Intervju

INTERVJU S MUŽEM BLAGOPOKOJNE CHIARE CORBELLE

Na putu svetosti: „Rođeni smo da nikada ne umremo” Pripovijest o patnji i nadi

Na putu svetosti: „Rođeni smo da nikada ne umremo”

13. lipnja ove godine otvoren je proces za kanonizaciju talijanske laikinje Chiare Corbella Petrillo, na petu obljetnicu njezine smrti. Hrvatski prijevod knjige o njezinu životu, koju je napisao njezin muž Enrico Petrillo, objavio je „Glas Koncila“, pod naslovom Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti.
Chiara je rođena za nebo 2012. godine, kad je umrla od raka u dobi od 28 godina. Sa svojim mužem Enricom imala je troje djece, ali dvoje je umrlo ubrzo nakon poroda. Kad su očekivali svojega trećeg sina, Francesca, Chiari je dijagnosticiran veoma agresivan rak. Zajedno su odlučili odgoditi zračenje do rođenja djeteta, da ga ne bi ugrozili. Međutim time je Chiarin život doveden u pitanje. Francesco je rođen potpuno zdrav, ali je njegova majka umrla godinu poslije.


Na putu svetosti: „Rođeni smo da nikada ne umremo”

Foto: www.tempi.it

Rođeni smo da nikada ne umremo

Enrico Petrillo danas je samohrani otac četverogodišnjeg sina, a i sam je u međuvremenu prebolio miokarditis i upalu pluća. Kaže da je u vrijeme svoje bolesti iskusio novu vrstu straha. „Ne strah od vlastite smrti,“ objašnjava, „već strah da će moj sin Francesco ostati sasvim sam.“ Čak je jednom trenutku pomislio i da bi Bog mogao dopustiti da on umre, jer je svjestan da „Boga ima plan koji (nama) nije uvijek jasan“.

Enrico radi kao fizioterapeut u jednoj bolnici u Rimu, a njegova priča o Chiari počinje 2002., kad su se upoznali u Međugorju. Vjenčali su se šest godina kasnije, 2008. godine.

S Chiarinom prvom trudnoćom iskusili su i prvu veliku kušnju. Djevojčica koja se je trebala roditi bolovala je od anencefalije, stanja koje uzrokuje smrt novorođenčadi. Usprkos „smrtnoj presudi“, odlučili su donijeti kćer na svijet, što im je „otvorilo srca za milost – u njih je ušla istinska ljubav“. Njihova kći Maria Grazia umrla je odmah po porodu, a na sprovodu je Enrico dijelio kartice s tekstom: „Rođeni smo da nikada ne umremo.“ Kasnije je ta fraza poslužila kao naslov za knjigu koju je napisao o životu i smrti svoje supruge.

Uskoro su supružnici dobili drugo dijete, Davidea Giovannija. Na njemu se je ponovila ista stvar – u trudnoći je ustanovljena velika malformacija. To ih je stavilo pred mnoga pitanja, poput: „Ako Bog stvara život za vječnost, tko smo mi da to ne prihvatimo?“, ali i: „Kamo nas Bog vodi tim kušnjama?“ No osjećali su mir, izvan svake ljudske logike, kao i da ih netko vodi kroz tamu. Dijete je umrlo ubrzo nakon poroda, 2010. godine. Ali pravo je trpljenje tek slijedilo.

Chiara Corbella i Enrico Petrillo

 Chiara sa svojim mužem Enricom; foto: www.theblaze.com

Kad je Chiara treći put zatrudnjela, 2011. godine, primijetila je malenu izraslinu na svojem jeziku, ali tomu nije pridavala važnost. Međutim to nešto je postalo sve više bolno i sve je više raslo, ali se je zato dijete razvijalo normalno. U međuvremenu je Chiara operirala karcinom na jeziku, ali bezuspješno. Nedugo zatim više nije mogla govoriti, niti gutati, a boli su bivale sve jače. Nije mogla uzimati tablete protiv boli zbog trudnoće. Hrabro su podnosili tu kušnju. „Usprkos križu, osjećali smo Božju nazočnost te smo se smijali i šalili. I nama je to bilo nevjerojatno. Chiara se je uvijek smijala, do samog kraja“, prisjeća se Enrico. Liječnici su im savjetovali da ubrzaju porod da bi mogli započeti invazivnu kemoterapiju i zračenje. Odbili su prijedlog liječnika da se dijete porodi sa sedam mjeseci te je na kraju Francesco porođen u 37. tjednu, 30. svibnja 2011.

