Svjedočanstva

POVJERENJE U BOGA

Kad se Božji plan čini užasnim Teško je vjerovati kad se sve odjednom počne raspadati...

Kad se Božji plan čini užasnim

Sjedila sam zabrinuta na krevetu u neuglednoj bolničkoj sobi, a kći, koju sam tek upoznala, gnijezdila se je pokraj mene. Razgovarala sam telefonom sa svojim ocem, koji je također bio u jednoj mračnoj bolničkoj sobi i na tvrdu krevetu, stotine kilometara daleko, držeći mobitel na nezamotanoj strani glave.


Jedan je život započeo a drugi je došao svome kraju

To je bilo u svibnju prije tri godine, kad sam se oporavljala od porođaja i postporođajnog krvarenja, dok se je moj otac srušio na benzinskoj crpki i otkriveno mu je da ima velik tumor na mozgu. Čekala sam da mi krvni tlak dovoljno poraste da mogu ići kući, a on je čekao rezultat biopsije. U međuvremenu smo se tješili, bojeći se najgorega jedno za drugo i za sebe same, i šalili se na račun toga tko će se prvi izvući.

Minute, koje su u bolnici tekle veoma sporo, gotovo su letjele kad smo oboje došli doma. Otac je otpušten prije nego je dobio nalaze biopsije, a ja sam otpuštena ošamućena i zabrinuta, osjećajući se kao da mi je otvoren prozor na zatiljku i da mi je mozak ispario a da to nisam ni primijetila.

Majka me je nazvala nekoliko tjedana kasnije te sam uspavljivala dijete hodajući vrtom dok sam razgovarala s njom. Rani grašak već je bio dozreo i otkidala sam žute listiće sa stabljika dok sam s nevjericom slušala što mi je govorila. Neizlječivo je.

„U srcu mi se je nakupila ogromna količina bijesa na Boga!”

Dani su tako brzo prolazili da mi se je činilo da plavo ljetno sunce tek kratko bljesne na nebu. Moja sestra i braća uzela su godišnji odmor i pohitala da budu s ocem u njegovim zadnjim danima, a ja sam morala ostati kod kuće, oporavljajući se i brinući se za kćer, pokušavajući ga posjetiti barem jednom tjedno, osjećajući strahotu toga kako vrijeme istječe.

Zakazala sam na testu za postporađajnu depresiju. Moja me je primalja zabrinuto pogledala, a ja sam samo promrmljala: „Nije zbog djeteta. Moj otac ima rak na mozgu…” Nisam joj mogla reći za ogromnu količinu bijesa koja mi se je nakupila u srcu – bijesa na Boga što mi je dao dijete s kolikama istog tjedna kad je truba označila zadnje dane mojeg oca na zemlji. Bila sam ljubomorna na braću što provode vrijeme s njim – idu na zadnju vožnju obalom, na zadnji sladoled, prave mu društvo pri zadnjoj cigareti na trijemu – dok se ja izdajam i vježbam na lopti pokušavajući umiriti dojenče koje se dere.

Moja malena kći postala je radost za njega u njegovim zadnjim trenutcima

Kad je to kaotično ljeto završilo, moj vrt je zarastao u korov. Podivljala cinija zapriječila je da sunčevo svjetlo dopire do povrća; nekada zelene tikvice istrunule su na travi; moj razgranat grašak raširio se je i razrastao po vinovoj lozi. Sve je venulo.

Početkom kolovoza primili smo vijest koje smo svi bili svjesni do neke razine, ali ju nismo htjeli priznati – tata je oslijepio. Pipanje oko sebe i nesigurnost u kretanju otac je konačno objasnio mojoj majci riječima: „Tako je mračno”.

Tata je na kraju otišao u dom i dovela sam mu dijete u posjet jedan dan, znajući da mu se moram javiti, jer me ne može vidjeti. Otvorila sam vrata, a dijete se je zaderalo iz petnih žila.

„Bog!” nasmiješio se je tata, okrećući glavu prema nama. Svaki krik koji mi je izazivao stres i traumu prethodna dva mjeseca moj otac je ublažio tog dana, jer je mogao uživati u glasnu plaču svoje unuke iako više ne može vidjeti. Tako je moja malena kći, za koju sam mislila da je zapreka mojemu opraštanju od oca, postala radost za njega u njegovim samotnim zadnjim trenutcima.

Kako često izgleda rađanje za vječni život

Moj zadnji posjet ocu bio je težak i ujedno prekrasan. Više nije mogao govoriti. Dok sam gledala kako vani sjaji kolovoško sunce, začula sam potmuli plač. Otac je očito trpio iako je bio u komi. Povikala sam: „Samo tako, tata!” Posramila sam se i ukorila. „Samo tako? Pa to nema nikakva smisla. Što mi je?”

Ali trenutak kasnije bilo mi je sve jasno. Njegov plač govorio je prije svega mojemu srcu. U njemu sam vidjela plač rađanja, što sam i sama iskusila prije nekoliko tjedana. Nagnula sam se nad njega dok je patio u rađanju za vječni život. Srdžba koja je bila nakupljena u meni počela se je topiti. Ono što me je spriječilo da budem uz oca u njegovim zadnjim danima, pružilo mi je tu mogućnost nevjerojatne i posebne povezanosti s njim u patnji.

Božja providnost nas uvijek vodi, bili mi toga svjesni ili ne

Te sam noći ostala s njim i do zore ga držala za ruku svojom desnicom, dok je moja beba nježno stiskala svojom ručicom moju ljevicu. Osjećala sam kako njihova dva života ulaze i prolaze kroz mene. Shvatila sam da je moje razumijevanje vremena slabašno i da nas Božja providnost vodi u tom trenutku, kao što nas uvijek vodi, bila ja toga svjesna ili ne.

Autorica: Kate Madore (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 27
  •  
  •  
  •  
Na vrh