I dade nam Bog Mamu Kad me život na koljena baci pjevat’ ću suncu, neću proklinjat’ tamu

Foto: Jaeyoung Geoffrey Kang, Unsplash

I dade nam Bog Mamu

I ovaj studeni sav je u znaku jeseni kasne kad se oku čini da sunce gubi toplinu i život gasne kao požutjeli list što na vjetru drhti
Kao što cvijet od hladnoće mrzne u noćima hladnim
Okrzne život ljepotu bivanja na ognjištu toplom uz majčine skute
I studeni svaki podsjeti na skliske kišne puteljke i
Hladne zimske noći bez spokoja i sna
Kad se moralo otić’
Sa sobom ponijelo se u torbi uspomena, dječje srce
Nešto od korijena starog stabla ispred kuće
Nedjelje, osmjehe za stolom i
neke samo svoje male trenutke ljepote pripadanja zraku, nebu, zemlji, vodi

I ovaj studeni sav je u znaku dostojanstvene tišine u meni pred tajnom rađanja i smrti
U muku Majke koja molitvom diše
I nijemim krikom
Od njenog vapaja Nebo puca
I njene suze su ove jesenje kiše i
jutarnje rose u studeni
Zbog Nje jeseni nisu umiranja

Kad budu lile niz lice mi suze i kiše
I magla skrije sve pute i staze
Znam da me Ljubav vodi kad se dani smrače
Ruka Majke u mojoj je ruci
Od Ljubavi Njene nema jače

Kad me život na koljena baci
pjevat’ ću Suncu
Neću proklinjat’ tamu
Prije no noć i dan, zrak, zemlju i vode
Svemogući stvori Mamu
Pod križem, na križu, u čekanju
Dade nam Bog Mamu
Marina

Za Book.hr priredila A. P.