Chiara je dva dana kasnije podvrgnuta drugoj operaciji . „U takvim patnjama jača prijateljstvo s Gospodinom“, veli Enrico. Chiara je nastavila s terapijom, svakodnevnim zračenjem i povremenom kemoterapijom. Rak je svejedno metastazirao na grudi, jetra, pluća i jedno oko. U ožujku 2012. obitelj Petrillo hodočastila je u Asiz i u Porcijunkuli prikazala sina Francesca Djevici Mariji. Za Uskrs je Chiara bila u bolnici, a Enrico se je sam kod kuće brinuo o sinu. To su za njega bili najteži tjedni. U svibnju je Chiara prolazila agoniju, ali ne gubeći vjeru. U lipnju je bio vrhunac njezine agonije, ali je ona ostala smirena, jer je vjerovala da je Bog s njom i da je on ljubezan otac. Chiara je umrla sretna. Enrico kaže da je to bila „dubinska sreća nekoga tko zna kamo ide“.

Prije smrti napisala je pismo svojemu sinu. U njemu ističe: „Što god radiš, to će imati smisao jedino ako imaš na umu vječni život. Ako istinski voliš, shvatit ćeš da ti ništa ne pripada, nego da je sve dar.“

Baš kao i Chiarin život – vječni život, jer je rođena da nikada ne umre.

Intervju s Chiarinim mužem. O vjeri i žrtvi, o braku i ljubavi.

Enrico, među mnogim stvarima koje te želim pitati, prva se odnosi na vašu vjeru. Je li Chiara doživjela posebno obraćenje?

Chiara nije imala neki poseban trenutak obraćenja. Oduvijek je bila vjernica. Ali mislim da svatko ima jedan trenutak kada vjera raste i kad se mora odlučiti kojim putem nastaviti. Ona je odlučila nastaviti putem kojim je već išla. Od djetinjstva je s majkom pohađala duhovne obnove i to je bio „zrak koji je udisala“, njezino određenje. I sâm sam pohađao karizmatske seminare, ali u drugoj zajednici. Njezino iskustvo na susretima obnove u Duhu dovelo ju je do jednostavna i bliska odnosa s Gospodinom. Njezina je vjera rasla zahvaljujući franjevcima u Asizu, koji su imali dragocjenu ulogu u njezinu životu, kao i u našim zarukama, a kad smo upoznali oca Fabija Rosinija, to je još više obogatilo našu vjeru.

Jeste li oboje u istom trenutku prihvatili križ?

Chiara i ja zajedno smo plakali, ali, da budem iskren, nikada nismo odbili križ. Bog nam je udijelio milost da sve prihvaćamo na pravi način, od samog početka. Nikada nismo o tome razmišljali, samo smo prihvatili njegovu volju. Bilo je to mučno i teško, ali znali smo da je on s nama. Kršćani su postojani. Vjera je putovanje, kao i život, i ako želite umrijeti sretni kao Chiara, morate ići tim putem. Na tom putu Bog šalje stvari koje se moraju prihvatiti, jer on zna da to može tražiti od vas; on vam želi dobro i ne daje vam križ da vas zdrobi, već da se otvorite za nešto, za nešto što niste mogli ni zamisliti. Mi nismo sumnjali da je tako bilo i s nama. Imali smo povjerenje u Boga i stoga smo znali da je sve što on traži od nas dobro za nas, jer je tako bilo već mnogo puta. Sve poteškoće koje smo prije iskusili pomogle su nam da imamo bolji odnos s Bogom.

Nedavno smo proslavili Duhove. U zadnjem stihu posljednice Dođi, Duše Sveti molimo: „Nagradi nas krijepošću, udijeli nam svetu smrt i daj nam vječnu radost.“ Je li Chiara molila za svetu smrt?

