I vašoj je djeci užasno dosadno u crkvi? Da, većini školske djece je užasno dosadno na misi. Posebno onoj kojima većina vršnjaka ne mora ići na misu jer ih roditelji ne tjeraju da idu. Dakle, nije dosta da se tamo dosađuju već moraju trpjeti i podsmjehe i žaljenja svojih vršnjaka. Ako ne vjerujete, pogledajte nedjeljne mise na televiziji i prebrojite prisutnu djecu. Čast iznimkama, kojih na sreću ima. Njima nije namijenjen ovaj članak

Foto: Shutterstock

Što učiniti? Kako djecu zainteresirati barem za nedjeljnu misu

Znam čovjeka koji je taj problem uspješno riješio. Najprije je porazgovarao s djecom i objasnio im kako je njemu kao roditelju silno važno da mu djeca idu na misu, bez obzira što mnogo toga neće razumjeti i bez obzira što to drugim roditeljima nije toliko važno. Rekao im je da je i njemu često jako teško otići, ali ipak ode i nikad mu nije žao što je otišao. Sasvim je prirodno da nam se ne da ići i da bismo često radije ostali kod kuće i radili nešto drugo. Objasnio im je da kad s radošću idemo na misu, tada iskazujemo ljubav Bogu, a kad idemo s teškom mukom, tad Bogu iskazujemo poštovanje. Da nema te muke, tog napora koji moramo činiti, ne bismo ni imali prilike iskazati mu poštovanje koje zaslužuje.

Zatim im je odredio novčanu nagradu za njihovu pažnju tijekom mise. Dogovorili su se da im nakon svake nedjeljne mise postavi tri pitanja: prvo za deset, drugo za 20 i treće za 50 kuna. Pitanja se odnose na bilo što od onoga što se je dogodilo ili je rečeno na misi.

Tako je riješio dva problema: dosadu i omalovažavanje vršnjaka. Misa je odjednom postala zanimljiva (bez obzira na sumnjiv motiv), a vršnjaci su im počeli zavidjeti zbog lako zarađenog dodatnog džeparca.

Kako djecu zainteresirati za Boga?

Nakon određenog vremena njegova su djeca počela imati posebne zahtjeve: trebali su novac za dodatne tenisice, za odlazak u teretanu i sl. Dogovorili su se tako da za određenu sumu pročitaju i prepričaju određene duhovne knjige po očevu izboru. To je posebno dobro ispalo u slučaju njegova sina koji se je trebao krizmati. Iz tih nekoliko pročitanih knjiga saznao je o Duhu Svetome daleko više od onoga što je naučio na vjeronauku (to ne znači da i ondje nije mogao naučiti mnogo toga).

Vrhunac je ipak bio kad su se kao obitelj dogovorili da obave pobožnost devet prvih petaka. Ovaj je put suma bila malo veća i dogovoreno je da se taj novac potroši na nekom zajedničkom obiteljskom putovanju po izboru djece. Kako sada stvari stoje, bit će to neka utakmica nogometne lige prvaka negdje u inozemstvu. Na prvi se pogled čini malo skupo, no ako malo bolje promislimo, to će možda biti najbolje uložen novac u njihovu odrastanju (mislim na prve petke, ne samo na utakmicu).

Je li to moralno i vjerski opravdan način evangelizacije?

Svakome od vas prepuštam da se pozabavi pitanjem je li ovo moralno i vjerski opravdan način evangelizacije. Svoje mišljenje možete napisati u komentaru na dnu ili možete ovaj tekst podijeliti na svojim profilima na Facebooku i na drugim društvenim mrežama te o njemu raspravljati.

Za one koji misle drugačije

Ako se s navedenim metodama iz bilo kojeg razloga ne slažete, preporučamo vam da pročitate iskustvo jednog oca obitelji koji je uspio djecu nagovoriti na redovitu obiteljsku zajedničku molitvu, čitanje Svetog pisma i odlaska u crkvu. On je to dugogodišnje iskustvo zapisao u knjizi i njegova se metoda pokazala vrlo uspješnom kod stotine tisuća kršćanskih obitelji širom svijeta.

Knjiga nosi naslov „Vjeruju li vaša djeca” i možete je kupiti ovdje.

Razmislimo o podmićivanju svoje djece. Većina njih to neće shvatiti kao mito, već će na najbolji način razumjeti koliko nam je zaista stalo, a i riješit će se podsmjeha vršnjaka.

Josip Lončar; Book.hr