Foto: Shutterstock
Svi mi imamo majke. I kad su već u grobu, mi ih još uvijek imamo. Nitko se ne rađa bez majke. Svatko je prošao utrobu majke, svatko je rođen iz krvi njezine, svatko je bio nošen pod njezinim srcem, svatko je nosio sudbinu i dušu svoje majke. Majka je naš prvi svijet. To je naših prvih devet mjeseci života. Po majci dolazimo označeni na ovaj svijet, nosimo njezine boli i njezine radosti, njezinu ljubav ili njezino otklanjanje nas, nosimo odbačenost ili prihvaćenost. Mnogi ljudi nose naslijeđene majčine bolesti, mnogi nose njezine naslijeđene karakterne mane ili dobre osobine, mnogi se toliko povežu s majkom da se do kraja života ne mogu od nje odijeliti.
Ako smo u životu bili odbačeni od majke i svih drugih, tad se još uvijek nadamo da će nas negdje ipak sresti ljubav majke
Potrebno je uvijek se iznova susretati s majkom. Potrebno je prihvatiti činjenicu da smo izišli iz nje i da se od nje nikada potpuno ne dijelimo. U najtežim situacijama života obično vičemo: »Joj, majko!« Želimo li govoriti o velikoj i dubokoj ljubavi, tada mislimo na majku. Ako smo u životu bili odbačeni od majke i svih drugih, tad se još uvijek nadamo da će nas negdje ipak sresti ljubav majke. I kada majka legne u grob, doživljavamo da njezina ljubav još uvijek živi i da nas nosi. Kada u doba puberteta i kasnijih godina odbacujemo majku, kad je nazivamo samo imenom »stara«, kada nam ona izgleda konzervativna, prepobožna, ili prenaivna, još uvijek osjećamo da je ona naša prva domovina i da ćemo se njoj vratiti. Mnogima je teško susresti se s vlastitom majkom, jer to znači susresti se sa svojom vlastitom egzistencijom, svojom dušom, svojim srcem. Naše je čitavo biće u mnogome označeno majčinim karakteristikama i sudbinom. Devet smo mjeseci bili s njom gotovo jedno te isto biće, zajedno s njom u istom srcu, u istom disanju, hranjeni istom krvlju. Stoga nas najmanji pokret majčina bića prema negativnom ili prema mrmljanju duboko ranjava. Te nas rane mogu onda ponijeti da ne želimo majku susresti, da svjesno ili podsvjesno reagiramo protiv nje. Tada ju je teško susresti.
Patnja koju ne želi susresti i patnja koju upravo susreće
Drugi upadnu u društvo koje je suprotno mentalitetu majke. Majka ide u crkvu, a društvo je ateističko; majka je seljakinja, a društvo je visoko intelektualno; majka je siromašna, a u društvu su bogati mladići i djevojke; majka se teško izražava, a očevi i majke prijatelja su vrsni govornici; majka živi možda negdje u zabitom selu i ne pozna sve varke grada, a naši prijatelji su sve gradski ljudi za koje mislimo da poznaju život. Tada je teško susresti majku, vratiti se k njoj i za gledati se u njezine oči. Čovjek bi htio poći majci, ali ga nešto zaustavlja i straši. Zbog toga bi htio ne poći, ali osjeća duboku bol i nepravdu ako joj ne ode. Patnja koju ne želi susresti i patnja koju upravo susreće.
Ulomak iz knjige „Gdje je izlaz“ autora Tomislava Ivančića.
Izdavač: Teovizija.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
