Foto: Shutterstock
»Prije desetak godina prolazila sam kroz vrlo teško razdoblje depresije, tjeskobe i beznađa; bila sam vrlo blizu samoubojstva. Tražeći rješenje problema, naišla sam na osobu koja me je približila Bogu i potaknula me na životnu ispovijed na kojoj se je moj život promijenio iz temelja. Nakon te me je ispovijedi počela snažno privlačiti Crkva. Znala bih nekoliko puta na tjedan otići u crkvu, u bilo koje doba dana, i u njoj prosjediti sat-dva, a da ništa posebno ne molim. Bilo mi je važno da se nalazim u Božjoj prisutnosti. To sjedenje u crkvi, sjedenje u Božjoj prisutnosti odmaralo me je i ispunjavalo dubokim nutarnjim mirom.
Iako me je Bog snažno privlačio k sebi, a pogotovo u prisutnost Presvetog sakramenta u crkvi, imala sam velikih problema s odlaskom na misu, posebno na nedjeljnu. Pitala sam se zašto mi je na misi tako dosadno. Ne znam je li se radilo samo o dosadi, no znam da bih se obično obradovala kad bi misa završila barem nekoliko minuta prije nego što bi isteklo uobičajenih sat vremena. Mislim da je to bilo zbog toga što nisam razumjela kakvog smisla ima slušati i izgovarati nešto što uopće ne razumijem. Nisam se osjećala dobro među svim onim ljudima gledajući kako većina njih automatski izgovara riječi koje ne razumiju, jer je bilo preočito da im ni srca ni misli nisu u onome što govore i slušaju. Očito je da smo samo dolazili ‘obaviti’ nešto što Bog očekuje od nas, a ja nikako nisam mogla prihvatiti Boga koji želi na takav način komunicirati sa mnom. Za vrijeme mise nisam osjećala mir, nutarnju radost i Božju blizinu koju sam osjećala sjedeći sama u crkvi.
Odlučila sam ili, još bolje rečeno, prisilila sam se ići na misu preko tjedna umjesto nedjeljom, jer je tada manje ljudi i misa traje kraće. Nakon otprilike mjesec dana, prisustvovala sam na jednoj misi opuštena, zatvorenih očiju kako bih se što bolje mogla sabrati i kako bi mi misli što manje lutale. Kad je počelo prikazanje darova, odjednom kao da su mi se uši otvorile na poseban način, kao da sam ušla u neku drugu dimenziju. Odjednom sam savršeno čula i razumjela što svećenik govori, odjednom sam jasno bila svjesna Božje prisutnosti, bila sam svjesna s kojom pažnjom i ljubavlju Bog sluša riječi koje mu svećenik upućuje u naše ime i riječi koje mu upućujemo mi. Sve je imalo dubok smisao, bila sam potpuno svjesna stvarnosti mise.
Od tada je prošlo desetak godina, a ja se i dalje borim s odlaženjem na misu, iako mi ni jedna misa više nije dosadna, iako u dubini duše znam koliko mi svaka misa donosi Božjeg mira u dušu. Ponekad je to tako snažna borba da mi se čini kao da me sâm đavao odgovara od odlaska u crkvu. Jedno je sigurno: nikad neću zaboraviti svoje iskustvo i duboko sam Bogu zahvalna za nj. Tko zna ne bih li bez ove tako neočekivane milosti odustala od mise, poput mnogih koji više ne idu ili bi mi misa ostala samo nešto što trebam samo obaviti kako ne bih teško sagriješila.«
Zaključak se nameće sâm po sebi: ako je misa toliko važna za naš sadašnji i vječni život, ako vjerujemo da đavao postoji i bori se protiv našeg intimnog osobnog odnosa s Bogom, koji možemo iskusiti posebno u euharistiji – tada je sasvim logično da će nas đavao na sve moguće načine pokušati spriječiti da dođemo na misu, a ako već dođemo, tada će nas pokušati spriječiti da u njoj sudjelujemo djelatno i plodonosno. Ako nas je spriječio, vrijeme je da se probudimo i pobijedimo ga silom volje. Ako nas pak pušta da prisustvujemo misi bez problema, onda smo se možda ‘uljuljali’ i misu samo ‘obavljamo’ a sudjelovanje na njoj ne donosi nam u srce nikakve opipljive promjene. Čini se da je dobro da nam se ponekad ne da ići na misu.
Za Book.hr posvjedočila N.N. (Podaci poznati uredništvu.)
Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
