kao da nema utjehe i samo želim biti zdrava.
“S pouzdanjem sam se molila Majci Božjoj i zavjetovala sam se, svaku sam se noć molila i svake godine išla u Međugorje kao zahvalu BDM (sada zbog korone sam bila spriječena) za to što sam ozdravila s tom prvom operacijom”
J: Je li ti ikada zbog tvoje ljepote i atraktivnog izgleda bilo teško? Jesi li se morala boriti s predrasudama? Većinom svijet misli da je katolička vjera i odlasci u crkvu za stare naborane gospođe na zalasku života.
A: Iskreno, da, morala sam se boriti s predrasudama makar ja samu sebe smatram prosječnom djevojkom. Voljela sam uvijek lijepo izgledati, držati do sebe, čak i u bolesti. Lijep izgled mi prebacuje fokus na ono da mogu i hoću biti bolje jednog dana. Ako se našminkaš i dotjeraš, ljudi automatski misle da ne voliš raditi. Sama volim puno raditi po kući i oko kuće, u vrtu i u to su se uvjerili svi koji me poznaju. Nekad su mi predrasude smetale, ali sada više ne jer vidim da su takva i slična razmišljanja duboko ukorijenjena u današnjem društvu.
“Ne želim se zapustiti jer ako vidim sebe zapuštenu, osjećam se još gore i to me podsjeća samo na ona stanja u prošlosti kad nisam mogla ništa”
J: Jednom sam čitala svjedočanstvo dviju različitih žena kojima je puno pomogla u procesu liječenja rutina brige za sebe i svakodnevnog šminkanja i lijepog odijevanja koju do tada nisu nikada prakticirale. Ti si poznata po tome što držiš do sebe i uvijek si dotjerana i lijepo našminkana. Pomaže li ti to i sada? Što je po tebi uloga ljepote i dotjeranosti?
A: Iskreno, da. Bolje se osjećate i fizički i psihički kad imate ljepšu frizuru, kada donekle držite do sebe, kada ste njegovani. Tako je barem u mom slučaju. Znam da me čeka zračenje na proljeće, uz to sam često u kući sama i izolirana, i ne želim se zapustiti jer ako vidim sebe zapuštenu, osjećam se još gore i to me podsjeća samo na ona stanja u prošlosti kad nisam mogla ništa.
J: I za kraj, koje su tvoje neostvarene želje, snovi, nade za budućnost?
A: Naravno, prvo želim ozdraviti, nikada više ne prolaziti kroz isto, zaboraviti sve ružno kroz što sam morala proći u životu od ljudi koji su me povrijedili. Jedva čekam zaposliti se u struci, napisati knjigu i kroz volontiranje u udrugama pomoći bolesnicima. Svojoj obitelji i svim čitateljima BOOK-a od srca želim zdravlje i Božji blagoslov.
Za Book.hr; Jelena Prskalo
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