Naravno! Za taj smo blagoslov molili. Zazivali smo Duha Svetoga. Sveta smrt je trenutak istine; kad se nađete pred smrću, prekoračit ćete taj jaz, završiti putovanje i onda se vaše srce važe. Zato prema smrti osobe možete procijeniti kakva je ona bila. Tko zna koliko je ljudi rimski centurion vidio umirati na križu, ali je za Isusa rekao: „Zbilja, ovo je bio Sin Božji.“ U svojem sinu vidim Chiaru, koja se je bojala mnogo toga, ali ne smrti, jer je znala da ju Gospodin čeka na drugoj strani – zato je bila sretna. Možda tko misli da sveta smrt znači laku smrt. Ali sveta smrt prije svega znači smrt na križu.

Zamišljamo Chiari kao snažnu, hrabru ženu. Vidjeli smo videe i fotografije i pročitali mnoga svjedočenja. Ali voljeli bismo čuti od vas: Kakva je Chiara uistinu bila?

Za mene, nevjerojatno lijepa. Prvo što sam na njoj primijetilo i što me je privuklo, kao i druge ljude, bila je njezina elegancija. Bila je princeza. Kad sam ju upoznao s majkom jednoga mojeg prijatelja, ona je upitala: „Enrico, gdje si našao tu princezu?“ Takve su primjedbe bile česte. Osim što je bila graciozna, bila je veoma omiljena, društvena i vesela – osoba s kojom se je bilo ugodno družiti. Chiara nije bila hrabra. Naprimjer, evo nečega što je ludo, ali prikazuje ju u pravom svjetlu: nikad se nije sama javila da odgovori na pitanje u školi. Sama je često pričala tu priču. Nije bila hrabra žena koja bi se suočavala sa stvarima. Ne, ona je bila žena vjere. To je bila ona. Vjera i hrabrost nisu ista stvar. Suprotno od straha nije hrabrost, već vjera. Kad imate vjeru, vaša snaga dolazi od nekoga drugoga; kad ste hrabri, onda se sami suočavate s problemima. Ona je svoju snagu dobivala od nekoga drugoga.

Kako ste uspjeli ostati ujedinjeni u iskušenjima?

Chiara i ja zajedno smo kročili tim putem, svaki na svoj način. Chiara se je spremala umrijeti i Bog joj je dao milost da to može, a meni je dao milost da budem pod križem. Plakali smo, očajavali, molili zajedno i uvijek nalazili utjehu u Bogu. To je bila naša snaga! Uvijek smo bili ujedinjeni, uvijek zajedno. Ono što smo iskusili bila je upravo milost sakramenta braka. U vrijeme naših zaruka nije bilo tako. Ali kad smo se uzeli, primili smo Božju milost. Svako je od nas na svoj način učinilo je ono što je Bog tražio od njega. Uvijek smo bili svjesni toga da smrt neće imati zadnju riječ. U središtu naše vjere bio je Isus, koji je uskrsnuo od mrtvih i stoga smo znali da ćemo i mi uskrsnuti. Cijeli je naš život bio usmjeren prema tome. Rođeni smo i više nećemo umrijeti.

Kako živite svoj odnos s Chiarom danas?

Danas volim Chiaru na drugačiji način jer ona tjelesno više nije ovdje. Znam da ćemo se prepoznati kada dođem u raj, a nadam se da ću doći onamo. Mnogi ljudi imaju romantičnu zamisao o tome kako izgleda udovištvo. Kad mi je žena umrla, govorili su mi: „Ne brini se, Enrico. Osjećat ćeš ju kraj sebe i neće ti nedostajati.“ Nisam ju nikada osjetio kraj sebe i stalno mi nedostaje. Gospodin mi je jedina utjeha. Molim se Chiari i mislim na nj cijelo vrijeme. Naš sin Francesco veoma joj sliči. Ali ne mislim o njoj s melankolijom ili nostalgijom; vrijeme mijenja žalost. K tomu, ako koga volite, puštate ga da ode. Pokušavam pustiti Chiaru da ode i zapravo mi je drago što ona sve više pripada drugim ljudima, a sve manje meni.

Autor: Silvia Lucchetti   (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

  • 401
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh